Promocija pjesničke zbirke Kroz sjene Mande Karlić

Knjigu Mande Karlić KROZ SJENE u Gradskoj knjižnici, 27, ožujka, promovirali su urednik prof. Duško Kovačević, akademska slkarica Snježana Djirlić Bošnjak i autorica Manda Karlić. Predgovor je napisala Darija Mataić Agičić

Manda Karlić, rođena 8. listopada 1961. u Babinoj Gredi, gdje je završila i osnovnu školu. Srednju školu završila je u Županji, a nakon toga Pedagošku akademiju u Tuzli. Apsolvent je Filozofsko – teološkog instituta u Zagrebu. Iskustvo rada s djecom – 40 godina. Pohađala je srednju glazbenu školu, sviranje klavira i vođenje zbora.Sklonost ka književnosti i glazbi datira od djetinjstva do fakultetskih dana, a intenzivnije posljednjih 15 godina. Radi u osnovnoj školi „Dragutin Tadijanović”,Slav. Brod, kao učiteljica razredne nastave. Prethodno je predavala vjeronauk u Zagrebu i Babinoj Gredi.

______________________________________

Predgovor Darije Mataić Agičić

Manda Karlić Kroz sjene

Diozit d.o.o.  Slavonski Brod, 2024.

Otkako znam za sebe/ s riječima prijateljujem[1], reći će jednom davno Tadijanović, a Manda Karlić Kroz sjene, ponekad pomalo pjesnički nespretno, ali životno gotovo uvijek spretno, navezat će se na rečeno. Zabilježit će u zbirci pjesmu nastalu još davne 1989, a onda ih  nastaviti nizati, sve  do današnjih dana. Svojom vanjštinom (stihom) ispisat će svoju nutrinu pa će  stihovi postati autobiografsko svjedočenje određeno toplinom iskaza, naivnošću kao izrazom spontanosti, slikovitošću, jednostavnošću, jasnim jezikom i govornim tipom izričaja.

Iako je zbirka Kroz sjene kompozicijski organizirana u osam cjelina (Šutljive staze moje; Tisuću zvončića u osmjesima; Lutanja neprestana; Cvatu crveni makovi po zlatnim poljima žita; Dugujem mjesečini jesenjoj majčinu pjesmu iz mog djetinjstva; Otkoračasmo na dvije strane, jedna tvoja, druga moja; Kuda ide ovaj svijet; Zaokruži me milošću svojom da budem dar sebi i svima, Gospodine!) i združena pastelnim unježenim ilustracijama Snježane Đirlić-Bošnjak, odraz je ona tematskih krugova u koje se zapetljavaju zavičajni, intimni, pejzažni, misaoni i duhovni stihovi, a sve ih na okupu drži ispovjednost kao lajtmotiv.

Karlićkina poetizacija svakodnevnice ne nadilazi uvijek obavijesnu kategorizaciju životnih krhotina, ali nedvojbeno zbirka sadrži i pjesme kojima je običnost preobražena u  poetski izraz, posebno vidljiv u lirskim  minijaturama: Teška i sumorna vremena/ lutanja neprestana/ pitanja i žalovanja/ čemeri izgubljenog postojanja[2], u kojima ona preokupirana svojom slikom svijeta taj svijet redefinira i zgušnjava u pjesničke riječi.

Odraz su ove pjesme i komunikacijskog i kulturnog pamćenja, pri čemu će komunikacijsko pamćenje biti usmjereno na evociranje uspomena na članove obitelji: brata Zorana i tugu njegova odlaska, majku i njeno nedostajanje koje vremenom samo gradacijski raste, oca čije je mjesto ostalo prazno još dok se djetinjstvo kotrljalo, sestri kojoj će prigodničarski rođendanski posložiti riječi u stihove, baki koja na toplinu i nježnost miriše… nekako djeluju ove pjesme  kao lijek. Lijek kojim se autorica samoizlječuje.

Kulturno pamćenje odbljesak je života seoske zajednice (mikrokozmosa Babine Grede i makrokozmosa Slavonije) u kojemu je Karlićka glasnogovornica negdašnje djevojčice koja emocionalnu povijest vremena mapira simbolima bosonogog djetinjstva i škole. Pomalo elegičnim, sjetnim tonom i živim, koloriziranim vizualnim slikama (bjelokrile ptice, crne šume, plava zora, bijela radost, srebrne suze, zlatni dani) ispisuje ona prostor Slavonije u kojemu je mir mirovao i sve bilo nalik arkadijskom prostoru (potočić, rode, lugovi, garavi konji) mitski povezanim s prirodom i bezbrižnošću kao sinonimom neizrecive, a izgubljene radosti. Sinestezijom, etimološkom figurom, igrom riječi, personifikacijom, pleonazmima, onomatopejama, aliteracijama… (šute šutljive staze[3]/ tišine se igraju[4]/ crni mrak, crne vrane/ šušti lišće)  progovara ona o gustoj ljepoti zavičaja u kojemu obitavaju sunčane skitnje, neosedlani vjetar, rasuto proljeće, modrooki valovi, oblaci sneni i nijemi, upleteni u krošnje bijelih topola i sve je nekako nalik romantičarskoj idiličnoj slici, koja jednostavno, u trenutku odrastanja dodirne rub mračka, pokida ramu i razliju se strahovi poput boja po stihovima koji se nemirima propinju, i u kojima Strepim da te ne izgubim/ izgubljeno moje![5]  Zbog neizgovorenih riječi, prekratkih ili pak predugih dana – ovisno o tome s kim su i bez koga su, ništa moje više ne pripada njemu[6] reći će autorica samujući u samoći i pustiti da Prsten samoće zaruči mi srce[7], svjesna kako se najviše vole oni koji se nemaju. I kao da taj emocionalni rez razapete neispunjene želje neće biti dovoljan, dogodit će joj se život, stiješnjen u stihove Nemir/ Svemir/ Krici[8]. Današnjica – čemerna pustoš života u kojoj nisu ogledala kriva što su lica prljava.  A lica svijeta u mraku tapkaju, otuđena, osamljena, rezignirana, nemirna, tjeskobna, sjetna. I ovdje autorica, čineći odmak i otklon od dosadašnjeg intimnog subjektivnog odnosa prema svijetu i životu  osviješteno i odgovorno, i apelirajući  i kritizirajući, progovara o problemu migracija, nevoljnog odlaska, pustošenja Slavonije,  nezavidnog ekonomskog položaja učitelja, djeci koja su bezbrižnost djetinjstva zamijenila virtualnim svjetovima, slobodi u kojoj je najuspješniji onaj rat koji se nikada ne dogodi… Antitetičkim parovima spaja i razdvaja: pitomu prošlost i podivljalu sadašnjost; crni mrak i blještave krijesnice; crne dane i zlatne dane; urbano lažno i ruralno iskonsko; crne šume i bijele topole; visine i dubine.

A onda, kao probuđena iz košmarnog stvarnosnog svijeta uđe ona  ponovno u svoj misaono-emotivni u kojemu,  Među zvijezdama lako je biti zvjezdana. Manda Karlić zaista jest zvjezdana u svom pozivu učiteljice kojega živi i kojeg bi ponovno i  uvijek nanovo birala. Svijet je to u kojemu ona žali za svakim dječjim osmijehom kojega je možda ukrala, u kojemu i danas živi sjećanje na prerano otetu majku dječaka iz 6.a i 22 bijele ruže u drhtavim ručicama razrednih prijatelja,  u kojemu ona u svom životu okuplja, poput jata razbježalih ptica, korake odrastanja onih koja su u klupama njenog razreda sjedili.

Manda Karlić, Kroz sjene u stihovima od srca i iz srca, ispisala je svoju biografiju duboko svjesna kako jedino zaokružena milošću Gospodina može biti dar sebi i svima[9] i  kako se vrijeme  na putu po kojem hodi mjeri satima, a ljudski život emocijama. U podnaslovu njenog života, potpuno prirodno, može stajati: Smislen.