Već je pedeset godina glasan, vedar, nasmijan, ljut, plačljiv, tužan, psovač, galamdžija, neprijatelj koji prijeti. Svakakav je bio, ali samo četiri godine od sveukupnih čulo se njegovo šuškanje. Šušketanje pri svakom i najtišem pokretu. Šuš s uzdahom i izdahom. Glasniji na stepenicama, u auli prije predavanja, najglasniji u kafiću.

Morao je šuš biti i pianissimo i crescendo da bi bio primijećen.

Dok profesor govori svoje viđenje Nietzchea, razmišljam kako je prešao granicu. Italija mu je bila država, Trst grad, a Ponte Rosso adresa stanovanja. Zanimanje mu je bilo švercanje preko granice. Najviše je volio putovati noćnim autobusom, jer je jutro dočekivao kao pobjednik, onako šuštav, a na granici nečujan.

Sljedećeg dana mijenjan je za dinare koji su odmah prelazili u studentske ruke. I opet šuškanje novčanica, za stan, menzu, sladoled, kino, skriptu.

A on je, nakon četiri godine, ostvario svoj šušteći san i diplomirao. Samo se šuškavo smješkao, taj lukavi smeđi šuškavac, svjestan da bez njega šuštavoga ni fakultet ne bi znao šuškati.

 

 
Poštovani čitaoče portala SBPeriskop, šetače slavonskobrodskim stazama i savskim obalama, tragaoče zemaljskim putanjama dalekima ovome gradu u kome je hrabri njegov čovjek, imena Veljko Lukić, otvorio vrata avanture susretanja nepoznatih ljudi – zahvaljujem svakom od vas ponaosob, ovako, gledajući Vas u oči, tko je pročitao makar i jednu od 32 priče iz zbirke „Rascvjetana trpeza“, objavljivane subotom.

Ne govore istinu oni koji kažu da pišu za sebe. Karikiram tu neistinu  ponudom: kopiraj onda svoju priču ili pjesmu u desetak primjeraka, razmjesti ih po svom životnom prostoru, u kuhinju, dnevni boravak, na ormarić kraj kreveta u spavaćoj sobi, pokraj zahodske školjke, na suvozačevo mjesto u automobilu … i, eto ti ličnoga zadovoljstva.

Pišem zato da s nekim razmijenim misao, osjećaj, slutnju, da se prepoznamo u nadama i željama, nađemo, nesvjesni toga, u istim ili sličnim situacijama. Samo onda kad, makar jedna osoba, pronađe u pričama svoju riječ, ili čak rečenicu, svoju emociju ili doživljaj, kad pomisli: ovo je moje, samo što je J. napisala, samo je tada priča, pjesma ili knjiga uspješna.

Ovaj hommage lijepim i bezbrižnim godinama studiranja i mladovanja, kad su roditelji brinuli a mi komplicirali, posljednja je priča iz zbirke. Uredniku, vama i sebi predlažem malu pauzu, do sljedeće knjige.

Neka Vam u Novoj 2018. godini svaki dan donese poneku radost u svemu,

Jagoda Kljaić