Strmopizd

Kakav je to samo bio triler. Triler epskog trajanja. Malo koja priča takvog karaktera počne kasno navečer da bi trajala praktički cijeli dan, sve do sutra u isto doba. Pa se još okonča tako što na špici ne piše da je kraj, već piše ono »nastavlja se«.

E da, čast medijima, poglavito televizijskim pregaocima, koji su od ostavke svetog Ante Ramljaka i pokore bezgrešnog premijera Andreja Plenkovića napravili epsku sagu, megaserijal, triler u kojem su svi sve i sve je moguće makar se zapravo ne događa ništa. Sjetite se samo, vi koji ste se navukli na udicu k'o glamci, sjetite se kako je počelo običnim twittom – da twittom – koji kaže da se pročulo kako Ramljak daje neopozivu ostavku. Sjetite se kako vam je bilo te noći dok niste moglo dočekati jutra od nestrpljenja da vidite je li twitt pogodio bit. Ne padaju sveci preko noći, a opet tko zna…

Čast zapravo našim medijima, napose onim televizijskim trudbenicima. Uspjeli su oni napetost najviše razine održavati od jutra do sutra poput logorske vatrice na koju svako toliko treba baciti koju cjepanicu da ne splasne.

Premijeru Plenkoviću ovaj put jednostavno nije uspjelo ono u čemu je najjači, ta taktika finog europskog iscrpljivanja, to beskonačno čekanje da se dogodi čudo neko koje će nam nakon Svetog Ante podariti i druge neke svece. Da druge!? Ma, makar jednog! Ali, nije to bio taj dan.

Danas je na tržištu rada eto, teže nać' spasitelja nego kvalitetnog građevinskog radnika, ili vrsnog kuhara da dirinči u sred sezone. I zato ne treba podcjenjivati premijerski vapaj koji se čuo tamo negdje malo prije sedam u srijedu navečer. »A što mislite kako je meni«, reče premijer novinarima. Bogme, po prvi put smo imali zašto misliti da mu i nije nešto bajno.

E, da srijeda navečer i nacija uz prijemnike svake vrste, da čuje tko je povjerenik mjesto Ramljaka. Da je bar Siniša Mesnjak. Ma, sve se čini i on bi to odbio. I u automobilima se sluša radijski prijenos na Prvom programu Hrvatskog radija.

Zvuči k'o onomad kad je Orson Welles zazivao vanzemaljce i to tako da je među slušateljstvom nastala totalna panika. Ne kuži baš prosječan čovjek puno, ali zna da je zajebano i da je bježati. Premijer priznaje da nije uspio naći Ramljaku zamjenu. Prosječan slušatelj ove napetice tad se morao zapitati; pa što li je radio cijelu noć i cijeli dan!? Koliko je samo telefona zavrtio, koga sve zvao, koga kumio i kakve to prijatelje ima kad nijednog nema da podmetne leđa.

Neće Ivica, neće Pero, neće Luka, neće ovaj, neće onaj. Svakim pozivom novim i odbijenicom novom nije moglo premijeru nego biti i gore i teže. Kad zagusti ljudi od povjerenja je malo, ili taman toliko da ti nema druge nego vjerovati kako ti je i potpredsjednica sasvim dobra prijateljica. I da, fakat čovjek ima pravo kada kaže 'a što mislite kako je meni', pri čemu valja notirati da ga nitko nije ni pitao što je, svega mu, samo radio od jutra do sutra kad nikog za povjerenika našao nije.

Da je barem to obraćanje naciji pripremio bolje, da je bilo mrvu efektnije, a ne da po portalima mjere kako je interes puku za ono što je premijer govorio iz sekunde u sekundu samo padao. Od svega u pameti je ostalo tek ono kad premijer otprilike govori novinaru N1 Televizije Hrvoju Krešiću kako su cifre što ih među sobom dijele konzultantske tvrtke izvan sfere njegova i Krešićeva poimanja. I tu i jest problem. Umjesto da zna ama sve što se s tim Agrokorom događa i da mu kažu baš sve njegovi pobočnici, premijer skrušeno priznaje da štošta znao nije. A morao je. Pa je odgovoran. Ali to, dakako, nitko ne spominje. Ima uostalom snijeg što pada da se njim bavimo.
Njegovo ime je Marin Strmota. Do jučer je bio državni tajnik u ministarstvu Nade Murganić. Do jučer je bio onaj koji je u ministrice vodio računa o demografiji. Od jučer je i opet profesor na fakultetu. Čast premijeru, ali Strmota mu je oteo svjetla pozornice.

Njegov je nastup, jednostavno i štogod tko mislio, bio iskreniji. Prvo sastanak u Vladi s premijerom i ministricom na temu svih tih mjera koji bi trebali sve mrtviju naciju oživjeti, onda izlazak pred novinare ministrice i tajnika i novinarsko pitanje »pa niste li nam o ovim istim  mjerama već jednom pričali«.

Taj tren Strmota se odlučio strmopizditi, na glavu i bez zračnog jastuka. Čovjek je priznao da su sve te mjere folklor i kazao da odlazi tamo gdje ga čekaju nezaposlene supruga, dvoje djece, krediti za otplatu i stari automobil. Plaća više neće biti cca. 16.000 kuna, ali će biti lakše.

Dakako, netom nakon Strmotinog strmoglavljanja, javili su se i oni koji su se s njegovim prezimenom odlučili drugačije jezično poigrati premećući slova u sramotu. Jer, kažu, nije način, i figa je u džepu, i garant kani biti ministrom u budućnosti, i zašto se nije pobunio protiv folklora pred premijerom.

No, realno tko bi na njegovu mjestu u ovakvoj atmosferi u kojoj živimo napravio i ovo, rekao da mu je dosta i da nema smisla, priznao da je nemoćan i da smo nemoćni pred sustavom koji radi samo na tome da održi postojeće stanje čim duže je moguće.

Mogao je šutjeti, mogao biti pristojan i čekati da prođe, mogao je rogoboriti po kući, a na van biti smjeran poput ministrice, ali je umjesto toga, pa makar da je na tren, bio samo čovjek kojem je svega dosta. I kamo sreća da je takvih više, da ja takvih trenutaka više pa sve da sutra stvarno ispadne kako su lovci na teorije zavjere, oni uvjereni kako iza svega stoji neki perfidan plana, bili u pravu.

I Strmotina ostavka te njegov povratak među studente, baš kao i nemoć premijerova da nađe ikoga da mu bude Ramljak umjesto Ramljaka, a onda i reakcija javnosti na spomenuto, potvrđuju zapravo jedno te isto – nema nama nikud s mjesta dok se ne angažiramo i sami.

Dok god nam ostavke poput Strmotine budu krajnje suspektne, a odlasci poput onog Dalije Orešković normalna pojava zbog koje nećemo ni pisnuti, imat ćemo premijera, imat ćemo društvo na vlasti, kojem se može sve, pa i skrušeno priznati da ima stvari koji su izvan sfere njegova poimanja.

Jer, ni njemu nije lako. Čast zato svaka medijima, napose televizijskim djelatnicima, koji su cijeli dana održavali vatricu žešće napetosti u slučaju povjerenik. Samo, falilo je tu i fali ono spektakularno finale. A i šta će kome finale kad je evo i snijeg napadao toliko da se u metrima broji. Strmopizd!? Onaj niz snježnu padinu, taj da. Ovaj društveni zbog kojeg se i iz državne službe bježi, začudo još nismo spremni priznati.

Stoga, ne gasite prijemnike!

Nastavlja se….

 

novilist