Iako često kritiziram političko katoličanstvo jer ono nesumnjivo čini nemjerljivu štetu i katoličanstvu i politici, istovremeno smatram da je hrvatsko društvo ipak imalo sreću što se većina političkih grabežljivaca, kojekakvih kriminalaca i ljudi bez zabilježenog iskustva mišljenja deklarira katolicima.
Naravno da je taj iskaz lažan i nadasve licemjeran, on ne odgovara stvarnosti, ali takvu ekipu i dalje, svim sredstvima, treba poticati da se u javnosti, što je moguće češće i glasnije, opisuje i identificira s pojmovima koji su tipično kršćanski.
Zamislite samo koliko bi se tek iživljavali nad javnim i općim dobrom da iznad njih ne postoji neki moralni autoritet odnosno da iznad njih ne postoji brojna i bogata hijerarhija moralno-religijskih autoriteta – od seoskog župnika do pape i samog Boga.
Za hrvatsko društvo u pokušaju je također dobro, ne zbog društva nego zbog samosvjesnih pojedinaca, da to društvo robuje nekim jakim ideološko-religijskim pričama, neovisno je li riječ o marksizmu ili kršćanstvu.
Kada vidite od kojeg i kakvog je epistemološkog materijala sastavljen tzv. prosječni hrvatski građanin, kako je on ozbiljen i vrijednosno orijentiran u 21. stoljeću te kako promatra sebe, svijet i druge ljude, zahvalite svim fizičkim i metafizičkim silama što je upravo taj prosječni hrvatski građanin, silom prilika a ne vlastitim religijskim pristankom, ujedno i prosječni vjernik.
Da nije vjernik, da mu netko drugi nije ispričao priču o životu nego da je to učinio iz vlastitih intelektualno-imaginativnih moći, ovaj komadić svijeta bi se u hipu pretvorio u smetlište.
Dobro je, dakle, da prosječni hrvatski građanin uvijek robuje nekoj ideologiji ili nepropitanom svjetonazoru, tako one koji sami, iz vlastitih snaga definiraju svoj život ostvarujući ciljeve koji su sami postavili, imaju potreban mir, bitno je da od takvog društva previše ne očekuju.
Društvo se ne može tako lako promijeniti, ali se u svakom društvu, uključujući i ovo hrvatsko, može živjeti sretnim i osmišljenim, radikalno nesocijaliziranim životom. Tko se socijalizira s ovim društvom, trajno je izgubljen.
Nekoliko puta sam isticao kako je najnezaštićenija manjina u Hrvatskoj upravo spoznajna ili epistemološka manjina. No tu manjinu nitko, osim nje same, ne može i ne treba zaštititi. Spoznajna manjina se sama štiti snagom svog razuma, zato i jest spoznajna manjina.
Još od Platona nam je jasno kako tragično završavaju oni koji ne vjeruju u špiljske istine. Špiljskim ljudima odgovara špiljska istina, ona ih okružuje, ona definira i osmišljava njihove živote. Uostalom, špilja i jest špilja po tom specifičnom ambijentu i njemu pripadajućem korpusu špiljskih istina odnosno uvjerenja.
Ta uvjerenja, a ona nastupaju u formi dogmatskih istina, špilju pretvaraju u posebno, sveto, povlašteno mjesto. Hrvatsko društvo u pokušaju ne razlikuje se od špiljskih ljudi. Hrvatska je stranačka špilja u kojoj ne treba tražiti istinu, logičnost, moralnost i dostojanstvo. Toga u špilji nema, da ima, zidovi špilje bi se raspali.
Razumije se da bi pojedinci, koji su u većoj mjeri od prosjeka aktivirali vlastiti um, bili sretniji da žive u razvijenijem društvu, ali, budući da to nije moguće postići željom tih pojedinaca, uzaludno je zdvajati zbog onoga čega nema i ne može biti. Hrvatsko društvo je takvo kakvo je i to treba registrirati kao puku činjenicu.
Ovo društvo nas ne može iznenaditi, ako je išta zadano, to su njegove neprekoračive granice. Zato je dobro da je hrvatsko društvo, nakon višedesetljetnog iskazivanja vjernosti komunističkoj partiji i jugoslavenskoj ideji, tu prazninu ispunilo iskazivanjem, dakako lažne i privremene, vjernosti katoličanstvu, Bogu i hrvatstvu.
Ovime su se zatvorili u špilju lažnog katoličanstva, ograničili su vlastito kretanje, uključujući i spoznajno kretanje te tako drugima, a ti drugi su upravo oni koje sam nazvao epistemološkom manjinom, omogućili da žive u doticaju sa špiljskim ljudima, ali da ne žive stvarnost špilje.
Zanimljivo mi je, za velike kršćanske blagdane, pratiti kako te blagdane doživljava taj prosječni hrvatski, špiljski građanin koji je ujedno i prosječni špiljski katolik. Špiljski Hrvati i katolici, naravno, o kršćanstvu ili ništa ne znaju ili, ako slučajno nešto znaju, bilo bi, za samo kršćanstvo, daleko bolje da ni to ne znaju.
Kršćanstvo je religija koja jasno naučava da su vjera i nada vremenite kategorije, samo su ljubav i dobrota vječne. Dakako da vječna ljubav i vječna dobrota ne nastaju pukim hirom Boga, one imaju vremenito porijeklo. Čovjek koji nije bio autor zemaljskog dobra i zemaljske ljubavi, u vječnosti ga zasigurno neće dočekati, ako vječnosti uopće ima, vječna dobrota i ljubav.
U vječnosti ne može biti onoga čega nije bilo u vremenu. Vječnost je konačna, izvanvremenska, konačna spoznaja onoga što mi jesmo. Ako nešto nismo bili u vremenu, to ne možemo biti ni u vječnosti jer tada to više ne bismo bili mi, nego bismo postali što drugo i netko drugi. Spasenje se tada ne bi razlikovalo od ubojstva.
Vrijeme je naš formativni horizont, u vremenu postajemo ono što jesmo, vrijeme obvezuje i moguću vječnost. Za vječnost ne možemo znati postoji li uistinu ili je riječ tek o jednoj od mnogih mogućnosti. Ono što zasigurno možemo znati je da nas nema bez naših iskustava. Zemlja i vrijeme nas u bitnome obilježavaju.
Vjera i nada su puka pomoćna sredstva, one ne mogu nadživjeti dimenziju vremena, njih vječnost odbacuje, tamo su suvišna i nepotrebna. Zbog toga inzistiram na tome da Isus Krist nije uskrsnuo kao kršćanin, on nije uskrsnuo ni kao Židov, vjera nije uvjet koji treba ispuniti da bi netko zaslužio vječni život.
Vjera je instrument, pomoćno sredstvo dolaska do dobrote i ljubavi. Tko može, sam od sebe, činiti dobro, a tko čini dobro širi i ljubav, može biti vjernik, ali i ne mora. Vjera nije ta koja čovjeka vodi na put spasenja, to čini isključivo dobro.
U vječnosti nema nade, tamo nema ni vjernika ili, drugačije rečeno, u vječnosti nema i ne može biti kršćanstva. Budući da je tome tako, onda je razvidno da je vjera, premda vjerniku bitna, u sebi marginalna. To znaju svi dobri ljudi, neovisno je li njihova dobrota povezana s vjerom ili pak proizlazi iz autonomije razuma.
Vjernici bez dobrote, ljubavi i razuma ne znaju ništa, njima pripada špilja. Od svih mogućih svjetova za špiljsko hrvatstvo najbolji je špiljski svijet, tamo, bez opasnosti za epistemološku manjinu samosvjesnih pojedinaca, mahnita, u strogo kontroliranim uvjetima, ograničena lokalitetom, vjera u Boga koji nije u stanju nadići horizont ove špilje znanu kao Republika Hrvatska.
