Spiderman je kao malokoji stripovski superjunak u dvadeset i prvom stoljeću doživio toliko inkarnacija u obliku različitih serijala i rebootova. Sve je krenulo od Raimijeve trilogije (2002, 2004, 2007) s Tobeyjem Maguireom u naslovnoj ulozi, koja je ostvarili veliki komercijalni uspjeh. Međutim, Columbia je zaključila da serijalu prijeti zamor pa se neočekivano brzo odlučila za reboot, angažiravši nezavisnoga redatelja Marca Webba koji je netom pažnju na sebe skrenuo izvrsnim djelom 500 Days of Summer (2009), očekujući da će i u visokobudžetnom transferu zadržati poletnost i šarm svoje indie faze. Čudesni Spider-Man 1 i 2 (The Amazing Spider-Man 1, 2 /2012, 2014/), s ponešto krivo odabranim Andrewom Garfieldom u naslovnoj ulozi, imali su nešto slabiju kritičku recepciju, a niti komercijalni uspjeh duologije - s obzirom na visinu budžeta, nije bio previše obećavajući pa su daljni nastavci otkazani.
Kao neosporna činjenica ostaje da je Spiderman jedan od ikoničkih junaka u Marvelovu stripovskom univerzunu, s velikim financijskim potencijalom, pa ga se Hollywood nije tako lako mogao odreći. Stoga se Columbia odlučila za još jedan reboot, ali ovoga puta vrlo taktično jer je priču filma izravno odlučila povezati s Osvetnicima koji okupljaju ansambl Marvelovih boraca za dobrobit ovoga svijeta, jer kada već istrošite i izreciklirate pojedine superjunake, uvijek vam ostaje mogućnost da ih okupite u jedan film da zajedno pokušaju destruktivnim silama stati na kraj. Prednost takve formule je da u svakom narednom nastavku možete dodavati nova imena, bez obzira na to što priča i minutaža pucaju po šavovima od prenatrpanosti. Osvetnici imaju još jednu prednost – Marvel je nad njima zadržao potpunu producentsku kontrolu pa filmove radi u kooperaciji sa studijima koji im ponude najbolje uvjete – prvu ekranizaciju Osvetnika Jossa Whedona (Avengers, 2012) servisirao je Paramount, a drugu podnaslovljenu Vladavina Uktrona (Avengers: Age of Ultron, 2015), koju potpisuje isti redatelj, servisirao je Walt Disney, što ostavlja otvorenom mogućnost priključivanja ekipici i onih likova koji su pod stalnom paskom određenih studija, kao što je slučaj sa Spidermanom i Columbijom.
Već u jednoj od početnih sekvenci Povratka kući Peter Parker (Tom Holland) biva doveden u kontekst s Tonyjem Starkom odnosno Iron Manom (Robert Downey Jr.) koji okuplja Osvetnike te predstavlja most između njihova svijeta i šire javnosti, kojoj oni po potrebi priskaču u pomoć. Spomenuta sekvenca ujedno predstavlja i Parkerov fingirani film u filmu jer mobitelom snima svoj boravak u Berlinu, koji su organizirali Starkovi ljudi, a kao poticaj njegovu budućem priključenju osvetničkom kružoku. Metafilmski segment ujedno predstavlja i kontekstualizaciju jer njegova narav izravno gledatelja uvodi u generacijski i dobni kontekst protagonista. Zato podnaslov Povratak kući možemo iščitavati na dvojak način: s jedne strane riječ je o vraćanju u formativne, dakle tinejdžerske godine protagonista i njegovo srednjoškolsko razdoblje, a s druge stane upućuje na priključivanje skupini u kojoj mu je mjesto zbog njegovih iznimnih sposobnosti.
Nije teško primijetiti da se djelo Jona Wattsa poigrava konvencijama filma o odrastanju, samo što su one ovdje zaogrnute u stripovsko i pustolovno ruho. Pritom ne trebate tražiti veću scenarističku inventivnost. Zanimljiv je podatak da je na scenariju radilo čak šestero ljudi (Erik Sommers, Chris McKenna, Christopher Ford, Jon Watts, John Francis Daley, Jonathan Goldstein), no unatoč tome nisu uspjeli izbjeći opća mjesta. Peter Parker je srednjoškolski autsajder i geek, kojega u stopu prati najbolji prijatelj i još veći marginalac - pretili Ned (Jacob Batalon). Junak optimistično vjeruje da je njegova misija pomaganje ljudima, no ne može čekati na pravu akciju pa se igrom slučaja upliće u posao preprodavača oružja. Njegov svakodnevni školski život, dodatno zakompliciran naklonošću prema kolegici Liz (Laura Harrier), isprepleten je izvanškolskim aktivnostima u kojima se nastoji uigrati u ulogu spasitelja. Pritom je srž cijele priče potka o tome da junaka ne čini odijelo nego njegovo ponašanje i djelovanje, što je opaska koju Parkeru daje izmještena očinska figura Tony Stark, uz gađenjem intonirani komentar da zvuči poput svoga oca. Unatoč općim mjestima u priči, dobra je strana Spider-Mana što se ne doživljava odveć ozbiljno te se sporadično ironično odnosi na infantilnu fascinaciju superjunacima. Cjelina je uspješno prožeta humorom, iako srednjoškolske drame nisu pretjereno uzbudljive jer, kao što sam i rekao, vrve klišejima.
Jon Watts sigurno vodi priču, ona je skladno postavljena, a negativac Adrian Toomes/Vulture, kojega vrlo solidno utjelovljuje Michael Keaton, poprilično je zanimljiv zbog klasnih akcenata koji su prisutni u njegovoj kriminalnoj preobrazbi. Naravno, sustavniji i razrađeniji pristup ovom motivu bilo bi previše očekivati u jednom popcorn filmu, no Keatonov Vulture upečatljiv je zlikovac. Srednjoškolski problemi ravnomjerno su isprepletni s akcijskim prizorima, koji su dobro postavljeni, iako kompjuterska animacija nije uvijek sasvim uvjerljiva (posebice u prizorima protagonistova brzog izmještanja kroz pozadine), te su također protkani humornim elementima. Film je ipak za kojih dvadesetak minuta predugačak. Posebice se to odnosi na prvu trećinu uratka, dok se akcija još ne zahukta.
Spider-Man: Povratak kući solidna je filmska zabava, iako djelo predstavlja tipičan izdanak svoga doba - nastoji se prodati isti proizvod u novom pakiranju, odnosno zaogrnut u pomlađeni celofan.
filmovi
