Totalitarni “Disneyland” i europske politike negativnog naslijeđa

Ideja svojevrsnog tematskog parka posvećenog “totalitarizmima” u istarskom gradiću Raša već je više puta podigla buru u javnosti. No ona nam, osim o neukusu inicijatora, nešto govori i o tome kako europske politike sjećanja odražavaju i održavaju strukturne nejednakosti u Uniji.

Kada je u tjedniku Novosti početkom srpnja objavljen kratki komentar Borisa Postnikova koji se, polazeći od projekta “Kulturalna europska ruta: Arhitektura totalitarnih režima 20. stoljeća” (ATRIUM), kritički osvrnuo na kontradikcije koje politička upotreba baštine proizvodi na najvišim europskim razinama kulturne politike, odgovorila mu je arhitektica Mariana Bucat. Ona je, braneći znanstveno-stručne premise na kojima je projekt prema njezinom shvaćanju zasnovan, možda i nehotice otvorila važno pitanje neutralnosti struke u proizvodnji referentnih značenjskih okvira kojima se baština, uvijek iznova i uvijek uvjetovano aktualnim drštveno-političkim okolnostima, ideološki (re)definira, (re)interpretira i (zlo)upotrebljava.

Iako polemika formalno nije nastavljena, svojevrsnim nastavkom može se smatrati kasniji Postnikovljev tekst pod naslovom “Totaliturizam”, u kojem analizira jedan od bizarnijih simptoma neoliberalne logike upravljanja kulturnom baštinom. Riječ je o Arsalandu, projektu multimedijalnog memorijalnog centra posvećenog “europskim totalitarizmima”, planiranom na lokaciji ugašenog kamenoloma Karolota u općini Raša, na zemljištu kojeg je Vlada RH u tu svrhu ciljano “vratila” istarskoj općini na upravljanje i korištenje. Iako Postnikov ovoga puta zaobilazi ukazati na povezanost Arsalanda sa ATRIUM-om, veze su itekako prisutne.

U sklopu ambicioznog plana ove privatno-javne investicije, koju općina i državna tijela (poput Ministarstva kulture) ostvaruju na prijedlog mikropoduzetničke tvrtke ARSA LAND d.o.o. iz Labina, čiju osnovnu djelatnost – opisanu kao “trgovina na malo odjećom u specijaliziranim prodavaonicama” – provode dvoje lokalnih novinara i poduzetnika, naći će se i zgrada namijenjena prezentaciji projekta ATRIUM. “U njoj bi gradovi i općine, članovi Udruge, izložili fotografije svojih karakterističnih građevina, ulica i trgova iz totalitarnih razdoblja“. Spomenimo da su trenutni članovi projekta gradovi iz Italije, Bugarske, Rumunjske, Albanije i Hrvatske, a ruta tematizira arhitekturu i urbanizam talijanskog fašizma od početka 1920-ih do početka 1940-ih godina, fašističkih režima koji su djelovali tijekom Drugog svjetskog rata te – poslijeratnih socijalističkih država.

Europsko selektivno sjećanje

No u čemu je zapravo problem kada govorimo o projektu Arsaland i njegovoj očitoj vezi s edukacijskom rutom posvećenom otkrivanju i revalorizaciji iznimnih primjera “arhitekture totalitarnih režima 20. stoljeća”? Nije li riječ o investicijskoj injekciji koja ne samo da bi donijela probitak lokalnoj zajednici, već Rašu odriješila ideološkog balasta jednostavnom osudom svih totalitarnih režima i njihovom prezentacijom “s povijesnog i apolitičkog stajališta” u memorijalnom outlet centru? Nije li nadalje riječ o baštini “nedvojbene urbanističke i arhitektonske vrijednosti”, čijim bi se uključivanjem u europski okvir kulturalnih itinerara struka mogla na miru baviti “valorizacijom, zaštitom i ponovnom upotrebom zgrada i javnih površina planiranih, projektiranih i izgrađenih u doba (totalitarnih) režima”? Govorimo li (samo) o fašizmu ili je ipak riječ o skupu jednako ili približno jednako problematičnih režima, kao što nam naziv kulturalne rute govori?

Unatoč brojnim problemima koje iskaču iz ovako postavljenih pitanja, situacija je poprilično jednostavna. Kao i većina drugih EU projekata, program europskih kulturalnih ruta – financiran i licenciran od strane Europske komisije već tridesetak godina – nastoji djelovati apolitično. Njegova funkcija je, tvrde podržavatelji, promocija “osnovnih europskih vrijednosti: ljudskih prava, demokracije, transkulturalnog razumijevanja i očuvanja kulturalne raznolikosti”. Kulturalne rute nude građanima Europe “neprocjenjive fragmente sjećanja, povijesti i naslijeđa, ključne za razumijevanje vlastitih identiteta i porijekla”. Iako se u njih ne uključuju teme koje pripadaju tamnoj strani europske prošlosti, poput nasljeđa imperijalizma i kolonijalizma vidljivim na fasadama i kulturnim artefaktima većine europskih metropola ili arhitekture feudalih posjeda koji nose bremen sustavnog kršenja ljudskih prava porobljenih kmetova i žena, jedna je ruta ipak dobila negativan baštinski predznak.

Putevi su to totalitarizma, čija se ideja pojavila u rodnom mjestu Benita Mussolinija u Italiji te – zaobišavši Njemačku i Austriju – partnere potražila na jugoistoku Europe. Ruta tako u svojem trenutnom opsegu obuhvaća Italiju i geografski prostor zemalja “bivšega Istoka”. Bez obzira na to kako se u konačnici definiraju sami itinerari, projekt je kroz niz godina sakupio pozamašan broj članova, partnera i prijatelja. Za one koji žele znati više, tu je i online digitalna kataloška baza u kojoj možete pronaći impresivan raspon primjera “totalitarne arhitekture”, od urbanističkih cjelina socijalističkih novih gradova, preko arhitekture bivših fašističkih logora, do spomenika Holokaustu. Katalog je javno dostupan i nastao je s ciljem “boljeg razumijevanja i promocije nepokretne kulturne baštine koja je povezana s totalitarnim ideologijama 20. stoljeća”.

Egzotizacija “negativne baštine”

I Arsaland se trudi upotpuniti, osnažiti, a svojim edukativno-zabavno-komercijalnim programom na ekifkasan način i posredovati osnovnu tezu kulturalne rute o arhitekturi totalitarnih režima 20. stoljeća: totalitarna arhitektura središnji je topos zajedničke europske “negativne baštine”.¹ Kompleks bi trebao obilovati raznorodnim sadržajima: od šoping centra, preko muzeja i spomenika žrtvama svih totalitarizama, do filmskih festivala, konferencija i istraživačkih instituta. Legitimitet će mu dati i pokoji ugledni sveučilišni profesor, ali prije svega tu je magičan EU pečat. Iako Arsaland (još?) nije planirani i sastavni dio rute, ne treba čuditi ako su lokalni poduzetnici, koji su temeljem političkih uvjerenja i(li) iz čiste poslovne prilike 2013. godine poslali svoj prijedlog općini, bili inspirirani činjenicom da su lokalni propali industrijski pogoni i kamenolomi već uključeni u lukrativne puteve europskog totaliturizma.

No vratimo se problemu same uprabe pojma “totalitarna baština”. Ništa novo na Zapadu, rekli bismo imajući u vidu sijaset rezolucija Europskog parlamenta i Vijeća Europe, kojima se od sredine 1990-ih godina pojam totalitarizma koristi u izravno političke svrhe.² Sam historijski trenutak početka njegove učestale uporabe 1980-ih godina upućuje kako primarna namjera nije osuda fašizma, već što brža i efikasnija demontaža propalih socijalističkih sistema. Stavljanjem fašističke i komunističke ideologije pod isti nazivnik obje se ahistoriziraju i relativiziraju, kako bi se u praksi lakše zagovarao koncenzus oko provođenja neoliberalne ekonomske i društvene politike. Svaka uporaba tog, beskrajno rastezljivog i prilagodljivog, a time i znanstveno neutemeljenog pojma, zasniva se – svjesno ili nehotice – na ideji kriminalizacije ili negacije političkih alternativa kapitalizmu.³

Iako je upotreba totalitarizma kao operativnog znanstvenog pojma odavno osporena, čini se kako u polju kulturnih politika i heritologije ona i dalje “drži vodu”. Kao u godinama ekonomske krize 1930-ih ili na vrhuncu Hladnoga rata 1950-ih, kulturne politike ponovno igraju sve značajniju ulogu u političkim borbama. Europa premrežena migrantskih rutama na kojima svakodnevno ginu ljudi konstruira kulturne rute na kojima će oni koji dospiju živi u tvrđavu Europu moći popiti kavu ili kupiti kakav suvenir na trgu žrtva “svih totalitarnih režima”. I to na ekonomskoj periferiji na kojoj se prodaje još jedino egzotična privlačnost europskog “Drugog”. Umjesto da financiraju rute antifašizma i solidarnosti, EU institucije potiču identifikaciju sa zajedničkom negativnom baštinom i njezinu banalnu turistifikaciju. Istovremeno dok država preko noći “poklanja” zemljišta s ciljem kulturno-investicijskih disneyland projekata, štićena kulturna dobra antifašističkog i komunističkog predznaka, poput spomenika ustanku naroda Banije i Korduna na Petrovoj gori propadaju jer se nalaze na razmeđi triju općina. Unatoč svjetskoj slavi, za spomenike posvećene antifašističkoj borbi još uvijek, čini se, nije osmišljena kulturalna ruta koja bi zadovoljila kriterije osnovnih europskih vrijednosti.

Uzmi ili ostavi

Upotreba pojma totalitarizma kako bi se na istu kulturalnu rutu negativne europske baštine poredali primjeri fašističke i socijalističke arhitekture relativno je blag no iznimno perfidan derivat historijskog revizionizma. Naglasak na stručnu/estetsku valorizaciju ranije neprepoznate baštine, kao i iskorištavanje potencijala takvih prostora – uglavnom napuštenih nekretnina u državnom vlasništvu – predstavlja lukrativno investicijsku nišu, osobito u zemljama u kojima udio BDP-a od turizma doseže rekordne brojke u europskom kontekstu. To ne znači da bi arhitektonsko ili umjetničko naslijeđe bilo kojih političkih sustava trebalo biti uništeno, niti da ga kao takvog ne treba valorizirati i štititi: u vrijeme socijalizma pod službenu su zaštitu već od 1960-ih godina stavljani autentični “neprijateljski objekti” poput talijanskih bunkera i fašističkih logora. Problem nikada nije u samim materijalnim zdanjima jer zgrade, kako i Bucat tvrdi, zaista “nisu krive za divljake koji su ih dali izgraditi”, već u značenjima koja im se pridaju. Ideja kulturne baštine sama je po sebi društveni konstrukt, a njezine se značenjske kategorije određuju na pozicijama moći, uvijek u zavisnosti spram aktualnih društveno-političkih potreba i materijalnih uvjeta kulturne proizvodnje.

Nepotrebno je stoga isticati kako akademski rad u polju baštine, kao i glas ili muk struke, nikada nije neutralan. Pristajanje na totalitarnu baštinu kao referentan okvir valorizacije modernističke baštine na ovim prostorima dijelom je i posljedica strukturnih nejednakosti partnerskih zemalja u europskim projektima poput ATRIUM-a. Nositelji projekata mahom dolaze iz europskih “centara moći”, nudeći suradnje po principu “uzmi ili ostavi”. Smanjivanje javnog ulaganja u revitalizaciju i obnovu kulturne baštine ostavlja malo prostora za manevar pa struka, uglavnom vođena plemenitim namjerama, pristaje na različite kompromise, sve s ciljem očuvanja vrijednih kulturno-povijesnih slojeva. Ako se to u Raši jednim dijelom i postiglo zahvaljujući europskim sredstvima i posredstvom projekta ATRIUM, krovni označitelj “totalitarna baštine” uveden je u službenu nomenklaturu i legitimiran za daljnju (zlo)upotrebu. Trojanski konj ovakvih projekata u uvjetima neliberalne kulturne proizvodnje jest pojava lukativnih poslovnih ideja, primjerice, kako poziciju Raše/Labina na karti EU ruta iskoristiti kao priliku za turističko brendiranje u prijestolnicu europskih totalitarizama.

Ideja o izgradnji bizarne memorijalne meke sviju totalitarnih režima Europe neće se tako javiti u Italiji, već na prostoru njezine bivše kolonije. Antifašizam zahvaljujući kojem je Istra oslobođena i socijalizam koji je sredstva proizvodnje dao na upravljanje lokalnom stanovništvu, zajedno je sa fašizmom pospremljen u ladicu europske negativne baštine. U velikoj se mjeri to ostvaruje zahvaljujući fetišizaciji arhitektonske forme: u istim su se zidovima izmjenjivali totalitarizmi, sve do njihova konačnog oslobođenja od svake političke ideje i društvene funkcionalnosti. Sve je spremno za konačnu muzealizaciju negativne baštine i sigurno ispijanje kapučina na Trgu žrtava totalitarnih režima u Arsalandu čiji bi “mikro-urbanizam” trebao znakovito zrcaliti strukturu idealnog fašističkog grada.

1. Pojam negativne baštine u teoriji je definiran kao “konflinktna mjesta koja postaju repozitorijima negativnog sjećanja u kolektivnoj imaginaciji. Kao mjesto sjećanja, negativna baština igra dvostruku ulogu: može biti mobilizirana u pozitivne didaktičke svrhe (npr. Auschwitz, Hiroshima, District Six) ili može biti izbrisana ukoliko takva mjesta ne mogu biti kulturalno rehabilitirana, na taj se način opirući uključivanju u nacionalnu imaginaciju (npr. nacistička i sovjetska spomenička i arhitektonska baština)”. Lynn Meskell, “Negative Heritage and Past Mastering in Archaeology”, Anthropological Quarterly, Vol. 75, No. 3, 2002., str. 558. [↩]


2. Riječ je o Rezoluciji Vijeća Europe 1096 o uklanjanju naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava (1996.), Rezoluciji Vijeća Europe 1481 o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima (2006.), Rezoluciji Europskog parlamenta od o europskoj savjesti i totalitarizmu (2009.). [↩]


3. Među brojnim kritičkim analizama uporabe pojma “totalitarističkog diskursa”, vidi: Todor Kuljić, Teorije o totalitarizmu, Istraživačko-izdavački centar SSO Srbije, Beograd, 1983.; Domenico Losurdo, “Towards a Critique of the Category of Totalitarianism”, Historical Materialism, vol. 12:2, 2004., str. 25–55; Enzo Traverso, “Totalitarianism between history and theory”, History and Theory, vol. 56:4, 2017., str. 97–118; i dr. [↩]