Taj što ga vidim vjerojatno nije slap Milke Trnine, ali sam ubjeđena da jest, pa slap sad kako hoće. Može me ignorirati i sakriti se nakon dugotrajne suše. Ismijavati me bježeći u razelenjeno drveće i navlačeći na sebe krošnju. Hučati okolišem, tako da se stijenje trese, o tome da sam budala. U tutnjavi spusta s litice u mirno i podatno jezero, davati mi znak da se izgubim. Može slap što hoće, svejednako ga obožavam.
Čim okopni snijeg, počnem maštati o susretu. Uzbuđena, smišljam što ću mu poručiti. Mora biti kratko, samo jedan treptaj ili uzdah. Toliko će prihvatiti, za više nema strpljenja. Samo jedna riječ satkana od želje, mjesecima smišljana, slagana tako da joj sva slova stanu u jedan pogled. Mrvica saća prepunoga rastopljene, ljepljive, nezaustavljivo cureće slatkoće.
Na putu prema moru prolazim kroz Plitvička jezera. Već nakon mosta na Korani usporavam vožnju koliko god mogu. Propuštam sva vozila što me sustižu, poneko malo zastane, neki ljudi pogledaju prema meni, grimasama pitaju jesam li normalna ili mi je možda pozlilo. Samo im mahnem, uz osmijeh. Sretan vam put, dragi žureći ljudi. Ja se spremam za susret. Već sam upamtila stabla što promiču po desnoj strani, primjećujem kako iz godine u godinu postaju razgranatija i sve više zatvaraju nebo. Pa se uvijek iznova uplašim da će natkriliti i vodopad.
Znam poslije kojeg se spleta grana i listova otvara vidik. Nema drveta, nema krošnje, nema zaklona. Samo u bjelini neba zabliješti slap. Moćan, visok, širok, plećat, nekad zatamnjen vlastitim kapljicama. Bude i prorijeđen, oslabljen ako nema dovoljno tekuće hrane, onemoćao od raspona nastajanja i nestajanja. Dogodi se, potkraj sušnog ljeta, da usni zimski san i uvuče se u propusne šupljine kamena, opet kao u saće. Tada se ne vidi slap, već se čuju njegovi tragovi u zraku. I nazire se hučanje, buka, crescendo, forte, fortissimo, fortissimo possibile. A slapa nigdje.
Davno je bilo kad sam se zaustavljala i obilazila jezera. Još onda kad sam nalazila društvo koje je zanimalo nešto slično mojim besciljnim lutanjima. Koja su ostala ista, samo još dublje, uzvišenije i konkretnije besciljna, ali, sada bez društva. Jer je sve dobilo smisao, ima razlog, određeno vrijeme, redoslijed koji se ne smije poremetiti. Nitko nije u svoj život ukalupio šetnju uz šesnaest Plitvičkih jezera. Da je jedno, možda bih nekoga na prevaru i mogla odvući do mostića, ali šesnaest – pa da li si ti normalna ... cijeli dan da izgubim ...
Zato sam svakog ljeta sve sigurnija da taj slap što mi se u trenu ukaže pokraj ceste kroz Plitvice nije zapravo slap koji nosi ime operne dive, primadone Milke Trnine. Možda je to Mali Prštavac, slap nad Milinim jezerom, možda Labudovački ili Galovački buk, a bit će najvjerojatnije da to vidim vodopad
Sastavke. Meni je to sasvim svejedno, jer, u djeliću sekunde, u kome pogled uprem prema njemu, počinju Wagner, Mozart, Beethoven, Puccini. One operne arije koje je Trnina pjevala na svjetskim pozornicama, a on svirao te noći u plitvičkom hotelu “Jezero”. Samo za mene, makar tu jednu dugu večer koja je prerasla u noć. Sezonski posao umjetnika koji se bolje nije znao snaći i sezonska ljubav prolaznice koja za više nije bila spremna. Koja je u to studentsko vrijeme stanovala u zagrebačkoj ulici Milke Trnine.
Čemu se to danas, zapravo, radujem? Možda što je prošla zima a nisam slomila ruku ili nogu. Ili što sam sposobna, još uvijek, sjesti u auto i, bez pauze, odvesti tri stotine kilometara do mora. Vjerojatno i tome što nikakav tektonski pomak nije pogodio Plitvička jezera. Radujem se što nisam sigurna koji je slap baš onaj s opernim arijama, pa onda može biti svaki za koji to sama poželim. I uspomeni na šetnju po zagrebačkom Gornjem gradu, jednog nedjeljnog prijepodneva, desetak godina kasnije, kad je umjetnik – muzičar samo uperio najbogatiji slapovski pogled u mom pravcu, a onda ga vodopadno sručio prema nekoj ženi i djevojčici. Isti onaj pogled koji uspijem odaslati plitvičkom slapu jednom godišnje.
Čim okopni snijeg, počnem maštati o susretu. Uzbuđena, smišljam što ću mu poručiti. Mora biti kratko, samo jedan treptaj ili uzdah. Toliko će prihvatiti, za više nema strpljenja. Samo jedna riječ satkana od želje, mjesecima smišljana, slagana tako da joj sva slova stanu u jedan pogled. Mrvica saća prepunoga rastopljene, ljepljive, nezaustavljivo cureće slatkoće.
Na putu prema moru prolazim kroz Plitvička jezera. Već nakon mosta na Korani usporavam vožnju koliko god mogu. Propuštam sva vozila što me sustižu, poneko malo zastane, neki ljudi pogledaju prema meni, grimasama pitaju jesam li normalna ili mi je možda pozlilo. Samo im mahnem, uz osmijeh. Sretan vam put, dragi žureći ljudi. Ja se spremam za susret. Već sam upamtila stabla što promiču po desnoj strani, primjećujem kako iz godine u godinu postaju razgranatija i sve više zatvaraju nebo. Pa se uvijek iznova uplašim da će natkriliti i vodopad.
Znam poslije kojeg se spleta grana i listova otvara vidik. Nema drveta, nema krošnje, nema zaklona. Samo u bjelini neba zabliješti slap. Moćan, visok, širok, plećat, nekad zatamnjen vlastitim kapljicama. Bude i prorijeđen, oslabljen ako nema dovoljno tekuće hrane, onemoćao od raspona nastajanja i nestajanja. Dogodi se, potkraj sušnog ljeta, da usni zimski san i uvuče se u propusne šupljine kamena, opet kao u saće. Tada se ne vidi slap, već se čuju njegovi tragovi u zraku. I nazire se hučanje, buka, crescendo, forte, fortissimo, fortissimo possibile. A slapa nigdje.
Davno je bilo kad sam se zaustavljala i obilazila jezera. Još onda kad sam nalazila društvo koje je zanimalo nešto slično mojim besciljnim lutanjima. Koja su ostala ista, samo još dublje, uzvišenije i konkretnije besciljna, ali, sada bez društva. Jer je sve dobilo smisao, ima razlog, određeno vrijeme, redoslijed koji se ne smije poremetiti. Nitko nije u svoj život ukalupio šetnju uz šesnaest Plitvičkih jezera. Da je jedno, možda bih nekoga na prevaru i mogla odvući do mostića, ali šesnaest – pa da li si ti normalna ... cijeli dan da izgubim ...
Zato sam svakog ljeta sve sigurnija da taj slap što mi se u trenu ukaže pokraj ceste kroz Plitvice nije zapravo slap koji nosi ime operne dive, primadone Milke Trnine. Možda je to Mali Prštavac, slap nad Milinim jezerom, možda Labudovački ili Galovački buk, a bit će najvjerojatnije da to vidim vodopad
Sastavke. Meni je to sasvim svejedno, jer, u djeliću sekunde, u kome pogled uprem prema njemu, počinju Wagner, Mozart, Beethoven, Puccini. One operne arije koje je Trnina pjevala na svjetskim pozornicama, a on svirao te noći u plitvičkom hotelu “Jezero”. Samo za mene, makar tu jednu dugu večer koja je prerasla u noć. Sezonski posao umjetnika koji se bolje nije znao snaći i sezonska ljubav prolaznice koja za više nije bila spremna. Koja je u to studentsko vrijeme stanovala u zagrebačkoj ulici Milke Trnine.
Čemu se to danas, zapravo, radujem? Možda što je prošla zima a nisam slomila ruku ili nogu. Ili što sam sposobna, još uvijek, sjesti u auto i, bez pauze, odvesti tri stotine kilometara do mora. Vjerojatno i tome što nikakav tektonski pomak nije pogodio Plitvička jezera. Radujem se što nisam sigurna koji je slap baš onaj s opernim arijama, pa onda može biti svaki za koji to sama poželim. I uspomeni na šetnju po zagrebačkom Gornjem gradu, jednog nedjeljnog prijepodneva, desetak godina kasnije, kad je umjetnik – muzičar samo uperio najbogatiji slapovski pogled u mom pravcu, a onda ga vodopadno sručio prema nekoj ženi i djevojčici. Isti onaj pogled koji uspijem odaslati plitvičkom slapu jednom godišnje.
