Sve više državni, sve manje javni medij

Početkom ožujka u Švicarskoj je održan referendum o plaćanju obavezne televizijske pristojbe, na inicijativu mladeži Liberalno-demokratske stranke koju je podržao i vladajući, ultrakonzervativni SVP. Cilj je bio ukinuti javno financiranje jedine nacionalne radiotelevizije koja emitira na četiri jezika, a uključuje i dvadeset i jednu radijsku postaju te trinaest regionalnih televizija koje ispunjavaju uvjete javnog servisa, ne bi li se uštedom u tom segmentu omogućilo "oslobađanje kupovne moći" koja bi se prelila u ekonomiju. Iako je prijedlog odbačen gotovo tročetvrtinskom većinom glasova, kampanja je potaknula raspravu o ulozi javne televizije koja bi odraz mogla imati i u drugim europskim zemljama u kojima su javni servisi nagriženi ili već pucaju pod pritiskom dnevno-političke instrumentalizacije, komercijalizacije i privatizacije.

Hrvatska radiotelevizija već toliko dugo pliva kriznim vodama da, riječimaBranimire Lazarin, u toj temi više "nema mjesta debatnom upitniku niti uskličniku nego prostom bilježenju turobnih fakata". Na HRT-ov račun godinama stižu kritike zbog neispunjavanje temeljnih, Zakonom propisanih zadaća javnog servisa, prije svega kontinuirano zanemarivanje odredbe koja nalaže neovisnost HRT-a o bilo kakvom političkom utjecaju i pritiscima promicatelja komercijalnih interesa. Sustavno se ignoriraju i programska načela prema kojima je javni medij dužan, između ostalog, pridonositi poštivanju i promicanju temeljnih ljudskih prava i sloboda, toleranciji, razumijevanju te poštivanju različitosti. No, trenutak u kojem je zalaganje za ova načela prepoznato kao nepoćudno ideološko pozicioniranje označio je početak strmoglavog urušavanja svih profesionalnih standarda koje je Hrvatsku radioteleviziju doveo na najniže moguće grane.

Iako su i dosadašnje vladajuće garniture javnom medijskom servisu pristupale kao još jednom od resora kojim bi trebale upravljati, zahvat koji je nad programom imalo uredništvo u mandatu v.d. glavnog ravnatelja Siniše Kovačića po ocjeni Hrvatskog novinarskog društva ravan je kulturocidu. Podsjetimo, projekt "rekonstrukcije" HRT-a najavio je bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović obećavši stvaranje "nove nacionalne paradigme kojom će se nova Hrvatska konačno rasteretiti duhova prošlosti i uspostaviti jedan novi nacionalni obrazac koji će integrirati cijelu naciju i prekinuti ideološke sukobe". Ideološki sukobi razriješeni su jednostavnom eliminacijom svih neistomišljenika, a otvoreni politički obračun najpogubniji je bio upravo za profesionalni novinarski standard. Ukidanjem važnih informativnih emisija i rijetkih dokumentarnih, kulturnih i umjetničkih sadržaja te njihovom zamjenom emisijama mahom religijskog ili pak potpuno trivijalnog karaktera, trasiran je put za formiranje "nove hrvatske paradigme", gdje nam, čini se, ostaje tek turobno prebrajati žrtve.

Ovakav defetistički stav dominirao je i na javnoj tribini Akademije dramske umjetnosti Politički leksikon koji se u prvom ovogodišnjem izdanju bavio upravo temom javne radiotelevizije. Tradicionalno, tribinu je otvorio film, ovog puta sjajna dokumentarna studija Krste Papića Nek se čuje i naš glas iz 1971. godine, koja prati radio amatere ruralnih krajeva sjeverne Hrvatske u borbi za dio državno kontroliranog etera, u kojoj ustraju unatoč zabranama i oduzimanju opreme. Papićev film otvorio je raspravu o pitanju demokratizacije društva i decentralizaciji medijske proizvodnje, o kojoj su uz moderaciju Dorotee Šušak govorili novinarka Ljubica Letinić, docentica na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci Katarina Peović Vuković i Domagoj Novokmet, novinar, televizijski voditelj i bivši urednik na HRT-u.

Razvojem raznovrsnih online platformi produkcija medijskog sadržaja se decentralizirala, ali tehnologija koja je inicijalno bila demokratizirajuća prolazi tranziciju u kojoj proizvođači ili korisnici istovremeno postaju i roba za tržište. Peović Vuković ističe kako se radi o "platformskom kapitalizmu koji 'fingira' prostor javne sfere, aproprira ga i privatizira za vlastiti profit, o čemu ne postoji dovoljna svijest javnosti". Novokmet upućuje i na druge negativne aspekte medijske decentralizacije, poput fenomena "lažnih vijesti" (fake news) i medijskih balona u koje se ljudi zatvaraju kao problema kojih su itekako prisutni i u našem medijskom okruženju.

Kod pitanja javne televizije i radija Peović Vuković na djelu prepoznaje dva paralelna procesa – neoliberalizaciju proizvodnje programa koja podrazumijeva fleksibilizaciju rada, agencijsko zapošljavanje i sve nesigurnije radne uvjete, a posljedično i rapidno opadanje kvalitete sadržaja u okviru retradicionalizacije i konzervativizma. O relevantnosti programa dovoljno govore podaci o gledanosti prema kojima je nekada nedodirljiva središnja informativna emisija HRT-a ispala iz mjesečnih "top 10", a potpuni debakl nacionalna dalekovidnica doživjela je u prosincu prošle godine kada se nijedna njezina emisija nije našla u deset najgledanijih emisija tog mjeseca.

U javnosti se sve češće postavlja pitanje s početka – vrijedi li hrvatski javni servis 1,5 milijardu kuna, kojim rezultatima ih opravdava i koja je svrha njegova postojanja – sugerirajući da je rješenje za nekvalitetan javni medijski servis njegova privatizacija, po uzoru na sve druge javne usluge. Čini se tako da se u javnom medijskom prostoru sav problem s HRT-om sastoji u obaveznoj pristojbi, a neodgovornom diskursu doprinose i političke opcije koje se u maniri jeftinog političkog populizma zalažu za njezino smanjenje koje bi de facto ugrozilo hrvatsku audiovizualnu industriju.

"U Hrvatskoj se pod agendom racionalizacije neučinkovitog javnog sektora, pa tako i javnog medijskog servisa, razvija opasna legitimacija njegove privatizacije", upozorava Peović Vuković. Ljubica Letinić naglašava kako ne smijemo upasti u zamku dovođenja u pitanje postojanja javnog radija i televizije. "Ključna razlika između privatnog i javnog medija je ta što prvi program proizvodi radi ostvarenja profita dok potonji dobiva javna sredstva da stvara upravo onaj sadržaj koji će reprezentirati društvo i zalagati se za opće dobro. Bez takvog medija ne možemo ni očekivati da ćemo sutra graditi neko zdravije društvo", zaključuje.

Zabrinjava i činjenica da profesionalna i šira javnost, pa i sami novinari ne nalaze načina kako da se suprotstave ovim trendovima. Uzroke tome treba tražiti upravo u procesima najgrubljeg političkog kadroviranja kojima na HRT-u svjedočimo već više od dvadeset godina. Lomovi u četverogodišnjim izbornim ciklusima onemogućavaju kontinuitet u kvaliteti, razvoju profesionalnih standarda, a onda i tradicije slobodnog novinarstva u kojem se novinari/ke mogu i znaju izboriti za prostor svoje slobode, istaknuto je u raspravi. Jasno su tako detektirani ključni problemi HRT-a i prepoznate sve neuralgične točke njegova (ne)funkcioniranja, no čini se kako i dalje nema ideje kako izaći iz "talačke krize" u koju je državni vrh doveo javni medijski servis ni kako nadići te ukopane pozicije. Osim možda povratkom u Papićevu '71.