Franjo Tuđman je bio krut čovjek, stalno je nešto bio ljutit, a smisao za humor bio mu je deficitaran. Stoga se potraga za najljepšim spomenikom Prvom hrvatskom predsjedniku, vrhovniku, ocu i tvorcu hrvatske države očekivano pokazala uzaludnom, kao i kvazikunsthistoričarsko naricanje o razlozima zašto skulptori uporno ne mogu ili ne znaju ovaplotiti Tuđmana.
Možda je istina upravo suprotna, možda su svi ti akademski obrazovani umjetnici, ili pak srčani amateri, oblikovali, klesali, lijevali i rezbarili ono što su vidjeli i proživljavali dok su portretirali Tuđmana. Možda je upravo ta sveprisutna karikaturalnost imanentna Tuđmanovim spomenicima posijanim diljem Hrvatske ona zajednička nit vodilja prepoznavanja njegovog lika i djela. Zato je zagrebački monument Kuzme Kovačića, ako ništa drugo, odmak od te dosadašnje prakse, od do sada viđenog, distanca od aktualnog postava Gliptoteke Tuđman.
Kovačić je izbjegao zamku, u koju su upadali svi njegovi prethodnici u nastojanju da naprave vjernog, a istodobno lijepog Tuđmana, ne držeći se slijepo, štoviše, nimalo originala i predloška.
Zato je njegov Tuđman viši od četiri metra kako bismo se pred njim osjećali mali kao da smo pred King Kongom, zato su njegovo lice i frizura plastičnom operacijom izmijenjeni do neprepoznavanja, zato je sličniji Pavlu Kaliniću ili ocu Sanje Modrić iz mladih dana, zato je izliven u bronci čija površina kao da je od nabacanog blata, zato umjesto šinjela nosi nekakvu haljinu do koljena ispod koje se nije moglo ispiliti 200 bogatih obitelji, zato mu noge klecaju kao da posrće, zato se rukom hvata za srce kao da mu je pozlilo kada je vidio svoj odraz u zrcalu.
Nevjerojatno je da niti jedno ministarstvo, posebice ono kulture, niti jedna braniteljska udruga, niti jedna od dežurnih građanskih udruga za ćudoređe, niti jedan državni medij i niti jedan nacionalno osviješteni pojedinac nisu u Kovačićevom monumentu prepoznali njegovu subverzivnost, podmetanje i ono najgore što nam jedan spomenik može javno i nekažnjeno poručivati. A to je, bio svjestan toga u trenutku inspiracije kipar ili ne, da nam nakon odustajanja od stvarnog Tuđmanovog lika valja odustati i od njegovog nestvarnog djela.
Ili, pak, ako ovo u Zagrebu nije spomenik Franji Tuđmanu, već neznanom junaku, kao što neki tvrde, onda Hrvatsku nije stvorio Tuđman već neznani junak.
Pitanje kako odati počast Tuđmanu a ne iznevjeriti ga nisu dali povjesničari umjetnosti, urbanisti ili likovni kritičari, već grupica entuzijasta iz Rijeke. Oni su, ni ne sluteći svoju vizionarsku ulogu u ovoj raspravi, istog dana kada se u metropoli otkrivao Kovačićev monumentalni Tuđman, na Jadranski trg donijeli pravog i autohtonog Franju, i odali mu sve počasti. Doduše, kolor fotografija Franje Tuđmana u prirodnoj veličini od kartona je i, nažalost, dvodimenzionalna, ali ne ostavlja nikakve dvojbe o tome koga i zašto predstavlja. O prednosti cijene i mobilnosti, za neku drugu priliku, da i ne govorimo.
Za pretpostaviti je da ni autorska prava za korištenje siluete Malnarovoj »Noćnoj mori« neće biti prepreka kako bi svatko tko poželi mogao dobiti svog Tuđmana.
novilist
Možda je istina upravo suprotna, možda su svi ti akademski obrazovani umjetnici, ili pak srčani amateri, oblikovali, klesali, lijevali i rezbarili ono što su vidjeli i proživljavali dok su portretirali Tuđmana. Možda je upravo ta sveprisutna karikaturalnost imanentna Tuđmanovim spomenicima posijanim diljem Hrvatske ona zajednička nit vodilja prepoznavanja njegovog lika i djela. Zato je zagrebački monument Kuzme Kovačića, ako ništa drugo, odmak od te dosadašnje prakse, od do sada viđenog, distanca od aktualnog postava Gliptoteke Tuđman.
Kovačić je izbjegao zamku, u koju su upadali svi njegovi prethodnici u nastojanju da naprave vjernog, a istodobno lijepog Tuđmana, ne držeći se slijepo, štoviše, nimalo originala i predloška.
Zato je njegov Tuđman viši od četiri metra kako bismo se pred njim osjećali mali kao da smo pred King Kongom, zato su njegovo lice i frizura plastičnom operacijom izmijenjeni do neprepoznavanja, zato je sličniji Pavlu Kaliniću ili ocu Sanje Modrić iz mladih dana, zato je izliven u bronci čija površina kao da je od nabacanog blata, zato umjesto šinjela nosi nekakvu haljinu do koljena ispod koje se nije moglo ispiliti 200 bogatih obitelji, zato mu noge klecaju kao da posrće, zato se rukom hvata za srce kao da mu je pozlilo kada je vidio svoj odraz u zrcalu.
Nevjerojatno je da niti jedno ministarstvo, posebice ono kulture, niti jedna braniteljska udruga, niti jedna od dežurnih građanskih udruga za ćudoređe, niti jedan državni medij i niti jedan nacionalno osviješteni pojedinac nisu u Kovačićevom monumentu prepoznali njegovu subverzivnost, podmetanje i ono najgore što nam jedan spomenik može javno i nekažnjeno poručivati. A to je, bio svjestan toga u trenutku inspiracije kipar ili ne, da nam nakon odustajanja od stvarnog Tuđmanovog lika valja odustati i od njegovog nestvarnog djela.
Ili, pak, ako ovo u Zagrebu nije spomenik Franji Tuđmanu, već neznanom junaku, kao što neki tvrde, onda Hrvatsku nije stvorio Tuđman već neznani junak.
Pitanje kako odati počast Tuđmanu a ne iznevjeriti ga nisu dali povjesničari umjetnosti, urbanisti ili likovni kritičari, već grupica entuzijasta iz Rijeke. Oni su, ni ne sluteći svoju vizionarsku ulogu u ovoj raspravi, istog dana kada se u metropoli otkrivao Kovačićev monumentalni Tuđman, na Jadranski trg donijeli pravog i autohtonog Franju, i odali mu sve počasti. Doduše, kolor fotografija Franje Tuđmana u prirodnoj veličini od kartona je i, nažalost, dvodimenzionalna, ali ne ostavlja nikakve dvojbe o tome koga i zašto predstavlja. O prednosti cijene i mobilnosti, za neku drugu priliku, da i ne govorimo.
Za pretpostaviti je da ni autorska prava za korištenje siluete Malnarovoj »Noćnoj mori« neće biti prepreka kako bi svatko tko poželi mogao dobiti svog Tuđmana.
novilist
