Todorići

Najprije iz malog sela, pa preko Dugog sela, obitelj Todorić napreduje sve do najviše urbane točke Hrvatske s koje Zagreb leži kao na dlanu i pucaju horizonti sve do mora. Od kamene kućice s magarcima, do dvorca s pozlaćenom ogradom alla palača u Verasaillesu ili Vaux-le-Vicomte, Todorić podiže svoj standard na fatamorgani kredita, poticaja i zajmova do u nedogled.

Kao i Saša Stavisky koji početkom dvadesetog stoljeća, konjima, autima, ženama, dvorcima i tragičnim bankrotom inspirira novinare, tako i naši skorojevići, odmaraju na jahtama, grade bespravne dokove, zidove, plaže i bazene i pune novinske stupce svojim uspjehom i propašću, navlas identično, samo s jednom sitnom razlikom. Usred poslovnog skandala Stavisky se ubio, a Todorić, preko svog bloga prijeti, jači i vitalniji no ikad.

U nas nijedan posrnuli moćnik nije posramljen do samokritike, a kamoli do samoubojstva, jer ovdje kad je moć u pitanju, nema stida. Sve događaje, sva stanja u svojim životima kompariraju sa svojim siromašnim djetinjstvom i u toj usporedbi zatvor je još uvijek udobniji nego roditeljski dom. Balkanska društvena svijest nije razvijena do točke da te ličnosti mogu sebe kritički sagledavati i dovesti u moderan odnos s ljudima, umjesto trogloditski se klatiti između dominacije i submisije poput gorile u čoporu.

Jednom stečena aureola bogatstva, hrvatskom narodu uvijek blista i bivšim bogatašima konobari se jednako klanjaju. Jednom zaštićen svećeničkom misnicom, dvorednim odijelom, ministarskom foteljom ili natprosječnom braniteljskom mirovinom, hrvatski čovjek gubi svaki prirođeni osjećaj stida, jer se spasio od kamene kućice, magarca i gladi i ne kani se tamo vratiti.

Drugim riječima, on ima svijest o tome što je doista važno, a to je pun želudac. Sve ostalo je fatamorgana na kojoj se grade dvorci, jahte i neboderi, jer dugove koji se penju na milijarde i ostaju djeci već će netko vratiti, a djeca će naučiti od oca kako se varaju banke i bit će deziluzionirana, jer sve je ionako samo predstava, pa možeš ili sjediti u gledalištu s plaćenom kartom ili sudjelovati u predstavi za novac od karata.

U bilanci, toj ingenioznoj računovodstvenoj vagi, rezultat uvijek mora biti nula. Na desnoj strani bilance je imovina, na lijevoj porijeklo imovine. Ako je na desnoj strani dvorac vrijedan 4 mil. EUR, na lijevoj je rupa u obliku dvorca koja se zove "Kredit kod Finkelmann banke 4 mil. EUR". Nema u bilanci iznenađenja, ni moralnih ni materijalnih granica imovini i zajmovima. Sva materija postaje čudesno relativizirana, transparentna, laka poput zraka, baš kao i kredit.

Imovina s dugovima ulazi u bilancu i transformira se u ispis na papiru, a stvarne ostaju šalica kave na usni, mekoća štofa i svile, sunce na prozoru ureda i ručak.

Sav pozitivni i negativni kapital svodi se na Riječ i Obećanje, a Banke izmišljaju, svoje "proizvode", instrumente kreditiranja, te povećavaju rupe u bilancama povećavajući iluzornu imovinu bogataša u bilancama diljem svijeta, generirajući tu fatamorganu već dva stoljeća.

Bilanca je čista dijalektika s tezom i antitezom, ali sinteza tog bilančnog proturječja je izvan bilance, u politici. U bilanci ostaje nula i sve završava utješnom nulom kao nirvanom. U politici se sintetiziraju društvena gibanja. U društvu se sva ona materija iz svjetskih bilanci giba i sudara poput tektonskih ploča, podižući i spuštajući narodno raspoloženje i propinjući narodno zaključivanje – terorizmom.

Evo još jednog primjera dijalektike.

Kad uđem u dućan, za blagajnom sjedi blagajnica i ona zastupa taj dućan. U Konzumu, blagajnica zastupa Konzum, a Todorić, da bi ostvario svoju volju, mora ju pretvoriti u volju tvrtke jer inače ju neće moći ostvariti. Mora ju transponirati, prevesti iz vlastite individualne u organiziranu kolektivnu volju poduzeća koja se sada ne naziva volja, već politika. Dakle, blagajnica Konzuma zastupa politiku Konzuma.

Moć Todorića da kolektivu nametne svoju volju kapilarno je dotekla do te blagajnice, koja opet nameće politikupoduzeća kolektivu ako je taj kolektiv do nje došao u liku kupca. Ja, kao kupac ne dolazim u doticaj sa politikompoduzeća i ona je za mene nepoznata u izvornoj formi. Ona do mene dopire prevedena u jedan novi jezik, u  - marketing.

To je ono lice politike poduzeća koje je okrenuto prema kupcu i blagajnica ne vjeruje u iluzornost marketinga jer ga ona ne gleda en face već iz profila.

Ona en face gleda politiku poduzeća, a to je opet lice koje kupac promatra iz profila. Što se više penjemo u hijerarhiji poduzeća prema vrhu, to je iluzornost marketinga manja, a stvarnost politike veća, sve dok ne dođemo do kreatora politike, u čijem se kreativnom umu politika ponovno prebacuje u volju.

Eto pravi Marxovski akrobatski elaborat. Teško razumljiv, apstraktan ali neumoljiv i točan. U njemu vidimo kako političari provode svoju volju kompromisno, oportunistički pomiješanu s voljom naroda, i dok ta volja dokapa do malog čovjeka, nekoliko puta promijeni kemijski sastav.

"Posudio sam 130 milijuna… tražio sam pola milijarde zajma…samo mi je trebalo 1.3 milijarde da se pokrije poslovanje u tekućoj godini…" Vidljivo je kako Todorić nema svijest o tome da su ti brojevi novac, ekonomskim krvotokom povezan s ostatkom društva.

On zapošljava političare u Agrokoru i ispravno zaključuje, "Agrokor, to je Hrvatska", ali to činiti znači potkopavati egzistenciju, ne samo sunarodnjaka već i svoje djece. Toliki stupanj egoizma i narcisoidnosti sa ambicijama takvog zamaha mogu potjecati iz skučenosti obiteljskih odnosa u djetinjsvu.

Upuštati se u psihoanalizu ličnosti koja u Hrvatskoj vadi novac iz bankarskog šešira kao mađioničar, ne bi bilo korektno, jer ta je ličnost postavljena u nekakvu ulogu, pred neki orkestar, uronjena u nekakve biološke i politološke uvjete.

U Hrvatskoj, toj brzopleto improviziranoj iluziji uređene države ne bi li joj osigurali nastup u birokratskom cirkusu "Europa", u toj magli Progresa i Nacionalne svijesti, poduzetnički fantomi vrludaju nedokučivo između kontradiktornih zakona koji rastu iz neuke politike, iz nemuštog jezika kao slak iz gnojišta i pokrivaju svojim nabujalim vodenastim lišćem Zdrav razum. A zdrav razum, ta okosnica uspješnog društva kopni u sjeni pod slakom.

Snaći se u tom zaraštenom vrtu, znači kovati čudnovate saveze s parazitskim gljivama i lišajevima, stremiti ubrzanim vertikalama iz gužve prema zraku i svjetlu, a takve brzorastuće biljke slabašne su i pomest će ih prvi vjetar. Ima tu i trnovitih kupina i kopriva i širokolisnih lapuha, ali i potočnica samozatajne ljepote.

Po nekim kriterijima, taj balkanski vrt je možda romantičan, ali on proizvodi onu mikroklimu u kojoj uspijevaju prilagođene biljke, pa je tako i Todorić produkt svoje sredine, to je svakome jasno, ali i svojih naslijeđenih svojstava.

Baš tako, u kompromisu između svojih subjektivnih stečenih i naslijeđenih mogućnosti, i vanjskih objektivnih uvjeta, izrasla je visoka i krhka biljka Agrokor oficinalis iz humusa Todorićeve kreativne energije, upletena u politički koloplet vriježa i korjenčića sitnih interesa i paušalnih dobiti.

Ima lijeka za tu zbrku. To je homeopatski pripravak koji k nama struji iz Europe kao tok uputa i naputaka, pravila i normi koje kad prijeđu državnu ogradu u naše podneblje neočekivano postaju - herbicid.

On ubija male biljke brže, velike sporije i njemu se uznemirena flora hrvatskog poduzetništva nastoji prilagoditi jedinim načinom koji zna, naslijeđenim i stečenim vještinama, mentalnim sklopovima, improvizacijama, lažima, šupljim birokratskim tornjevima i bedemima. Jer ovdje, birokracija je uvijek bila nestvarna forma izvan života. Shvaćati tu formu ozbiljno, znači biti ismijan i zgažen. A taj herbicid prodire u tlo, sipi kroz porozni sloj neobrazovanosti i ulazi u podzemno jezero iz kojeg cijeli vrt pije.

Kad hrvatsku birokraciju, koja gornji, vanjski, stvarni svijet nikada vidjela nije, natopiš naprednim stavovima i modernim idejama, ona se poput čudovišta iz Loch Nessa ukaže s deset posto svoje glave, toliko zbunjujuće nerealna da ti nitko neće vjerovati da si ju sagledao ako nemaš fotografiju, a uslikati tu diluvijalnu neman je nemoguće. Hrvatska birokracija svoje golemo nevidljivo tijelo vuče negdje ispod hrvatskog tla u podzemnim vodama i nitko ne zna kakva je, kolika je i je li stvarna.

Todorići Lijepe naše sa njom rone i plivaju u mutnoj vodi, njezinim izmetom prihranjuju svoje poslove, ali njome obgrljeni niti oni joj ne naslućuju dimenziju ni volju. Ona diže svoju lijenu glavu, kad nitko ne gleda, nezasitna je, troma, iz nekog drugog vremena i prostora, i ona može samo rasti dok ne istisne svojom tjelesinom svu hranidbenu vodu.

Kakvu će homeostazu taj vrt ostvariti nije izvjesno, jer i izvan vrta također kovitlaju uvjeti i oblaci. Kiše dolaze i odlaze, vjetrovi struje i posustaju, sunce hrani i suši.

Toliko smo zasićeni pojedinačnim novinarskim informacijama i prokazivanjima da analize višu nisu produktivne. Samo nas satira i metafora može nečemu podučiti. Sinteze razumijevanja općeg stanja u kojem se obilje pojedinačnog poetski stopi u možda, jednog dana, neku novu agrokulturu.

h-alter