Stier, koliko god to on žarko želio, ne može postati Plenković nakon Plenkovića, njegova politička karijera završena je i čeka ga zaborav u društvu mrtvih političara, poput Ivana Tepeša i ostalih
Nitko neće žaliti za odlaskom Davora Ive Stiera, niti je on sada postao ono što je Plenković svojedobno bio Karamarku, kao što to neki pokušavaju neduhovito i promašeno prikazivati.
Stier, koliko god to on žarko želio, ne može postati Plenković nakon Plenkovića, njegova politička karijera završena je i čeka ga zaborav u društvu mrtvih političara, poput Ivana Tepeša i ostalih. Stier nema ni gard ni potencijal lidera, unutar HDZ-a ne može naći ni dvojicu za klub zastupnika, a kamo li bazu za predsjedničku kandidaturu. Ultradesnih unutarstranačkih pretendenata na vlast čim Plenković kihne ima dovoljno, od hiberniranog Karamarka do kontinuirano nezadovoljnog Mire Kovača, a niti u jednoj kombinaciji za Stiera nema mjesta.
On je, uostalom, potpredsjednikom Vlade i ministrom vanjskih poslova postao isključivo Plenkovićevom milošću. Bila je to nagrada za jedino po čemu ćemo Stiera još neko kratko vrijeme pamtiti, tanašni pokušaj političkog manifesta »Nova hrvatska paradigma« kojim je zazivao dolazak Plenkovića na vlast. Moglo bi se reći da je u Karamarkovom HDZ-u Stier bio disident koji je tim svojim nacrtom »reformiranog HDZ-a« pokušao sastaviti novi stranački katekizam. Njegovo aktualno odmetništvo može biti samo rezultat Plenkovićeve izdaje, dakle dijagnoze HDZ-a koji je koalicijom s HNS-om zacrtanu paradigmu napustio kao deformiranog.
Nema Stier šanse niti izvan HDZ-a postati vođom desnih antiplenkovićevaca. Ondje su se već pozicionirali Hasanbegović, Esih i Glasnović dok se on nije odlučio, rekao bi Sanader, »bi li piškio, bi li kakio«, pa na koncu poltronski izabrao sigurnu hladovinu HDZ-a i beskorisnu aureolu vječnog disidenta. Ne, nema Stier hrabrosti niti pobrojati Andreju, kako još uvijek tepa briselskom drugu Plenkoviću, što mu to još zamjera osim interesnog braka s HNS-om. A bilo bi zanimljivo čuti od Stiera koje je to postulate i principe njegove Paradigme iznevjerio Plenković.
Naime, glavna teza njegovih »ogleda o društvenoj integraciji i razvoju« je da Hrvatskoj, siromašnoj zemlji koja se nalazi na samom dnu EU-a, prijeti društveno raspadanje i međusobni obračuni neistomišljenika. Stoga novu razvojnu paradigmu zajednice ne može ponuditi samo jedna politička opcija već sve relevantne političke stranke. Ako to nisu HDZ i HNS, te šaroliko društvo koje podupire Plenkovića, onda se postavlja pitanja tko to po Stieru čini zajednicu i tko je relevantan njome upravljati.
Potražimo li odgovore u pamfletu koji nam je u baštinu ostavio, te sagledamo li njegovo kratkotrajno političko djelovanje, mogli bismo zaključiti kako je Stier suštinski uvijek bio bliži Karamarku nego Plenkoviću. Zato sada i odlazi da bi ostao. Od vlasti jedino je ugodnija poza vječnog disidenta.
novilist
