Na svijet stigla djevojčica. Odavno. Začeta u meni nepoznatom gradiću, rođena u mojoj varošici, odrasla u trećem, malo većem mjestu, živi u četvrtom, daleko od svih dosadašnjih, na obali Jadrana. Njeni korijeni se razvukli, kao trag na nebu poslije mlažnjaka, od kućice u Derventi do nebodera u Doboju, od nekad sigurne Jugoslavije do stabilne Švedske. Dokaz da uopće nije važno gdje život protječe. Samo je važno da traje, da se naglo i prerano ne prekine.
Djevojčica dobila ime po drugoj djevojčici, sedamnaest godina starijoj. Bez deklaracija i reklama – brojeva i papira – trgovaca i preprodavača – advokata i bilježnika – strahova i paničnih misli – činovnika i računala – uspoređivanja i mjerenja – dobitaka i gubitaka – spajanja i rastavljanja – pirova iza kojih slijedi kajanje – važnih riječi poslije kojih nastaje ništa. Nije bilo plaćanja ni u kojoj valuti svijeta, depozit nepotreban, kredit odobren, kamate se ne pribrajaju.
Istina je, ne može se vidjeti i opipati, nije za pokazivanje, procjenu i prepričavanje, samo vuče za sobom zlaćanu tananu nit. Koja veze priču o jednostavnosti života, bespotrebnim potpitanjima, uzaludnim uzbunama, prihvaćanju svega onakvim kakvo jest. Nema u priči onoga što je moglo biti da je bilo, nema nadmudrivanja o tome tko je pravilno postupio, a kakve je sve greške učinio onaj drugi.
I tako starija postade kuma mlađoj. Njih nitko nije pitao, ta što bi one o tome i znale. Zato su znali roditelji. Iz dviju današnjih država, različitih nacionalnosti i vjera u kojima su kršteni. Što u ono zaostalo vrijeme nije bilo važno. Ni roditeljima ni crkvama. Sve je dogovoreno s nekoliko rečenica:
– Ako dobijemo sina, dali bi mu ime po glavi vaše familije ... ako bude curica, po vašoj starijoj kćeri ... Može li ... Može ... Imate li što protiv ... Kako bi imali, pa čast nam je ... Hoćete li ... Hoćemo ... Mi smo, znate već koji ... A i mi smo, znate i vi već, oni drugi ... Malu ćemo krstiti u crkvi ... To je u redu, samo, mi ne možemo na krštenje ... Nije važno, netko drugi će biti krsna kuma ... Pitajmo svećenika ... Može li ... Može, zašto ne bi moglo...
Putovi im se nisu preplitali. Zbog prevelike razlike u godinama. I života na velikoj udaljenosti. Mlađu djevojčicu su roditelji, kad je trebala poći u prvi osnovne, odveli u svoj vilajet, ukazala im se povoljna prilika i za posao i za stan. Pa, i sigurnije je kad ti je tazbina blizu, zlu ne trebalo. Ali su im se putovi susretali. Uvijek sa rascvjetanim drvećem uz staze.
Životi bez ičega zajedničkoga. Pjesme raspjevane na udaljenim proplancima. Brige izrasle u nevidljivim podnebljima. Radosti razvikane od podzemlja do nevidljivih zvijezda. Tuge odvojene svjetlosnim godinama.
Sadašnjost prorijeđena, ali stabilna. Starija prerano osakaćena, pa predugo posrće pod svojim teretom. Mlađa pliva jednoličnim zamasima, preplivava ocean života sa svoja tri muškarca. Često spomenu one koji su ih spojili. Znači, nije im žao.
Kazivanje nije priča, prije bi se moglo reći da je basna ili skaska. Jer ima naravoučenije. Možda jednoga dana, u još gorem i opasnijem vremenu što nam ga priroda najavljuje, a zvijezde navješćuju, ovo događanje bude poput Andersenove Djevojčice sa žigicama ili Pepeljuge braće Grimm. Uloge su već raspoređene. Djevojčica mlađa je Pepeljuga. Djevojčica starija je Djevojčica. Kako bi obje svjedočile o poštovanju, uzajamnosti, prijateljstvu, jednakosti, nemjerenju, nevaganju, neprocjenjivanju, jer, samo će njihova ista imena jednoga dana ostati zapisana u budućim starim knjigama.
Djevojčica dobila ime po drugoj djevojčici, sedamnaest godina starijoj. Bez deklaracija i reklama – brojeva i papira – trgovaca i preprodavača – advokata i bilježnika – strahova i paničnih misli – činovnika i računala – uspoređivanja i mjerenja – dobitaka i gubitaka – spajanja i rastavljanja – pirova iza kojih slijedi kajanje – važnih riječi poslije kojih nastaje ništa. Nije bilo plaćanja ni u kojoj valuti svijeta, depozit nepotreban, kredit odobren, kamate se ne pribrajaju.
Istina je, ne može se vidjeti i opipati, nije za pokazivanje, procjenu i prepričavanje, samo vuče za sobom zlaćanu tananu nit. Koja veze priču o jednostavnosti života, bespotrebnim potpitanjima, uzaludnim uzbunama, prihvaćanju svega onakvim kakvo jest. Nema u priči onoga što je moglo biti da je bilo, nema nadmudrivanja o tome tko je pravilno postupio, a kakve je sve greške učinio onaj drugi.
I tako starija postade kuma mlađoj. Njih nitko nije pitao, ta što bi one o tome i znale. Zato su znali roditelji. Iz dviju današnjih država, različitih nacionalnosti i vjera u kojima su kršteni. Što u ono zaostalo vrijeme nije bilo važno. Ni roditeljima ni crkvama. Sve je dogovoreno s nekoliko rečenica:
– Ako dobijemo sina, dali bi mu ime po glavi vaše familije ... ako bude curica, po vašoj starijoj kćeri ... Može li ... Može ... Imate li što protiv ... Kako bi imali, pa čast nam je ... Hoćete li ... Hoćemo ... Mi smo, znate već koji ... A i mi smo, znate i vi već, oni drugi ... Malu ćemo krstiti u crkvi ... To je u redu, samo, mi ne možemo na krštenje ... Nije važno, netko drugi će biti krsna kuma ... Pitajmo svećenika ... Može li ... Može, zašto ne bi moglo...
Putovi im se nisu preplitali. Zbog prevelike razlike u godinama. I života na velikoj udaljenosti. Mlađu djevojčicu su roditelji, kad je trebala poći u prvi osnovne, odveli u svoj vilajet, ukazala im se povoljna prilika i za posao i za stan. Pa, i sigurnije je kad ti je tazbina blizu, zlu ne trebalo. Ali su im se putovi susretali. Uvijek sa rascvjetanim drvećem uz staze.
Životi bez ičega zajedničkoga. Pjesme raspjevane na udaljenim proplancima. Brige izrasle u nevidljivim podnebljima. Radosti razvikane od podzemlja do nevidljivih zvijezda. Tuge odvojene svjetlosnim godinama.
Sadašnjost prorijeđena, ali stabilna. Starija prerano osakaćena, pa predugo posrće pod svojim teretom. Mlađa pliva jednoličnim zamasima, preplivava ocean života sa svoja tri muškarca. Često spomenu one koji su ih spojili. Znači, nije im žao.
Kazivanje nije priča, prije bi se moglo reći da je basna ili skaska. Jer ima naravoučenije. Možda jednoga dana, u još gorem i opasnijem vremenu što nam ga priroda najavljuje, a zvijezde navješćuju, ovo događanje bude poput Andersenove Djevojčice sa žigicama ili Pepeljuge braće Grimm. Uloge su već raspoređene. Djevojčica mlađa je Pepeljuga. Djevojčica starija je Djevojčica. Kako bi obje svjedočile o poštovanju, uzajamnosti, prijateljstvu, jednakosti, nemjerenju, nevaganju, neprocjenjivanju, jer, samo će njihova ista imena jednoga dana ostati zapisana u budućim starim knjigama.
