[caption id="attachment_124586" align="alignnone" width="460"] Ivan Stipić (bivši ravnatelj!!) Mirko Duspara (kadrovik!!), Ružica Bobovečki (buduća ravnateljica?!)[/caption]
Jedna od važnih sastavnica rušilačke energije u Hrvata devedesetih godina bila je frustracija mediokriteta: neuspješnih pisaca, loših pjesnika, diletanata iz povjesničarske i ekonomske struke, promašenih režisera i glumaca... drugo i trećerazrednih u svemu. Danas su oni raskočeni, umreženi i gotovo sve drže u rukama ili pod kontrolom. I zbog njih nam je tako kako nam je.[1]
Duh i praksa tzv. liberalnog kapitalizma (u hrvatskoj ortačkoj verziji), s druge strane, dramatično razara društvo i društvene institucije. One sve lošije obavljaju svoje osnovne uloge, zadatke i funkcije. Ako se svemu tome pridruži još i zlo nepotizma, protekcionaškog favoriziranja svojih ljudi, rođaka i pristaša... na uštrb kompetencije, struke, iskustva, znanja, pameti, inteligencije – onda imaš stanja u kojima je sve moguće: i zatrovani gradski vodovod, i najveći broj malignih oboljenja u državi, i potpuno urušena nekad impresivna industrijska proizvodnja i zanatstvo, i najveći indeks bijede u državi u gradu koji je svojevremeno po bruto društvenom proizvodu, razmjerno broju stanovnika, bio ispred Zagreba. I nitko ne odgovara. A što je možda još gore, ali je ilustrativno, nitko ni ne traži odgovornost. Jer, javnost, koja bi to trebala – ne postoji. Razorena i ona.
Jedini se, eto, ja čudim svemu tome. K'o pura govnu.
Moje zadnje čuđenje jest da su dragovoljnog branitelja Domovinskog rata i sedamdesetpostotnog ratnog invalida uspjele odjebati s mjesta više nego uspješnog ravnatelja Gradske knjižnice, dvije častohlepne i koristoljubive robinje taštine i strasti za nezasluženim priznanjima koja ih izjeda. Učinile su to uz izdašnu pripomoć kralja nepotizma, brodskog doživotnog gradonačelnika i izmanipuliranog Upravnog vijeća Gradske knjižnice sastavljenog od uglednih kulturnih djelatnika grada (tako piše u statutu Gradske knjižnice). Da se razumijemo. Nisam keleraba i znam kako su upravna i kulturna vijeća u Hrvatskoj demokratske fasade kojima manipuliraju gradonačelnici i župani kako im se digne. Na primjer: Upravno vijeće Gradske knjižnice sastalo se u petak 21. prosinca 2018. u kasnim popodnevnim satima kako bi složilo Natječaj za imenovanje ravnatelja Gradske knjižnice u Slavonskom Brodu. Posao delikatan, u ..... strininu. Valja doskočiti Ivanu Stipiću, takvom kakav jest, i izbaciti ga iz utrke na samom početku. Uvjetima natječaja. Doskočeno, smišljeno i učinjeno. Kao jedan od uvjeta natječaja stavljeno je aktivno poznavanje jednog svjetskog stranog jezika[2] i verifikacija tog poznavanja, ne certifikatom, nego nekakvim esejom ili intervjuom...
Sadašnja v.d. ravnateljica Ruža Bobovečki bila je u Njemačkoj nekoliko godina. Stipić nije. On je bio u ratu. I tko mu je kriv? Izigralo ga ponovno. Ovaj puta u startu. A to koji će andrak, jednom ravnatelju Gradske knjižnice u Slavonskom Brodu, poznavanje jednog svjetskog stranog jezika dokazljivo ne uvjerenjem, svjedodžbom, diplomom, potvrdnicom…, nego čistom namještaljkom s esejom i intervjuom. Upravno vijeće niti je pitalo, niti ga je briga. Upravno vijeće nije, doduše, ni pitalo kako to da je osječki Glas Slavonije objavio Natječaj za izbor ravnatelja Gradske knjižnice u Slavonskom Brodu, gotovo u isto vrijeme kada su oni o tome sastančili u Gradskoj knjižnici. Naime, subotnji broj tih novina kolportiran je ulicama Osijeka u petak 21. prosinca, predvečer!
Netko poslao Natječaj u Glas Slavonije prije sjednice Upravnog vijeća Gradske knjižnice? Jebote! Ne mrem verovati!
A ima i još. Marketing Glasa Slavonije d.d. od korisnika oglasnog prostora traži predaju teksta oglasa dva dana prije željene objave do 13 sati...
Ono sitnije neću ni spominjati. No, dobro, kad ste baš navalili: sedam dana kasnije Natječaja nema na stranicama Grada, nema ga ni na stranicama portala SbKika koji objavljuje sve gradske natječaje jer je plaćeni rezervni gradski portal. Knjižnica je objavila natječaj tri dana nakon Glasa Slavonije.
Što reći? Ivane Stipiću visoko stručni knjigarniku (po Stulliju) s uspješnim osmogodišnjim ravnateljskim iskustvom, dragovoljni branitelju Domovinskog rata i sedamdesetpostotni ratni vojni invalide – loše ti se piše. Rat protiv srpskog okupatora si dobio. Protiv mediokritetskih okupatora ćeš ga izgubiti.
Za mediokritetsku Hrvatsku – spremni!
Ovim tekstom završavam to mučno skretanje pažnje javnosti na slučaj Gradska knjižnica u Slavonskom Brodu i prepuštam ga hrvatskoj upravi i pravosuđu. A Ruži Boboveči i Sanji Vuleti, iskreno želim puno sreće u Novoj godini. Trebat će im.
_______________________________________________
[1] Predsjednici hrvatskih vlada u SR Hrvatskoj bili su Petar Fleković, direktor INA-e koja je tada imala 34 tisuće zaposlenika, Ante Milović, direktor Đure Đaković sa 16 tisuća zaposlenika i Ante Marković, direktor Rade Končara s 25 tisuća zaposlenika. Danas su predsjednici hrvatskih vlada bivši šefovi kabineta, činovnici ministarstava, osrednji radijski novinari...
[2] Opet totalna ignorancija. Jedini svjetski jezik pokušao je biti esperanto. Danas je to de facto engleski. Francuski je nekad bio svjetski diplomatski jezik, a njemački nikad nije bio svjetski jezik jer je svojevremeno donijeta odluka da službeni jezik u Americi bude engleski, a ne njemački.
Jedna od važnih sastavnica rušilačke energije u Hrvata devedesetih godina bila je frustracija mediokriteta: neuspješnih pisaca, loših pjesnika, diletanata iz povjesničarske i ekonomske struke, promašenih režisera i glumaca... drugo i trećerazrednih u svemu. Danas su oni raskočeni, umreženi i gotovo sve drže u rukama ili pod kontrolom. I zbog njih nam je tako kako nam je.[1]
Duh i praksa tzv. liberalnog kapitalizma (u hrvatskoj ortačkoj verziji), s druge strane, dramatično razara društvo i društvene institucije. One sve lošije obavljaju svoje osnovne uloge, zadatke i funkcije. Ako se svemu tome pridruži još i zlo nepotizma, protekcionaškog favoriziranja svojih ljudi, rođaka i pristaša... na uštrb kompetencije, struke, iskustva, znanja, pameti, inteligencije – onda imaš stanja u kojima je sve moguće: i zatrovani gradski vodovod, i najveći broj malignih oboljenja u državi, i potpuno urušena nekad impresivna industrijska proizvodnja i zanatstvo, i najveći indeks bijede u državi u gradu koji je svojevremeno po bruto društvenom proizvodu, razmjerno broju stanovnika, bio ispred Zagreba. I nitko ne odgovara. A što je možda još gore, ali je ilustrativno, nitko ni ne traži odgovornost. Jer, javnost, koja bi to trebala – ne postoji. Razorena i ona.
Jedini se, eto, ja čudim svemu tome. K'o pura govnu.
Moje zadnje čuđenje jest da su dragovoljnog branitelja Domovinskog rata i sedamdesetpostotnog ratnog invalida uspjele odjebati s mjesta više nego uspješnog ravnatelja Gradske knjižnice, dvije častohlepne i koristoljubive robinje taštine i strasti za nezasluženim priznanjima koja ih izjeda. Učinile su to uz izdašnu pripomoć kralja nepotizma, brodskog doživotnog gradonačelnika i izmanipuliranog Upravnog vijeća Gradske knjižnice sastavljenog od uglednih kulturnih djelatnika grada (tako piše u statutu Gradske knjižnice). Da se razumijemo. Nisam keleraba i znam kako su upravna i kulturna vijeća u Hrvatskoj demokratske fasade kojima manipuliraju gradonačelnici i župani kako im se digne. Na primjer: Upravno vijeće Gradske knjižnice sastalo se u petak 21. prosinca 2018. u kasnim popodnevnim satima kako bi složilo Natječaj za imenovanje ravnatelja Gradske knjižnice u Slavonskom Brodu. Posao delikatan, u ..... strininu. Valja doskočiti Ivanu Stipiću, takvom kakav jest, i izbaciti ga iz utrke na samom početku. Uvjetima natječaja. Doskočeno, smišljeno i učinjeno. Kao jedan od uvjeta natječaja stavljeno je aktivno poznavanje jednog svjetskog stranog jezika[2] i verifikacija tog poznavanja, ne certifikatom, nego nekakvim esejom ili intervjuom...
Sadašnja v.d. ravnateljica Ruža Bobovečki bila je u Njemačkoj nekoliko godina. Stipić nije. On je bio u ratu. I tko mu je kriv? Izigralo ga ponovno. Ovaj puta u startu. A to koji će andrak, jednom ravnatelju Gradske knjižnice u Slavonskom Brodu, poznavanje jednog svjetskog stranog jezika dokazljivo ne uvjerenjem, svjedodžbom, diplomom, potvrdnicom…, nego čistom namještaljkom s esejom i intervjuom. Upravno vijeće niti je pitalo, niti ga je briga. Upravno vijeće nije, doduše, ni pitalo kako to da je osječki Glas Slavonije objavio Natječaj za izbor ravnatelja Gradske knjižnice u Slavonskom Brodu, gotovo u isto vrijeme kada su oni o tome sastančili u Gradskoj knjižnici. Naime, subotnji broj tih novina kolportiran je ulicama Osijeka u petak 21. prosinca, predvečer!
Netko poslao Natječaj u Glas Slavonije prije sjednice Upravnog vijeća Gradske knjižnice? Jebote! Ne mrem verovati!
A ima i još. Marketing Glasa Slavonije d.d. od korisnika oglasnog prostora traži predaju teksta oglasa dva dana prije željene objave do 13 sati...
Ono sitnije neću ni spominjati. No, dobro, kad ste baš navalili: sedam dana kasnije Natječaja nema na stranicama Grada, nema ga ni na stranicama portala SbKika koji objavljuje sve gradske natječaje jer je plaćeni rezervni gradski portal. Knjižnica je objavila natječaj tri dana nakon Glasa Slavonije.
Što reći? Ivane Stipiću visoko stručni knjigarniku (po Stulliju) s uspješnim osmogodišnjim ravnateljskim iskustvom, dragovoljni branitelju Domovinskog rata i sedamdesetpostotni ratni vojni invalide – loše ti se piše. Rat protiv srpskog okupatora si dobio. Protiv mediokritetskih okupatora ćeš ga izgubiti.
Za mediokritetsku Hrvatsku – spremni!
Pripisak
Ovim tekstom završavam to mučno skretanje pažnje javnosti na slučaj Gradska knjižnica u Slavonskom Brodu i prepuštam ga hrvatskoj upravi i pravosuđu. A Ruži Boboveči i Sanji Vuleti, iskreno želim puno sreće u Novoj godini. Trebat će im.
_______________________________________________
[1] Predsjednici hrvatskih vlada u SR Hrvatskoj bili su Petar Fleković, direktor INA-e koja je tada imala 34 tisuće zaposlenika, Ante Milović, direktor Đure Đaković sa 16 tisuća zaposlenika i Ante Marković, direktor Rade Končara s 25 tisuća zaposlenika. Danas su predsjednici hrvatskih vlada bivši šefovi kabineta, činovnici ministarstava, osrednji radijski novinari...
[2] Opet totalna ignorancija. Jedini svjetski jezik pokušao je biti esperanto. Danas je to de facto engleski. Francuski je nekad bio svjetski diplomatski jezik, a njemački nikad nije bio svjetski jezik jer je svojevremeno donijeta odluka da službeni jezik u Americi bude engleski, a ne njemački.
