Sadašnje Ministarstvo otišlo je korak dalje od bivšeg ministra kulture šaljući upozorenje da postoje krojevi po kojima se umjetnost i kultura imaju šivati.
Piše: Antonija Letinić (Kulturpunkt)
Kazalište je opet tema u Hrvatskoj, a to opet može zahvaliti Oliveru Frljiću koji mu jedini uspijeva priskrbiti tu pažnju. Žarište je opet Split, devet godina kasnije. Manifestacija nije Splitsko ljeto, već su Marulićevi dani, a premijer nije Sanader, već je Plenković. Prvi je tražio micanje predstave, pa veličanstvenom gestom promicatelja sloboda tražio njeno vraćanje. Drugi o tome šuti, kao i o većini društvenih prijepora na koje odgovara osnivanjem besmislenih komisija. No, za razliku od tadašnjeg ministra kulture Bože Biškupića, koji je tom prilikom šutio, sadašnja garnitura u Ministarstvu kulture, na čelu s ministricom Ninom Obuljen, o ovom se slučaju odlučila očitovati i to ni više ni manje nego podrškom klerikalnim i radikalnim neokonzervativnim krugovima, inicijativama i strankama koje prijete nemirima na ulicama, prosvjedima i blokadom predstave. Predstavu gotovo da nitko nije ni vidio. Imala je pet izvedbi u Rijeci – i to je otprilike to. Dakle svega petstotinjak stanovnika ove zemlje imalo je priliku pogledati novu Frljićevu predstavu, no svi znaju kako ona vrijeđa osjećaje vjernika i kako je skaredna.
No, je li uopće bitno kakva je predstava? Naravno da nije, jer da jest oni koji je napadaju bi valjda imali potrebu najprije upoznati ono o čemu govore i čemu se protive prije negoli uđu u sukob s tim. Ovako, sve ostaje na ritualnom spaljivanju vještica jer zna se šta bi Frljić mogao napraviti. Ali, ima jedan glič u ovom konkretnom slučaju. Naime, sama predstava nastala je u međunarodnoj koprodukciji i njome je Frljić ponajviše targetirao licemjerje zapadnih zemalja koje se tako zdušno naslađivalo nad privatnim i partikularnim fašizmima balkanskih barbara, te ih podsjetiti da stanje u njihovim dvorištima nije ništa bolje, možda tek samo malo finije upakirano.
No, niti to nije bitno za ovu raspravu i konkretnu situaciju. Mogu se hrastovi bez parlamentarne moći, crkvene instance sa svojom zaštićenom civilno-društvenom pravno-formalnom pozicijom buniti i žaliti koliko žele, jer to je njihovo ustavno i građansko pravo. Ono što je u ovoj situaciji nepodnošljivo i nedopustivo jest ograđivanje Ministarstva kulture koje dopušta popustiti pod tim pritiscima. Nadovezuju se tako na već izrečene izjave različitih političkih dužnosnika koji su nezadovoljnike tjerali iz ove zemlje, ovom prilikom pripominjući kako bi i umjetnici morali paziti što će i kako govoriti. Umjetnost i kultura nikada nisu bili tu da nam ugode i da nas zadovolje, već da izazivaju našu percepciju, da otvaraju nove horizonte, uspostavljaju nove prostore razumijevanja, a tijela javne vlasti da za to osiguraju uvjete. Jer, kako navodi Agata Juniku u komentaru za Forum.tm citirajući Brechta: “Ne očekujte od kazališta da udovoljava navikama gledatelja, već da ih mijenja”. Ovakve reakcije Ministarstva kulture dovode u pitanje smisao vlastitog postojanja. Ustavom je u ovoj zemlji, barem još uvijek tako stoji, crkva odvojena od države, što bi značilo da je vjersko opredjeljenje smješteno u sferu privatnosti, pa bi stoga država trebala po tom načelu i postupati. Uostalom, tko se brine o osjećajima pripadnika drugih nacionalnih i vjerskih manjina, kada se s raznih propovjedaonica, ozvučenih glasilima javnog servisa, šalju izravni napadi, uvrede i pogrde na račun njihovih odabira? Trebamo li onda tražiti zabranu prijenosa misnih slavlja na javnom servisu?
Ovako nešto navikli smo čuti od bivšeg ministra kulture koji je novinare i umjetnike znao upozoravati da moraju preuzeti odgovornost za javno izrečenu riječ. No, sadašnje Ministarstvo kulture nije ostalo tek na stavu “nek se sami nose s tim”, već je otišlo i korak dalje šaljući upozorenje da postoje krojevi po kojima se umjetnost i kultura imaju šivati. Kako jasno upućuje Igor Ružić, selektor ovogodišnjih Marulićevih dana: “Priopćenje Ministarstva kulture je sramotno, jer se njime degradira ona instancija još uvijek svjetovne vlasti koja bi trebala bezuvjetno štiti umjetničke slobode. Skrivajući se iza fraza o poštovanju vjerskih i nacionalnih osjećaja, Ministarstvo zapravo omogućava i potiče cenzuru, što znači da i samo postaje cenzor”. U novoj sezoni nose se cenzura, poltronizam i dezeni ugodni oku i uhu. Samo, kako znamo, ljepota je u oku promatrača, pa su ove mjere prilagođene ukusu idealtipskog građanina Republike Hrvatske – heteroseksualnog Hrvata katolika, a svi ostali mogu – odseliti.
radiogornjigrad
Piše: Antonija Letinić (Kulturpunkt)
Kazalište je opet tema u Hrvatskoj, a to opet može zahvaliti Oliveru Frljiću koji mu jedini uspijeva priskrbiti tu pažnju. Žarište je opet Split, devet godina kasnije. Manifestacija nije Splitsko ljeto, već su Marulićevi dani, a premijer nije Sanader, već je Plenković. Prvi je tražio micanje predstave, pa veličanstvenom gestom promicatelja sloboda tražio njeno vraćanje. Drugi o tome šuti, kao i o većini društvenih prijepora na koje odgovara osnivanjem besmislenih komisija. No, za razliku od tadašnjeg ministra kulture Bože Biškupića, koji je tom prilikom šutio, sadašnja garnitura u Ministarstvu kulture, na čelu s ministricom Ninom Obuljen, o ovom se slučaju odlučila očitovati i to ni više ni manje nego podrškom klerikalnim i radikalnim neokonzervativnim krugovima, inicijativama i strankama koje prijete nemirima na ulicama, prosvjedima i blokadom predstave. Predstavu gotovo da nitko nije ni vidio. Imala je pet izvedbi u Rijeci – i to je otprilike to. Dakle svega petstotinjak stanovnika ove zemlje imalo je priliku pogledati novu Frljićevu predstavu, no svi znaju kako ona vrijeđa osjećaje vjernika i kako je skaredna.
No, je li uopće bitno kakva je predstava? Naravno da nije, jer da jest oni koji je napadaju bi valjda imali potrebu najprije upoznati ono o čemu govore i čemu se protive prije negoli uđu u sukob s tim. Ovako, sve ostaje na ritualnom spaljivanju vještica jer zna se šta bi Frljić mogao napraviti. Ali, ima jedan glič u ovom konkretnom slučaju. Naime, sama predstava nastala je u međunarodnoj koprodukciji i njome je Frljić ponajviše targetirao licemjerje zapadnih zemalja koje se tako zdušno naslađivalo nad privatnim i partikularnim fašizmima balkanskih barbara, te ih podsjetiti da stanje u njihovim dvorištima nije ništa bolje, možda tek samo malo finije upakirano.
No, niti to nije bitno za ovu raspravu i konkretnu situaciju. Mogu se hrastovi bez parlamentarne moći, crkvene instance sa svojom zaštićenom civilno-društvenom pravno-formalnom pozicijom buniti i žaliti koliko žele, jer to je njihovo ustavno i građansko pravo. Ono što je u ovoj situaciji nepodnošljivo i nedopustivo jest ograđivanje Ministarstva kulture koje dopušta popustiti pod tim pritiscima. Nadovezuju se tako na već izrečene izjave različitih političkih dužnosnika koji su nezadovoljnike tjerali iz ove zemlje, ovom prilikom pripominjući kako bi i umjetnici morali paziti što će i kako govoriti. Umjetnost i kultura nikada nisu bili tu da nam ugode i da nas zadovolje, već da izazivaju našu percepciju, da otvaraju nove horizonte, uspostavljaju nove prostore razumijevanja, a tijela javne vlasti da za to osiguraju uvjete. Jer, kako navodi Agata Juniku u komentaru za Forum.tm citirajući Brechta: “Ne očekujte od kazališta da udovoljava navikama gledatelja, već da ih mijenja”. Ovakve reakcije Ministarstva kulture dovode u pitanje smisao vlastitog postojanja. Ustavom je u ovoj zemlji, barem još uvijek tako stoji, crkva odvojena od države, što bi značilo da je vjersko opredjeljenje smješteno u sferu privatnosti, pa bi stoga država trebala po tom načelu i postupati. Uostalom, tko se brine o osjećajima pripadnika drugih nacionalnih i vjerskih manjina, kada se s raznih propovjedaonica, ozvučenih glasilima javnog servisa, šalju izravni napadi, uvrede i pogrde na račun njihovih odabira? Trebamo li onda tražiti zabranu prijenosa misnih slavlja na javnom servisu?
Ovako nešto navikli smo čuti od bivšeg ministra kulture koji je novinare i umjetnike znao upozoravati da moraju preuzeti odgovornost za javno izrečenu riječ. No, sadašnje Ministarstvo kulture nije ostalo tek na stavu “nek se sami nose s tim”, već je otišlo i korak dalje šaljući upozorenje da postoje krojevi po kojima se umjetnost i kultura imaju šivati. Kako jasno upućuje Igor Ružić, selektor ovogodišnjih Marulićevih dana: “Priopćenje Ministarstva kulture je sramotno, jer se njime degradira ona instancija još uvijek svjetovne vlasti koja bi trebala bezuvjetno štiti umjetničke slobode. Skrivajući se iza fraza o poštovanju vjerskih i nacionalnih osjećaja, Ministarstvo zapravo omogućava i potiče cenzuru, što znači da i samo postaje cenzor”. U novoj sezoni nose se cenzura, poltronizam i dezeni ugodni oku i uhu. Samo, kako znamo, ljepota je u oku promatrača, pa su ove mjere prilagođene ukusu idealtipskog građanina Republike Hrvatske – heteroseksualnog Hrvata katolika, a svi ostali mogu – odseliti.
radiogornjigrad
