Ime Krušnica nadjenut ću, za devet mjeseci, nerođenom djetetu. Ta kako bi bilo rođeno kad spavam s kamenom iz rijeke tog imena? Pa sve da bi kamen i uspio, možda smo u grijehu jer ne upitah staru mu majku smijem li ga ubrati iz bistrine njenog pogleda. Istina je da je njoj ostalo nanizano još više od googol* kamenčića, ali, možda je majka baš ovoga voljela za jedan val više od drugih. Ili je izabrala baš mene za njega, tutnula mi ga u dlan lijeve ruke kad sam žmireći gurnula ruku u najplići plićak i uzela ono što je u dlan doplivalo. Moj kamičak, sa osamnaest stranica, sivkast, smećkast, bjelkast, zelenkast, žućkast, modričast, a mirisa morskih algi u mirnoj rijeci.
Pitam Miodraga na što ti miriši – ne zna, pitam Fuada – ne zna, pitam Senadu telefonom – ne zna, pitam Aliju – ne zna, pitam Hanu – ne zna, pitam Marinu – ne zna.
Dok još nisam imala pojma o kamičku, prvih devet mjeseci godine stisnuli se u jedan septembarski tjedan. Čekali idealne vremenske uvjete i urod voća kakav nije bio od zadnje ratne godine.
– ‘Ko kaže da od viška glava ne boli – jada mi se usamljeni đedo, nije mi rođeni djed, već po nekim stričevim sinovcima, ali, ja mu dođem kao najbliži rod jer sam mu po kilometrima najbliža, oni pravi, njegove krvi, razišli se po bijelom svijetu, samo se ponekad sjete plavoće šljive nebogače.
– Nudim džabe, samo da pokupe, nemaju vremena, a moje minute života nestaju sa svakom koja istrune. Ovu jesen ćemo se sigurno spojiti, moja zadnja minuta i njen zadnji plod – obećava dida.
– Ne mogu ti puno pomoći, imam problem s naočalama – objašnjavam mu.
– Za šljivu ti vid i ne treba, ideš samo dlanom po travi.
– Ističe mi vozačka – nastavljam.
– Ni auto ti ne treba, imam ja buradi.
– Đede – vidim da je bolje da mu potanko objasnim situaciju – sutra mi ističe vozačka dozvola, a ne vidim dobro, imam ograničenje na pet godina, moram najprije izjutra kod očnoga, ako ne prođem, eto belaja, treba’će mi nove naočale, a to dugo traje, a nemam baš ni para.
Odšuti djed, shvatio je da me šljive ne zanimaju. Možda mi ništa nije povjerovao, iako su sve i riječ bile istinite.
Za to vrijeme Krušnica se lomi preko onih googol kamenčića.
Deveti dan mi se ispunjava želja. Vidjeti okruženje Unadžika. Možda naučiti kad je to u Krupi padala takva krupa da je ono što je od naselja ostalo dobilo ime po padalini, ne bi li joj se zamjerilo takvo kumstvo, pa da nikad više ne dođe u goste. Provjeriti da li je stanovnicima glavno jelo bila kukuruzna i pšenična krupica i prekrupa. Il’ je ipak djevojka Krupana najprije živjela na uzvisini jedne unske ade?
Kad mi je Miodrag rekao da slijedi malo veći uspon, uhvatila me panika. Nema on pojma kako moja pluća loše reagiraju na uspone. Iako prijatelj zna da sam više sazdana od slova, a manje od koraka. Uspon se brže nego što sam očekivala pretvarao u spust, i, bez obzira na huk oko hidrocentrale, prevladala je ravnina pod okomitom kosom Gudavca i Vranjske.
– Dragi Faruče, opako ti zavidim – upisujem prijatelju, rođenom uz Unu, na razglednicu bez poznatih mi boja. Gledam u neke nove i znam da ništa nije onako kako jest. Kako nešto može izvirati, a da je još k tome rijeka, i biti tako veliko,spokojno i mirno, kao usnuli ljubavnik s napola ispušenom cigaretom.
Nemam ništa što bih dala rijeci. Budući da je nekoliko dana ranije, kad sam morala kod očnoga zbog onih djedu nejasnih naočala, potvrđeno da nemam nikakvu kroničnu bolest, velikodušno ispirem oči u vodi, predajući joj taj svoj oslabljeni vid. I vidjeh što sam trebala vidjeti: rijeku koja stoji u otvoru stijene, a uvjeravaju me da tu izvire. Na trećem kilometru njenog toka prema Uni valjda me sustigao onaj očinji vid što ga predadoh vodi, pa, umjesto da se napijem rijeke, stojim i buljim kako mi ne bi promakao kamičak. I ne promače mi, nagradila me voda vidom.
Dok Miodrag provjerava je l’ ta zelena, malo obrasla, na kat, Farukova, dama u bijelim cipelicama, nama iza leđa, tvrdi da tražimo pogrešnu osobu. Jer, Faruk je daleko, a Hana nekoliko metara iza nas. Sa stotinu kilometara udaljenosti, planom dana u kome ništa nije zadano, bez sata na ijednoj od naše četiri ruke, na jednom od okruglih uglova Unadžika, malo izvan mahale, njoj završio školski sat baš u tu minutu da bi spremila imenik u zbornici, pozdravila se s kolegama, izašla iz zgrade krupljanske srednje škole i nekim sporednim i okolnim putem krenula domu. I susrela poznanika, sa nepoznanicom, o kojemu puno toga zna, ali ne zna da je baš taj petak u Krupi. Pa nije ni on znao da će biti sve dok nije prešao most i bacio pogled na ade i na tri tornja tri bogomolje, jedne pored druge i treće, gdje ni jedna onima dvjema ne ometa vidik.
– Draga Hana, sve je to Krušnica organizirala. Mogli smo sjesti jednu minutu na klupu na njenoj lijevoj obali, razmijeniti nekoliko rečenica s ribičem koji se nije ni osvrnuo na nas, pričekati da se udalje psi koji čuvaju prilaz hidrocentrali, sporije ili brže upisivati podatke o mrjestilištu i njegovom prvom direktoru Hilmetu Harbaši, pisati FAO punim riječima, u izvornom obliku, ili samo skraćenicu, još se pomučiti s provjerom koja to piše godina, 2006. ili 2008., mogli smo manje lamentirati o tome kako je, ipak, zapušteno, a prilaz od Krupe bi se lako mogao proširiti i posuti tucanikom, mogao je Miodrag tri puta, umjesto dva, naglasiti kako će to reći općinskom načelniku, mogao je minutu kraće razgovarati sa Bijelim i ne spomenuti i baklavu i tulumbe i tufahije kao obavezan desert u “Algi” – uglavnom, draga Hana – pišem njoj na razglednici Farukove kuće – svašta smo nas dvoje mogli izmijeniti a da se vas dvoje ne susretnete. Ta riječ je samo o sekundama jednoga dana. A ja, pored svega toga i još više onoga neispričanog, imala sam priliku razriješiti važno neznanje o tome da li se Una zimi zaledi. Manje sam vjerovala ljudima koji su govorili ne i ne, tek su me siva i bijela čaplja uvjerile u ne i ne.
Sigurna sam da su mi krupljanske rijeke oprostile što nisam do kraja shvatila njihovu duplu igru sastajanja i rastajanja nekoliko puta, na različitim mjestima, u jednom gradu. Kao Hani i Miodragu u petak, tko zna kako je u ostalim danima tjedna, nastojat ću drugi put banuti u srijedu, možda se krušničko – unski potrefi meni i zgodi mi se susret sa Farukom (Šehićem). Ili Enesom (Kiševićem).
Nakon onih istih stotinu kilometara u suprotnom pravcu, preskočila sam sutrašnji dan, kako bih se u nedjelju vratila u petak. Što bi mi to značio jedan dan unazad, kad sam nekako sigurna da je rijeka upamtila mene. Upitali smo Krušnicu, svako za sebe, Miodrag i ja, hoće li nas zapamtiti. Njemu je ponudila vodu za piće. Meni kamičak. Sa osamnaest malih ploha. Valjda ću se još osamnaest puta vratiti u Krupu. Da smislim isto toliko imena za osamnaestoro djece, začete s kamenčićem iz Krušnice.
_______________________________
* Googol je broj sa stotinu nula. Ime mu je smislio devetogodišnji dječak Milton Sirrota, kada ga je stric, američki matematičar Edward Kasner, zamolio da nadjene ime broju “deset na stotu”.
Pitam Miodraga na što ti miriši – ne zna, pitam Fuada – ne zna, pitam Senadu telefonom – ne zna, pitam Aliju – ne zna, pitam Hanu – ne zna, pitam Marinu – ne zna.
Dok još nisam imala pojma o kamičku, prvih devet mjeseci godine stisnuli se u jedan septembarski tjedan. Čekali idealne vremenske uvjete i urod voća kakav nije bio od zadnje ratne godine.
– ‘Ko kaže da od viška glava ne boli – jada mi se usamljeni đedo, nije mi rođeni djed, već po nekim stričevim sinovcima, ali, ja mu dođem kao najbliži rod jer sam mu po kilometrima najbliža, oni pravi, njegove krvi, razišli se po bijelom svijetu, samo se ponekad sjete plavoće šljive nebogače.
– Nudim džabe, samo da pokupe, nemaju vremena, a moje minute života nestaju sa svakom koja istrune. Ovu jesen ćemo se sigurno spojiti, moja zadnja minuta i njen zadnji plod – obećava dida.
– Ne mogu ti puno pomoći, imam problem s naočalama – objašnjavam mu.
– Za šljivu ti vid i ne treba, ideš samo dlanom po travi.
– Ističe mi vozačka – nastavljam.
– Ni auto ti ne treba, imam ja buradi.
– Đede – vidim da je bolje da mu potanko objasnim situaciju – sutra mi ističe vozačka dozvola, a ne vidim dobro, imam ograničenje na pet godina, moram najprije izjutra kod očnoga, ako ne prođem, eto belaja, treba’će mi nove naočale, a to dugo traje, a nemam baš ni para.
Odšuti djed, shvatio je da me šljive ne zanimaju. Možda mi ništa nije povjerovao, iako su sve i riječ bile istinite.
Za to vrijeme Krušnica se lomi preko onih googol kamenčića.
Deveti dan mi se ispunjava želja. Vidjeti okruženje Unadžika. Možda naučiti kad je to u Krupi padala takva krupa da je ono što je od naselja ostalo dobilo ime po padalini, ne bi li joj se zamjerilo takvo kumstvo, pa da nikad više ne dođe u goste. Provjeriti da li je stanovnicima glavno jelo bila kukuruzna i pšenična krupica i prekrupa. Il’ je ipak djevojka Krupana najprije živjela na uzvisini jedne unske ade?
Kad mi je Miodrag rekao da slijedi malo veći uspon, uhvatila me panika. Nema on pojma kako moja pluća loše reagiraju na uspone. Iako prijatelj zna da sam više sazdana od slova, a manje od koraka. Uspon se brže nego što sam očekivala pretvarao u spust, i, bez obzira na huk oko hidrocentrale, prevladala je ravnina pod okomitom kosom Gudavca i Vranjske.
– Dragi Faruče, opako ti zavidim – upisujem prijatelju, rođenom uz Unu, na razglednicu bez poznatih mi boja. Gledam u neke nove i znam da ništa nije onako kako jest. Kako nešto može izvirati, a da je još k tome rijeka, i biti tako veliko,spokojno i mirno, kao usnuli ljubavnik s napola ispušenom cigaretom.
Nemam ništa što bih dala rijeci. Budući da je nekoliko dana ranije, kad sam morala kod očnoga zbog onih djedu nejasnih naočala, potvrđeno da nemam nikakvu kroničnu bolest, velikodušno ispirem oči u vodi, predajući joj taj svoj oslabljeni vid. I vidjeh što sam trebala vidjeti: rijeku koja stoji u otvoru stijene, a uvjeravaju me da tu izvire. Na trećem kilometru njenog toka prema Uni valjda me sustigao onaj očinji vid što ga predadoh vodi, pa, umjesto da se napijem rijeke, stojim i buljim kako mi ne bi promakao kamičak. I ne promače mi, nagradila me voda vidom.
Dok Miodrag provjerava je l’ ta zelena, malo obrasla, na kat, Farukova, dama u bijelim cipelicama, nama iza leđa, tvrdi da tražimo pogrešnu osobu. Jer, Faruk je daleko, a Hana nekoliko metara iza nas. Sa stotinu kilometara udaljenosti, planom dana u kome ništa nije zadano, bez sata na ijednoj od naše četiri ruke, na jednom od okruglih uglova Unadžika, malo izvan mahale, njoj završio školski sat baš u tu minutu da bi spremila imenik u zbornici, pozdravila se s kolegama, izašla iz zgrade krupljanske srednje škole i nekim sporednim i okolnim putem krenula domu. I susrela poznanika, sa nepoznanicom, o kojemu puno toga zna, ali ne zna da je baš taj petak u Krupi. Pa nije ni on znao da će biti sve dok nije prešao most i bacio pogled na ade i na tri tornja tri bogomolje, jedne pored druge i treće, gdje ni jedna onima dvjema ne ometa vidik.
– Draga Hana, sve je to Krušnica organizirala. Mogli smo sjesti jednu minutu na klupu na njenoj lijevoj obali, razmijeniti nekoliko rečenica s ribičem koji se nije ni osvrnuo na nas, pričekati da se udalje psi koji čuvaju prilaz hidrocentrali, sporije ili brže upisivati podatke o mrjestilištu i njegovom prvom direktoru Hilmetu Harbaši, pisati FAO punim riječima, u izvornom obliku, ili samo skraćenicu, još se pomučiti s provjerom koja to piše godina, 2006. ili 2008., mogli smo manje lamentirati o tome kako je, ipak, zapušteno, a prilaz od Krupe bi se lako mogao proširiti i posuti tucanikom, mogao je Miodrag tri puta, umjesto dva, naglasiti kako će to reći općinskom načelniku, mogao je minutu kraće razgovarati sa Bijelim i ne spomenuti i baklavu i tulumbe i tufahije kao obavezan desert u “Algi” – uglavnom, draga Hana – pišem njoj na razglednici Farukove kuće – svašta smo nas dvoje mogli izmijeniti a da se vas dvoje ne susretnete. Ta riječ je samo o sekundama jednoga dana. A ja, pored svega toga i još više onoga neispričanog, imala sam priliku razriješiti važno neznanje o tome da li se Una zimi zaledi. Manje sam vjerovala ljudima koji su govorili ne i ne, tek su me siva i bijela čaplja uvjerile u ne i ne.
Sigurna sam da su mi krupljanske rijeke oprostile što nisam do kraja shvatila njihovu duplu igru sastajanja i rastajanja nekoliko puta, na različitim mjestima, u jednom gradu. Kao Hani i Miodragu u petak, tko zna kako je u ostalim danima tjedna, nastojat ću drugi put banuti u srijedu, možda se krušničko – unski potrefi meni i zgodi mi se susret sa Farukom (Šehićem). Ili Enesom (Kiševićem).
Nakon onih istih stotinu kilometara u suprotnom pravcu, preskočila sam sutrašnji dan, kako bih se u nedjelju vratila u petak. Što bi mi to značio jedan dan unazad, kad sam nekako sigurna da je rijeka upamtila mene. Upitali smo Krušnicu, svako za sebe, Miodrag i ja, hoće li nas zapamtiti. Njemu je ponudila vodu za piće. Meni kamičak. Sa osamnaest malih ploha. Valjda ću se još osamnaest puta vratiti u Krupu. Da smislim isto toliko imena za osamnaestoro djece, začete s kamenčićem iz Krušnice.
_______________________________
* Googol je broj sa stotinu nula. Ime mu je smislio devetogodišnji dječak Milton Sirrota, kada ga je stric, američki matematičar Edward Kasner, zamolio da nadjene ime broju “deset na stotu”.
