Turizam, onako kako ga se u Hrvatskoj zamišlja u proteklih dvadesetak godina, mogao bi se nazvati legalnim oblikom organizirane pljačke. Prije pedeset i pet godina, dokle moje sjećanje živo seže, turizam je bio nešto drugo. Rado bih pokušao objasniti razliku.
U malome dalmatinskom mjestu, gdje sam svjedočio njegovu rađanju, u to vrijeme živjeli su stari partizani i njihova djeca. Dio mještana veći dio godine provodio je u Beogradu ili Splitu. Iz mjesta od nekoliko stotina stanovnika potekla su dvojica još uvijek aktivnih admirala. Sva živa čeljad, koja je 1970. imala preko trideset i pet, ili je prošla bitku na Sutjesci, ili je prošla kroz pustinjske logore na Sinaju. Takav im je, baš po njihovoj mjeri, bio fra Aleksandar Ribičić, koji se brinuo za njihove duše, ali i za njihove pameti.
U drugoj polovici šezdesetih i kasnije uz mjesto započinje rasti i naselje vikendica. Gradili su ih, uglavnom, Sarajlije i Beograđani. Svjetonazorski i običajno bliski domaćem svijetu. Išli bi im na živce samo ako bi se odavali diletantskom ribolovu, ili ako bi nešto htjeli mijenjati u mjestu u kojem nisu boravili više od dva mjeseca godišnje.
Prva ozbiljnija navala turista magistralom je pristizala u posljednja dva ljeta s kraja šezdesetih, pa onda 1970. Prvi turisti bili su Nijemci, Austrijanci i poneki francuski avanturist. Za njima stižu, odvažni i strašno siromašni, Madžari i Čehoslovaci. U mjestu nije postojao turist-biro. Stranci bi se prijavljivali u lokalnoj gostionici, koja se zvala Sunce, a ako ne bi znali talijanski, koji je poneki mještanin još znao, ili engleski, koji su znali neki mlađi, vodili bi ih na vrata mom djedu Franji, da obavi kompletnu komunikaciju. Problem je nastajao kada bi 1. srpnja šjor Frane odlazio u Sarajevo, odakle se ne bi vraćao do 20. kolovoza. Ali gdje ima volje, ima i komunikacije, čak ako ljudi i ne znaju jezik.
Tako se tih godina rađala civilizacija i kultura srednjodalmatinskog zimmer-frei turizma, kojem će se današnji napredni hrvatski turistički radnici svesrdno rugati. Nakon Nijemaca, Austrijanaca i siromašnih Madžara i Čehoslovaka masovno su počeli pristizati Bosanci, Beograđani, Srbijanci i Vojvođani. (U to vrijeme znalo se što znače imenica Srbijanci i pridjev srbijanski, i nisu se kao danas i kao u vrijeme NDH koristile kao oblici šovinističke diskvalifikacije i rasrbljivanja Srba.) Iz Zagreba i kontinentalne Hrvatske malo tko je dolazio. Nije bilo autoputa, a ako bi se otamo već kretalo južnije od Splita, išlo bi se do Dubrovnika i Dubrovačkog primorja.
U koncepciji zimmer-frei turizma naplaćivalo se samo ono što se i prodavalo. Dakle, sobe sa zahodom i kupaonicom, koje se danas nazivaju apartmanima, mjesta za šator u kampu uz selo, hrana u gostionici Sunce, uz koju su se do sredine sedamdesetih otvorile još dvije konkurentske gostionice. Neka su domaćinstva gostima već nudila pansion ili polupansion, ali to se smatralo teškim i rizičnim poslom, na kojem se moglo i izgubiti. U mjestu sve do pred kraj sedamdesetih jedva da je bilo sezonskih radnika. Radilo se onoliko i onako koliko su to mogli domaći. Sve što bi bilo preko toga u ljudima je stvaralo određenu nevoljkost i tjeskobu. Slika pretrpane julske i augustovske plaže domaćim ljudima nije bila draga. A i riječ gost imala je drukčije značenje nego što bi ga mogla imati danas.
Recimo, svi su voljeli stalne goste. Beograđane i Bosance, naročito, jer su se s njima sklapala prijateljstva. Ali i Nijemce i Austrijance, koji su bili distancirani i galantni. Jezik sporazumijevanja s njima mogao je sedamdesetih postati predmetom interesa nekog dobrog lingvista ili filologa. Na razgovorima starih dalmatinskih baba sa svojim stalnim gostima, koji su se odvijali kroz godine, pa kroz cijela desetljeća, mogli su se pisati doktorati. Ili barem romani. Da postoje takvi doktorati i romani, možda se neuki pobornici i pokrovitelji aktualnog hrvatskog turističkog trenutka, koji bismo mogli nazvati: turizam sudnjega dana, i ne bi tako glupavo rugali.
Recimo, domaći nisu baš voljeli Madžare i Čehoslovake, ali nikom nije na um padalo da ih odbija. Prihvaćali su ih, i naplaćivali im manje nego drugima. Manje nego i domaćim gostima, naravno. I to je bila javna stvar, za koju su svi znali. Čudno je da smo i to zaboravili.
Zašto je i kako zimmer-frei turizam mogao tako funkcionirati? Najprije zato što je to bio ljetni posao, a svi mještani su se preko zime bavili nečim drugim. Uključujući i one doista mnogobrojne, koji su živjeli od boračkih mirovina. Bilo je to pitanje životnih interesa, društvenosti, ali i stanovite vrste osobnog samopoštovanja. Turizmom su se bavili profesionalno, svakako profesionalnije od turističkih radnika sudnjeg dana, jer nisu pljačkali i potkradali svoje goste, niti su im prodavali nešto čime nije dostojno trgovati, ali u onih devet mjeseci u godini, kad kao ni danas nije bilo turista, svi ti ljudi radili su nešto drugo. I što je veoma važno: imali su neke ideale, bili su kršćani čak i ako u Boga više nisu vjerovali, bili su domoljubi, premda je njihovo domoljublje bilo hrvatsko koliko i jugoslavensko, ali nekim je čudom upravo iz njihovog kršćanskog duha i domoljublja proizlazilo nešto suprotno od onog što proizađe iz kršćanskog duha i domoljublja turističkih radnika sudnjeg dana: bili su spremni madžarskoj i čehoslovačkoj sirotinji naplatiti manje, i pritom im ne govoriti da im naplaćuju manje, jer su računali da će im na takav način pomoći, a da sami od toga neće imati štete. Dobrota i plemenitost u to su vrijeme značili ulaganje u budućnost. Ništa tim ljudima nije značilo koliko svijest da će im njihovi gosti doći i sljedeće godine, a onda i svih budućih godina njihovih života. Tako je izgledala ideja o egzistencijalnoj sigurnosti.
Ovog nam se ljeta čini da je koncept hrvatskog turizma sudnjega dana na svom vrhuncu, i da sljedeće godine više nitko tko ima pameti i tko se imalo odgovorno ponaša prema svom novcu, neće doći u Hrvatsku na more. Doista, zašto bi itko išao na daleko najskuplju europsku destinaciju, na kojoj se skupo plaća sve što se dodirne ili pogleda, i gdje čovjek, pobuni li se, može dobiti batine? A ne mora se ni pobuniti, može, recimo, biti crnac (hvarski Jamajčanin) ili mu domaćini mogu zamjeriti na iskazivanju simpatija prema osobi istoga spola. Ali, taman i da mu se ništa loše ne dogodi, zašto bi išao tamo gdje je temeljni smisao, ali i sadržaj lokalne turističke djelatnosti da ga se opljačka? Doista, što je drugo još ostalo od hrvatskog turizma?
Ideali kojim su vođeni turistički radnici po gosta su u najvećoj mjeri opasni. Ako ne bankrotira i pri tom ne izgori na nesmiljenom dalmatinskom suncu, protiv kojeg se suncobran posebno naplaćuje, ako se ne otruje odvratno pripravljenom hranom, koju je platio skuplje nego igdje u Europi, dogodit će mu se to da će ga domaćini ružno gledati, da će ga tretirati kao neprijatelja ili barem kao retardiranu budalu koja tek treba naučiti što je uživanje i kako izgleda odmor. Koliko god gost, možda, ne vlada njihovim jezikom i kulturnim kodovima, on mora osjetiti mržnju i neprijateljstvo kojima je izložen. I mora, na kraju svih krajeva, osjećati da je u samoj biti koncepta turizma sudnjeg dana potpuna kurcobolja pred time hoće li ti isti gosti doći i sljedeće godine. Smisao hrvatske turističke politike, ili hrvatske politike u turizmu, možda je upravo u tome da se gosti svake godine izmjenjuju. Dovoljno je u Europi i na Svijetu onih koje još nismo stigli oplesti po džepu, potrovati i namlatiti. Turizam sudnjeg dana zasnovan je na već provjerenoj pretpostavci da se sudnji dan ponavlja svakoga ljeta. U klimatskom, i u svakom drugom smislu.
Zimmer-frei turizam propao je u Hrvatskoj s propašću ideala jedne generacije. U Grčkoj, pak, u Italiji ili u Španjolskoj, kao i u Turskoj, naravno, takvi ideali nikada nisu predstavljali državnu ideologiju. Ali, nekim čudom, u svakoj od tih zemalja danas živi turizam koji je, barem jednim svojim dijelom, u skladu s tim idealima. Možda je stvar u samopoštovanju, možda u kršćanskom duhu i domoljublju, a možda naprosto u dobrom odgoju, koji domaćinima ne dopušta da se prema gostu ponašaju kao prema neprijatelju. Pritom, zar treba reći da je više kršćanskog duha u svakom turskom risortu, nego u hvarskim okršajima turističkih radnika sudnjeg dana. Općenito, gledamo li kroz prizmu turizma, više je kršćanskog duha u islamu – barem onom turskom – nego u hrvatskom turizmu.
