‘Kad su se već pozvali na pozdrav Za dom spremni, za očekivati je da će potpisnici inicijative ostati dosljedni i predložiti da hrvatski vojnici zakletvu polažu i s tri uzdignuta prsta. Upravo su tako njihovi ustaški uzori polagali zakletvu, a i to je vjerojatno neki starohrvatski pozdrav. Ako tko zna, onda ustaše valjda znaju’, uzvratio je Zoran Šprajc ridikulima
I u Crkvi ima – kršćana! Iz mase ljudskoga jada koja nam se, krivnjom Zapada, valja s Bliskog istoka i u kojoj skeptici vide tek ubačene ‘spavače’ koji će u Europi napraviti dar-mar (vrag će ga znati zašto bi teroristi toliko pješačili kad petromilijardama mogu unajmiti čarter!), dubrovački se biskup ukazao kao glas vapijućega u pustinji, koji kaže: ne pitajmo se treba li ljude primiti i moramo li im pomoći, nego kako da im pomognemo. Valja zapamtiti njegovo ime – Mate Uzinić. ’Mislim da bi sve izbjeglice koje već kucaju na naša vrata trebalo primiti i omogućiti im sve što je potrebno da mogu normalno živjeti u sigurnosti, jer oni bježe od nesigurnosti’, rekao je biskup i dodao: ‘Mi smo svi pozvani da sa svoje strane napravimo ono što možemo.’ Za početak, i ovo je dovoljno, ecce homo.
Stipe Alfier najavljuje prilog iz Münchena, koji je u jednom izbjegličkom centru priredio veliku humanitarnu zabavu na kojoj se skuplja novac za pomoć. Organizator akcije Tobias Irl veli: ‘Često možemo čuti od naših sugrađana pitanje: Kakve su to izbjeglice a svi imaju najnovije mobitele? Kao da bježe primitivna plemena, a ne ljudi. Taj s mobitelom možda je jučer imao stomatološku ordinaciju, a onda je na nju pala bomba. Neki misle da ti ljudi dolaze ravno iz prašume i da jedva čekaju počiniti zločin. A zločin je, zapravo, zatvoriti oči…’
Ima mnogo očiju koje, širom zatvorene, u rukama izbjeglica vide samo Ajfon šesticu. Mit o mobitelu funkcionira kao krunski dokaz neviđene izopačenosti izbjeglica. Ispada da su se ti ljudi na put od Afganistana do Njemačke uputili vođeni kombinacijom obijesti, turističke znatiželje i vjerskog fanatizma. No motiv Ajfona šestice bolje otkriva psihologiju onoga tko ukazuje na nj kao na problem – to je dokaz gregarizacije, povratka psihologiji čopora. Ruski režiser Sergej Ejzenštejn prije stotinjak godina snimio je jednu od najgrandioznijih filmskih metafora uopće: prizor dječjih kolica koja se u vihoru revolucije kotrljaju niz stubište u Odesi. Beba u tim kolicima iz majčine je utrobe isporučena ravno u pakao. Ta bi slika bez problema mogla krasiti svodove Sikstine, jer je riječ o prispodobi biblijske snage. I navještenju krvavog stoljeća. A danas možemo vidjeti stotine takve djece koja nemaju ni kolica – ona plutačama plove preko Mediterana, putuju na roditeljskom vratu od Afganistana do Baltika, od Alepa do Horgoša, voze ih u hladnjačama, često ih ne iskrcavši žive… Što bi bilo da je nas sudbina bacila u njihovu kožu, a mogla je? O tome se treba pitati, a ne o mobitelu. Zato pohvale Alfieru na i inače dobrom pristupu problematici.
Teško da postoji film koji je, promatran kao niz vizualnih kompozicija, u svakome kadru tako savršen, tako ravnopravan najboljim slikarima baroka, kao što je to Kubrickov ‘Barry Lyndon’. Johannes Vermeer, Caravaggio ili Rembrandt u Kubricku imaju dostojnog nastavljača drugim sredstvima. Tako je i s glazbom. Jedva da je moguće zamisliti neko složeno umjetničko djelo koje je od početka do kraja ispunjeno samo savršenim zvukom, poput ovoga filma. Od ‘Sarabande’ preko ‘Women of Ireland’ do Schubertova ‘Njemačkog plesa’, svaka je dionica udžbenički primjer žanrovskog vrhunca. Teško da neki film može imati briljantnije, otmjenije dijaloge od ovoga, može mu samo biti ravnim. Konačno, karakteri iz Lyndona su, zahvaljujući Kubricku koliko i piscu W. M. Thackerayju, ravni najvećima u povijesti književnosti, Dmitriju Karamazovu, Richardu Drugome, Stavroginu, Jagu ili Scarlett O’Hara. U najavi filma – dobra i prosvjetiteljska inovacija Trećega – pametno je primijećeno da je on u vrijeme premijere, 1975., bio podcijenjen, dok se danas smatra možda i najboljim djelom ovog veličanstvenog, brutalnog perfekcionista, filmskog Michelangela. Da nije Trećega, takve filmove mogli bismo gledati samo na DVD-u, pa ova bajata recenzija služi ponajprije kao preporuka odgovornim drugovima: saspite više novca u Treći, tamo su vam najbolje stvari, treba to razvijati!
Idem na burzu, najveću hrvatsku firmu, s usiljenim smiješkom, kaže radnik TOZ-a, nekoć briljantne tvornice koja je dijelila po 13 plaća, a danas ide u stečaj, jer su se oko nje ukrstili brojni sumnjivi interesi, kako plastično pokazuje prilog Branimira Zekića. TOZ-u su pomalo ‘zašiljile’ predstečajne nagodbe, zlopačina Slavka Linića, odnekud iskrsnula potraživanja za koja nitko nije znao i 60 tisuća kvadrata vrijednog zemljišta u zapadnom dijelu Zagreba. To bi uništilo i Volkswagen, kamoli ne TOZ… Ima jedna vrijednost koja današnju državu i režim čini nadmoćnima svim prethodnima – to je sloboda. O lijepa, o draga itd., sve je već rekao Gundulić, pa nema smisla ponavljati. Sloboda da se bude što se želi, da se misli i govori kako hoće, da se radi što god je čovjeka volja, pa i gluposti, no problem je u tome što je naš čovjek u svoj skali mogućnosti do kraja iskoristio samo onu zadnju – da se luduje, krade, raskrčmljuje. Overdoziranje ludošću na mjestu bivše države stvorilo je kolonije, a toga ćemo uskoro biti bolno svjesni, kad nam imovina ode na bubanj kao braći Grcima.
Taman kad povjeruješ da i u Crkvi još ima mjesta za čovjeka i Krista, negdje iz Jurskog parka iskrsnu likovi Pozaića i Košića, s genijalnom idejom da se u vojsku vrati ustaški pozdrav ‘Za dom spremni’, a onda ih Zoran Šprajc temeljito ismije. ‘Kad su se već pozvali na pozdrav Za dom spremni, za očekivati je da će potpisnici ove inicijative ostati dosljedni i da će predložiti da hrvatski vojnici zakletvu polažu i s tri uzdignuta prsta. Upravo su tako njihovi ustaški uzori polagali zakletvu, a i to je vjerojatno neki starohrvatski pozdrav. Ako tko zna, onda ustaše valjda znaju’, rekao je Šprajc i ridikulima uzvratio primjerenom ridikulizacijom navjestitelja evanđelja, kakve je u svojim filmovima lijepo prikazao Lordan Zafranović.
Ridikuli? Uskoro se o prijedlogu oglašava i Hrvatska biskupska konferencija, ali avaj, umjesto ograde (blage, neuvjerljive, licemjerne, ali ipak ograde), biskup Želimir Puljić podržava akciju, samo bi o svemu htio provesti referendum! Prema njegovom se mišljenju u slučaju pozdrava ‘Za dom spremni’ radi o dvoznačnim i nedovoljno definiranim pojmovima koji ‘najčešće izazivaju napetosti i prijepore’. ‘Čini se da pozdrav Za dom spremni ulazi u područje dvoznačnosti i nejasnoće’, kaže biskup. Na što li misli njegova preuzvišenost?
Možda na to da su ustaške vlasti 1942. dale prve mirovine četnicima? Ili na to da je stanoviti Maks držao – kako govori pjesmica koju su spjevali njegovi sljedbenici, a ne njegovi neprijatelji – ‘mesnicu’, očito s ljudskim mesom? Ili na to što je ministar NDH Mladen Lorković potpisao sporazum o ‘borbenom sadejstvu’ s koljačima popa Đujića, o čemu je lokalni župan izvijestio poglavnika Pavelića: ‘Jučer sam trima glavnim vođama četnika, koji se bore protiv partizana, Momčilu Đujiću, Branku Bogunoviću i Mani Rokviću dao svakome po 100.000 kuna radi organizacije borbe protiv partizana’, još im je pride ‘domobransko zapovjedništvo stavilo na raspoloženje 20.000 metaka, 100 pušaka i 10 dobrovoljaca puškomitraljezaca’? Možda misli na to kako su Rokvićevi četnici, u talijanskoj organizaciji i uz pomoć dvojice lokalnih ustaških vodiča, izvršili pokolj u Gatima kraj Omiša? Ima tih nejasnoća i dvoznačnosti sijaset, nije da ih nema, no njegova uzoritost ne bi vraćala pozdrav zbog dvosmislenih, nego zbog posve nedvosmislenih razloga. Koga bi taj pozdrav još uopće zanimao da nije bio ustaški?
Ćaća se vraća – tu je vedru vijest objavio HTV na Četvorci, iako je dobra tri sata ranije već bilo jasno da je Ćaća jedini lopov u ovoj zemlji i da će, za razliku od ostalih megakrimosa koji gule krumpir, on guliti robiju. Novinari su, rastumačeno je, unaprijed spremili sve moguće opcije rješavanja Sanderova slučaja, pa u eter pustili baš onu pogrešnu. Događa se, što ćeš. U ovoj je zemlji relativno teško zamisliti da će takav kalibar ostati u zatvoru, no Sanader nije ostao u tamnici zato što je lopov, nego zato što je izdajnik, nemojmo se zajebavati.
portalnovosti
Dnevnik 3, HTV
I u Crkvi ima – kršćana! Iz mase ljudskoga jada koja nam se, krivnjom Zapada, valja s Bliskog istoka i u kojoj skeptici vide tek ubačene ‘spavače’ koji će u Europi napraviti dar-mar (vrag će ga znati zašto bi teroristi toliko pješačili kad petromilijardama mogu unajmiti čarter!), dubrovački se biskup ukazao kao glas vapijućega u pustinji, koji kaže: ne pitajmo se treba li ljude primiti i moramo li im pomoći, nego kako da im pomognemo. Valja zapamtiti njegovo ime – Mate Uzinić. ’Mislim da bi sve izbjeglice koje već kucaju na naša vrata trebalo primiti i omogućiti im sve što je potrebno da mogu normalno živjeti u sigurnosti, jer oni bježe od nesigurnosti’, rekao je biskup i dodao: ‘Mi smo svi pozvani da sa svoje strane napravimo ono što možemo.’ Za početak, i ovo je dovoljno, ecce homo.
Podnevni dnevnik, HTV 1
Stipe Alfier najavljuje prilog iz Münchena, koji je u jednom izbjegličkom centru priredio veliku humanitarnu zabavu na kojoj se skuplja novac za pomoć. Organizator akcije Tobias Irl veli: ‘Često možemo čuti od naših sugrađana pitanje: Kakve su to izbjeglice a svi imaju najnovije mobitele? Kao da bježe primitivna plemena, a ne ljudi. Taj s mobitelom možda je jučer imao stomatološku ordinaciju, a onda je na nju pala bomba. Neki misle da ti ljudi dolaze ravno iz prašume i da jedva čekaju počiniti zločin. A zločin je, zapravo, zatvoriti oči…’
Ima mnogo očiju koje, širom zatvorene, u rukama izbjeglica vide samo Ajfon šesticu. Mit o mobitelu funkcionira kao krunski dokaz neviđene izopačenosti izbjeglica. Ispada da su se ti ljudi na put od Afganistana do Njemačke uputili vođeni kombinacijom obijesti, turističke znatiželje i vjerskog fanatizma. No motiv Ajfona šestice bolje otkriva psihologiju onoga tko ukazuje na nj kao na problem – to je dokaz gregarizacije, povratka psihologiji čopora. Ruski režiser Sergej Ejzenštejn prije stotinjak godina snimio je jednu od najgrandioznijih filmskih metafora uopće: prizor dječjih kolica koja se u vihoru revolucije kotrljaju niz stubište u Odesi. Beba u tim kolicima iz majčine je utrobe isporučena ravno u pakao. Ta bi slika bez problema mogla krasiti svodove Sikstine, jer je riječ o prispodobi biblijske snage. I navještenju krvavog stoljeća. A danas možemo vidjeti stotine takve djece koja nemaju ni kolica – ona plutačama plove preko Mediterana, putuju na roditeljskom vratu od Afganistana do Baltika, od Alepa do Horgoša, voze ih u hladnjačama, često ih ne iskrcavši žive… Što bi bilo da je nas sudbina bacila u njihovu kožu, a mogla je? O tome se treba pitati, a ne o mobitelu. Zato pohvale Alfieru na i inače dobrom pristupu problematici.
Barry Lyndon, HTV 3
Teško da postoji film koji je, promatran kao niz vizualnih kompozicija, u svakome kadru tako savršen, tako ravnopravan najboljim slikarima baroka, kao što je to Kubrickov ‘Barry Lyndon’. Johannes Vermeer, Caravaggio ili Rembrandt u Kubricku imaju dostojnog nastavljača drugim sredstvima. Tako je i s glazbom. Jedva da je moguće zamisliti neko složeno umjetničko djelo koje je od početka do kraja ispunjeno samo savršenim zvukom, poput ovoga filma. Od ‘Sarabande’ preko ‘Women of Ireland’ do Schubertova ‘Njemačkog plesa’, svaka je dionica udžbenički primjer žanrovskog vrhunca. Teško da neki film može imati briljantnije, otmjenije dijaloge od ovoga, može mu samo biti ravnim. Konačno, karakteri iz Lyndona su, zahvaljujući Kubricku koliko i piscu W. M. Thackerayju, ravni najvećima u povijesti književnosti, Dmitriju Karamazovu, Richardu Drugome, Stavroginu, Jagu ili Scarlett O’Hara. U najavi filma – dobra i prosvjetiteljska inovacija Trećega – pametno je primijećeno da je on u vrijeme premijere, 1975., bio podcijenjen, dok se danas smatra možda i najboljim djelom ovog veličanstvenog, brutalnog perfekcionista, filmskog Michelangela. Da nije Trećega, takve filmove mogli bismo gledati samo na DVD-u, pa ova bajata recenzija služi ponajprije kao preporuka odgovornim drugovima: saspite više novca u Treći, tamo su vam najbolje stvari, treba to razvijati!
Vijesti, HRT
Idem na burzu, najveću hrvatsku firmu, s usiljenim smiješkom, kaže radnik TOZ-a, nekoć briljantne tvornice koja je dijelila po 13 plaća, a danas ide u stečaj, jer su se oko nje ukrstili brojni sumnjivi interesi, kako plastično pokazuje prilog Branimira Zekića. TOZ-u su pomalo ‘zašiljile’ predstečajne nagodbe, zlopačina Slavka Linića, odnekud iskrsnula potraživanja za koja nitko nije znao i 60 tisuća kvadrata vrijednog zemljišta u zapadnom dijelu Zagreba. To bi uništilo i Volkswagen, kamoli ne TOZ… Ima jedna vrijednost koja današnju državu i režim čini nadmoćnima svim prethodnima – to je sloboda. O lijepa, o draga itd., sve je već rekao Gundulić, pa nema smisla ponavljati. Sloboda da se bude što se želi, da se misli i govori kako hoće, da se radi što god je čovjeka volja, pa i gluposti, no problem je u tome što je naš čovjek u svoj skali mogućnosti do kraja iskoristio samo onu zadnju – da se luduje, krade, raskrčmljuje. Overdoziranje ludošću na mjestu bivše države stvorilo je kolonije, a toga ćemo uskoro biti bolno svjesni, kad nam imovina ode na bubanj kao braći Grcima.
Direkt, RTL
Taman kad povjeruješ da i u Crkvi još ima mjesta za čovjeka i Krista, negdje iz Jurskog parka iskrsnu likovi Pozaića i Košića, s genijalnom idejom da se u vojsku vrati ustaški pozdrav ‘Za dom spremni’, a onda ih Zoran Šprajc temeljito ismije. ‘Kad su se već pozvali na pozdrav Za dom spremni, za očekivati je da će potpisnici ove inicijative ostati dosljedni i da će predložiti da hrvatski vojnici zakletvu polažu i s tri uzdignuta prsta. Upravo su tako njihovi ustaški uzori polagali zakletvu, a i to je vjerojatno neki starohrvatski pozdrav. Ako tko zna, onda ustaše valjda znaju’, rekao je Šprajc i ridikulima uzvratio primjerenom ridikulizacijom navjestitelja evanđelja, kakve je u svojim filmovima lijepo prikazao Lordan Zafranović.
Dnevnik, HTV
Ridikuli? Uskoro se o prijedlogu oglašava i Hrvatska biskupska konferencija, ali avaj, umjesto ograde (blage, neuvjerljive, licemjerne, ali ipak ograde), biskup Želimir Puljić podržava akciju, samo bi o svemu htio provesti referendum! Prema njegovom se mišljenju u slučaju pozdrava ‘Za dom spremni’ radi o dvoznačnim i nedovoljno definiranim pojmovima koji ‘najčešće izazivaju napetosti i prijepore’. ‘Čini se da pozdrav Za dom spremni ulazi u područje dvoznačnosti i nejasnoće’, kaže biskup. Na što li misli njegova preuzvišenost?
Možda na to da su ustaške vlasti 1942. dale prve mirovine četnicima? Ili na to da je stanoviti Maks držao – kako govori pjesmica koju su spjevali njegovi sljedbenici, a ne njegovi neprijatelji – ‘mesnicu’, očito s ljudskim mesom? Ili na to što je ministar NDH Mladen Lorković potpisao sporazum o ‘borbenom sadejstvu’ s koljačima popa Đujića, o čemu je lokalni župan izvijestio poglavnika Pavelića: ‘Jučer sam trima glavnim vođama četnika, koji se bore protiv partizana, Momčilu Đujiću, Branku Bogunoviću i Mani Rokviću dao svakome po 100.000 kuna radi organizacije borbe protiv partizana’, još im je pride ‘domobransko zapovjedništvo stavilo na raspoloženje 20.000 metaka, 100 pušaka i 10 dobrovoljaca puškomitraljezaca’? Možda misli na to kako su Rokvićevi četnici, u talijanskoj organizaciji i uz pomoć dvojice lokalnih ustaških vodiča, izvršili pokolj u Gatima kraj Omiša? Ima tih nejasnoća i dvoznačnosti sijaset, nije da ih nema, no njegova uzoritost ne bi vraćala pozdrav zbog dvosmislenih, nego zbog posve nedvosmislenih razloga. Koga bi taj pozdrav još uopće zanimao da nije bio ustaški?
HTV 4
Ćaća se vraća – tu je vedru vijest objavio HTV na Četvorci, iako je dobra tri sata ranije već bilo jasno da je Ćaća jedini lopov u ovoj zemlji i da će, za razliku od ostalih megakrimosa koji gule krumpir, on guliti robiju. Novinari su, rastumačeno je, unaprijed spremili sve moguće opcije rješavanja Sanderova slučaja, pa u eter pustili baš onu pogrešnu. Događa se, što ćeš. U ovoj je zemlji relativno teško zamisliti da će takav kalibar ostati u zatvoru, no Sanader nije ostao u tamnici zato što je lopov, nego zato što je izdajnik, nemojmo se zajebavati.
portalnovosti
