Jugoslavenska zastava na zagrebačkim ulicama (foto Slavko Midžor/PIXSELL)
Ne ide pa ne ide. Skoro tri i po decenije prošle su od raspada Jugoslavije, svaki treći stanovnik Hrvatske rođen je nakon '91. pa se prethodne države ni ne sjeća, nikome u posljednjih 35 godina nije palo na pamet da tu državu obnavlja, ali desnicu ona i dalje opsjeda. Eno je, po novom, čak i na jumbo plakatima. Znate sve, jer mediji svaku vijest o nepostojećoj državi opsesivno prenose: Mislav Herman, HDZ-ov kandidat za gradonačelnika Zagreba, oblijepio je grad billboardima s jugoslavenskom trobojnicom. Zastava je fotografirana na prošlogodišnjem Prideu, a Herman podsjeća "mlade ljude" koji su se tamo okupili i kojima je ona "možda bila cool i fora" da su "ljudi istospolne orijentacije u bivšoj Jugoslaviji bili zakonom sankcionirani". Pa proziva SDP-ovce i možemovce – Peđu Grbina, Tomislava Tomaševića, Sandru Benčić – zbog toga što su sudjelovali na Prideu, ali se od zastave nisu ogradili. Na što mu Benčić odgovara: "Postavljam im pitanje, što je s glavom da odjednom lijepite jugoslavenske zastave po Zagrebu? Što vam je? Što se točno dogodilo s HDZ-om?" I tragikomedija zabune je, evo, potpuna: s jedne strane imamo HDZ-ovsku desnicu koja se, ničim izazvana, obraća LGBTQ biračicama i biračima, a s druge možemovsku ljevicu kojoj jugoslavenska zastava predstavlja simbol psihičkog poremećaja. Ali dobro, predizborna kampanja nije zapravo ni počela, čut ćemo narednih tjedana i čudnijih izjava.
Pustimo sada po strani i to što jugoslavenski barjak nisu razvili organizatori Pridea, nego ga je samoinicijativno donijela jedna od nekoliko hiljada sudionica. Zanemarimo i to što je plavo-bijelo-crvena trobojnica bila samo jedna među stotinama zastava, uglavnom onih duginih boja, uz poneku službenu zastavu Republike Hrvatske. Ništa od svega toga ionako nije važno, jer jugoalergijske reakcije desnice izazvat će i mnogo manji povodi. Pa onda preostaje pitanje: zašto je, skoro tri i po decenije nakon raspada Jugoslavije, u državi u kojoj se svaki treći stanovnik prethodne države ni ne sjeća, hrvatska desnica tom državom i dalje opsjednuta? Zašto joj se Jugoslavija uporno ukazuje? Odnosno, kako bi to rekla Sandra Benčić: što je s glavom?
S glavom je, hvala na pitanju, sve u najboljem redu. Da nije, ne bi vladajuća stranka po potrebi dizala prošlu državu iz mrtvih svaki put kada joj ustreba. Ne bi Andrej Plenković nakon prošlogodišnjeg Pridea govorio manje-više isto što danas ponavlja Mislav Herman niti bi Kolinda Grabar-Kitarović kao predsjednica Republike bulaznila o orjunašima i jugoslavenskoj proizvodnji jogurta, ne bi Jadranka Kosor kao premijerka davne 2011. uskliknula da "više nikad Hrvatska neće biti dio Jugoslavije" niti bi Ivo Sanader još davnije 2006. čvrsto obećao da "nema nikakve šanse za stvaranje Jugoslavije", ne bi Tomislav Karamarko po Facebooku pisao "Bože čuvaj Hrvatsku od Jugoslavije" niti bi – na kraju krajeva, to jest na početku svih početaka – Franjo Tuđman, zato što je strankom upravljao u doba prije Facebooka, umjesto statusa napisao 141. članak Ustava koji zabranjuje "saveze s drugim državama u kojem bi udruživanje dovelo, ili moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenskoga državnog zajedništva". Kada HDZ prekrije Zagreb svojim mambo jumbo plakatima, drugim riječima, onda HDZ radi naprosto ono što HDZ radi. I zato, ako na pitanje što je s glavom odgovor glasi da je s glavom sve u redu, možda nije naodmet provjeriti: što ako zapravo nije u redu pitanje?
Lijevi su liberali iz nekog razloga uvjereni da se HDZ-u Jugoslavija samo pričinja i da je naša desnica – kao što bi rekli Hermanovi cool i fora mladi – malo delulu. Ali što ako strah od Jugoslavije ipak ne spada u paranoidne poremećaje?
Jer lijevi su liberali iz nekog razloga uvjereni da se HDZ-u Jugoslavija samo pričinja i da je naša desnica – kao što bi rekli Hermanovi cool i fora mladi – malo delulu. Ali što ako strah od Jugoslavije ipak ne spada u paranoidne poremećaje? Što ako se uopće ne tiče države koje odavno nema niti će je, kako stvari već 35 godina stoje, ikad više biti? Što ako je zebnja opravdana? Što ako je – pokušavam reći – u pitanju permanentna panika pred činjenicom da Jugoslavije itekako ima: sada i ovdje i daleko više nego što se većini čini na prvi pogled?
Evo, na primjer, granice. Općeprihvaćena priča prema kojoj su Jugoslaviju srušile nacionalističke politike već tri i po decenije prešućuje da pobjeda nacionalista nipošto nije bila potpuna jer se ni država nije raspala po etno-nacionalnim razgraničenjima, nego po avnojevskim linijama: granice svih postjugoslavenskih država još uvijek su jugoslavenske granice. A sveto hrvatsko tlo, po kojem i za koje se prolilo toliko krvi, u ovom obliku nije, naravno, postojalo nikada prije Jugoslavije. Pa je onda i teško izboreni suverenitet današnje Republike Hrvatske, utoliko što se provodi nad njenim teritorijem, od samog svog početka Jugoslavijom uokviren. E da, kad smo kod republike: ni nje na ovim prostorima nije bilo prije nego što ju je uspostavila Druga Jugoslavija, protjeravši monarhe u historijski pluskvamperfekt.
Među općeprihvaćenim istinama postjugoslavenskih država je i ona o demokraciji koju smo dobili tek početkom 1990-ih: kao da bivša država samu sebe nije smatrala ništa manje demokratskom nego što sebe demokratskima smatraju ove sadašnje i kao da se demokracija iscrpljuje u višestranačkom političkom sustavu, a nimalo se ne tiče, primjerice, ekonomije, gdje je socijalistički samoupravni sistem postavio demokratske kriterije suodlučivanja o kojima današnji kapitalizam ne umije ni maštati. Pa ni tržišno gospodarstvo – još jedna od temeljnih vrijednosti Republike Hrvatske, zapisana u njenom Ustavu – nije nešto posebno novo: još od ekonomsko-političkog zaokreta 60-ih godina prošlog vijeka Jugoslavija je eksperimentirala s tržišnom ekonomijom. Sve u svemu, ne djeluje neobično to što je Tuđman u isti onaj Ustav zapisao zabranu jugoslavenskog udruživanja: preuzevši od prethodne države i državne granice i mjeru vlastitog suvereniteta i republički oblik vladavine i insistiranje na vlastitoj demokratičnosti i poneku postavku tržišne ekonomije, Republika Hrvatska, stupivši početkom 1990-ih osamostaljena na svjetsku scenu, nije – ispada – imala bogznašto za pokazati, pa je onda vlastitu opsesiju Jugoslavijom morala, refleksom negativne fiksacije, upisati u sam temelj svoje državnosti.
A i to što se osamostalila, kao što znamo, nije bilo toliko u suprotnosti s Jugoslavijom, koliko u skladu s jugoslavenskom ustavnom odredbom o pravu svakog naroda na samoopredjeljenje do odcjepljenja. I tako dalje, i tako dalje: što dalje od Jugoslavije, to smo, izgleda, Jugoslaviji bliži. Pri čemu se ne radi o jugonostalgičarskim fantazijama koje se ionako postepeno gase, niti se radi o zajedničkom kulturnom prostoru u koji sada ulaze neke nove generacije. Naprotiv, riječ je o osnovnim i najvažnijim atributima suvremene hrvatske države: granice, suverenitet, teritorij, demokracija, sam oblik državnog uređenja. Sve ono što će ostati tu, nepromjenjivo i netaknuto, onoliko dugo koliko bude ovakve Hrvatske.
Treba zato razumjeti Mislava Hermana. Nije mala muka biti veliki Hrvat, a znati da sve najvažnije u svojoj državi još uvijek duguješ Jugoslaviji. I da ćeš joj sve najvažnije i ubuduće dugovati. Sve to sveto avnojevsko tlo, sva ta krv branitelja prolivena za komunističke granice, sav ponos pri spomenu vlastite republike, a malo toga čega nije bilo i prije '91. godine. Budalasti HDZ-ov predizborni billboard stoga je tek nova u nizu epizoda desničarske opsesije Jugoslavijom, a ta opsesija ima i te kako jake razloge. S glavom je, rekosmo, sve u redu. Desnica nije delulu. Jedino zna da, onda kada se iz jednadžbe ukloni Jugoslavija, od današnje Hrvatske ne ostaje previše.
