U svojoj novoj opsjednutosti poreznim reformama, stranke, međutim, šire lažnu vijest da je ukupno porezno opterećenje kod nas visoko. Ono je čak manje od prosjeka EU-a


Udbu, ustaše i partizane zamijenila je fiksacija na poreze. To je dobro jer je ono prije bilo potpuno besmisleno, a ovo generalno ima smisla. Stranke se natječu idejama o tumbanju porezne politke. Koliko su se god prošli put klali povijesno i svjetonazorski, toliko se sada svi bratski slažu da je porezno opterećenje u Hrvatskoj »previsoko« i da se taj pritisak mora smanjiti.

Odjednom smatraju da birače pale porezne stope, pa HDZ reklamira PDV od 23 posto i pad poreza na dobit, a SDP rezanje poreza na dohodak i olakšice na reinvestiranu dobit.

U uskom krugu upućenih u taj Minotaurov labirint izračunava se koliko bi novca svaka od tih mjera izbila iz državnog proračuna i može li se manjak nadomjestiti populističkim optimizmom o velikim svotama iz fondova EU-a i ekspresnom uzletu ekonomije.

No, kako god, rasprave o porezima zvuče ugodno jer stvaraju dojam da su se političari napokon počeli baviti nečim što je bitno i što se tiče kruha, posla i stvarnog života.

U svojoj novoj opsjednutosti poreznim reformama, stranke, međutim, šire lažnu vijest da je ukupno porezno opterećenje kod nas visoko. Ono je čak manje od prosjeka EU-a.

Poreze nitko ne voli, ali mora ih biti da se mogu financirati potrebe društva. Preštimava ih se svuda, pa tako treba biti i kod nas, gdje je porezni sustav, uostalom, samo jedno od brojnih područja nelogičnosti i nereda. Dakle, pametna reforma poreznog sustava: apsolutno da. Ali naš glavni problem nije što nam porezi ne bi dali disati, nego kako političke elite troše sve te milijarde. Stoga bi nam aspiranti za Banske dvore prvo o tome morali ponuditi suvisla i reformska obećanja.

Podaci nam, naime, kažu da je ukupno porezni teret u Hrvatskoj 35,7 posto BDP-a, a europski prosjek 39,4 posto. Ista je stvar i u kategorijama poreza na rad, kao i poreza na kapital, koji je ovdje među najmanjima u EU, dok su prihodi od oporezivanja imovine kod nas upadljivo najniži u EU. Čak ni s visokim porezom na potrošnju i PDV-om od 25 posto, nema, dakle, baš nikakvog temelja za galamu da je upravo Hrvatska neki europski porezni rekorder. Naprotiv.

Sigurno je da se porezni tereti mogu efikasnije presložiti i alocirati. Ali kugla oko nogu ovdje je to što je usluga koju plaćamo poreznim prihodima uglavnom užasna i što se porezni novac, i na nacionalnom i na lokalnom nivou, baca na niz troškova kojih uopće ne bi smjelo biti. Teror na šalterima državne administracije govori o tome više od tisuću riječi kao i posjet liječniku.

Trebalo bi napraviti kartu upravo neopisivog nepotizma u državnim poduzećima i javnim službama gdje su se ukotvile cijele obitelji zajedno sa snahama i zetovima. Inozemni analitičari kažu da je u HAC-u višak 1.500 ljudi,  uglavnom ih je pozapošljavala politika.

Još uvijek je na dnevnom redu čak i sam registar državnih nekretnina, a o upravljanju da se i ne govori. Milijuni cure na sve strane. Zemljišne knjige su kao kupusišta. Oko 15 posto rada je na crno, porezna evazija golema. Službe nisu digitalizirane. Imamo skoro 600 jedinica lokalne uprave s vojskama uhljeba. Političari troše kao pijani grofovi.

Kako će stranke to promijeniti, e to nam trebaju reći. Jer da još dvaput podignemo poreze, za sav ovaj javašluk i nered ionako nikad  neće biti dosta.

novilist