Sada je konačno potvrđeno da je sektor škriljevca u kolapsu i da se postupak dobivanja nafte i plina takozvanim "frackingom", hidrauličkim lomljenjem škriljevca, po cijeni od 50 dolara po barelu ne isplati. Od kolovoza prošle godine je broj bušenja uvelike smanjen i u Sjedinjenim Državama je u samo 9 mjeseci zatvoreno 400 do 500 platformi. Sada, kada su cijene sirove nafte porasla na 50 dolara po barelu, mislilo se da će se opet početi s bušenjima, ali KLR Grupa tvrdi da bi po današnjim cijenama sektor škriljevca još uvijek proizvodio gubitke.
Na primjer, Western Eagle Ford treba cijenu od 59 dolara barelu, East Eagle Ford 52 dolara po barelu. U međuvremenu, Bakken, još jedan važan izvor proizvodnje nafte u Sjedinjenim Državama, koji proizvodi više od milijuna barela dnevno, treba cijenu od 67 dolara po barelu, dok većina kompanija u Sjevernoj Dakoti i dalje gubi novac.
Sektor škriljevca je na udaru kritika, gotovo u mjeri koliko GMO, a ova tehnologija je sastavni dio Transatlantskog sporazuma (TTIP), koji bi otvorio vrata "frackingu" u Europskoj uniji.
Geostrateški sukob s Rusijom je pomogao predsjedniku Obami da šefovima vlada glavnih europskih zemalja "sugerira" da zamijene ruske isporuke plina onim proizvedenim iz škriljevca u Sjedinjenim Državama, ali je ovaj plan jednim dijelom propao i zbog kolapsa ove industrije, te zbog prevelike cijene u odnosu na ruski prirodni plin, a iskustvo Litve je pokazalo da američki ukapljeni plin, osim što je neusporedivo skuplji od ruskog, nije nije kompatibilan s plinskim sustavom baltičke države i stanjem u njenoj energetskoj kompaniji. Litva se stoga odlučila na kupovinu norveškog LNG, ali je i on u početnom izračunu bio 1,5 puta skuplji od ruskog. Unatoč odluci Norveške da Litvi prodaje ukapljeni plin po "samo" 25% višoj cijeni od Gazproma, terminali u EU su krajem 2015. bili popunjeni tek s 20% kapaciteta.
No, to je u ovom trenutku manje važno. Ono što zabrinjava je da bi sa sporazumom TTIP američka vlada ozakonila "fracking" i poticala sve oblike uništavanja prirodnog okoliša, samo da bi dobila pravo za eksploataciju resursa. To podrazumijeva bezobzirnu sječu šuma ili povlačenje ogromnih količina pijeska i kamena iz riječnih korita. TTIP sa sobom nosi i sve manja ograničenja u pretjeranoj uporabi odlagališta i propisima koji reguliraju obradu organskog otpada, onog otrovnog ili reciklažnog.
Dakle, cijene od oko 50 dolara po barelu sirove nafte i sukob s Rusijom su doveli do "kraja revolucije škriljevca" u Sjedinjenim, Državama, ali i u Europskoj uniji.
Povijest dobivanja plina iz škriljevca u Europi je bila gotova 31. siječnja 2015. godine, kada je Chevron objavio prekid istraživanja škriljevca u Poljskoj. Prije Chevrona su to učinili Exxon Mobil, Total i Marathon Oil. Ranije su projekti škriljevca bili zatvoreni u Rumunjskoj, Litvi i Ukrajini. Poljska je bila posljednja zemlja u Europi u kojoj su se Amerikanci nadali da će pronaći značajne količine plinskog škriljevca.
U Litvi se dogodila vrlo smiješna priča. Prema predviđanjima iz 2012. godine je na dva mjesta "otkriveno" 120 milijardi kubnih metara nadoknadivih rezervi plina iz škriljca. S potrošnjom od oko 3 milijarde kubnih metara godišnje, Litva bi trebala biti potpuno energetski neovisna 40 godina. No, u listopadu 2013. Chevron, jedina ovlaštena kompanija od strane vlade Litve da sudjeluje u natječaju za istraživanje, povlači svoj zahtjev, jer je američka agencija EIA drastično revidirala svoju prognozu. Ispostavilo se da plina iz škriljevca u Litvi apsolutno nema.
U principu, rezerve škriljevca su široko rasprostranjeni po cijelom svijetu. Oko 52% ih je koncentrirano u Sjedinjenim Državama, u državama Colorado, Utah, Wyoming. 21% rezervi naftnog škriljevca se nalazi se u Brazilu. Plina iz škriljevca u Rusiji, prema javnim podacima, ima oko 849 milijardi tona dokazanih rezervi ili 11% na globalnoj razini. 5% svjetskih depozita imaju Kina i Australija. Nešto manje ih se nalazi u Kanadi, Bugarskoj, Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Francuskoj, Španjolskoj, Austriji, Italiji, Švedskoj i Ukrajini. Jedan od najvećih depozita ima Poljska, a nešto i Litva i Estonija.
Revolucija plina iz škriljevca u Americi je započela 2005. godine, kada je tadašnji američki dopredsjednik Dick Cheney uspio progurati u Kongres zakona o energetici koji dopušta proces hidrauličkog lomljenja pod izravnim nadzorom američke Agencije za zaštitu okoliša i u okviru zakona o sigurnosti vode za piće i desetak drugih zakona o zaštiti okoliša. Od industrija nafte i plina u Americi ovo je bila jedina industrija koja je imala pravo pumpati kemikalije u tlo u blizini izvora pitke vode, a nije morala informirati o tehničkim detaljima tekućine. Međutim, Amerika si je to mogla priuštiti, jer su gotovo svi proizvodni pogoni bili u slabo naseljenim i rijetko naseljenim područjima, a politici je bilo potrebno pronaći način da osigura američku energetsku neovisnost.
Bez ograničenja na okoliš, američke korporacije, posebno Chesapek Energy, samo iz područja Barnett u 2014. godini proizvodi oko 300 milijardi kubnih metara plina iz škriljevca. U isto vrijeme SAD postaju vodeći svjetski stručnjak u području istraživanja i iskorištavanja depozita škriljevca, a američka agencija Energy Information Administration se suzdržava od objavljivanja istinitih izvješća. Prvo su rekli da svjetski resursi plina iz škriljevca resursi čine 200 000 milijardi kubnih metara, a potom EIA izlazi s puno manjom brojkom. Nitko se nije pitao kako se izračunavaju ti bilijuni, jer je to vrlo zanimljivo.
Ne ulazeći u detalje, cijeli proračun je proveden prikupljanjem podataka o poznatim depozitima naftnog škriljevca u svijetu. No, podaci su prikazivani na temelju neizravnih dokaza, a stručne inspekcije su kasnije rekle da "može i ne mora biti tako" .
Ako uzmemo prosječne statističke podatke o zasićenju plina u američkim ležištima, onda ispada da su kompanije uspjele proizvesti maksimalno 10% od onih famoznih rezervi, što bi značilo da je onih 200 000 milijardi kubnih metara ostalo netaknuto.
Ovdje se procesu pridružila politika. Kao prvo, na temelju ovako projicirane su SAD obećale Europi da će nam isporučivati LNG, samo da napusti kupnju plina iz Rusije. Drugo, mnogi lideri zemalja koji su povjerovali američkim geolozima su vidjeli vlastitu budućnost svjetliju od arapskih šeika. Bili su uvjereni da leže na rudnicima zlata.
Na primjer, 2011. godine je studija utjecaja na okoliš procijenila poljske rezerve plina iz škriljevca na 5 300 milijardi kubnih metara, što bi Poljacima bilo dovoljno za 300 godina lagodnog života, pa čak i 200, ako budu izvozili samo trećinu plina. Sreća koja bi došla s neovisnošću od ruskog Gazproma bi bila nemjerljiva.
Američki geolozi su škriljevac "pronašli" u Mađarskoj, Norveškoj, Rumunjskoj, Njemačkoj i baltičkim zemljama. U svijetu je nastala nezapamćena euforija.
Na temelju slatkih obećanja naftnih i plinskim korporacija, koje su htjele odmah krenuti istraživanje na terenu, Varšava prva počinje pogoršavati odnose s Rusijom, što je bio jedan od razloga koji je prisililo Rusiju za početak izgradnje "Sjevernog toka", kojim sun se mudri Nijemci povezali s Rusijom zaobilazeći poljski teritorij.
U isto vrijeme je svoje rezerve "morala pronaći" i Litva. Tako je i bilo, ali su njene "bile za period od samo 40 godina". Chevron je u ovoj maloj zemlji za svoja istraživanja potrošio nešto više od 23 milijuna eura. Istina, to je puno novaca za zemlju s manje od 3 milijuna ljudi, ali za Chevron je kap u moru.
Ali onda dolazi realnost i počinje uzimati svoj danak. U Litvi plina iz škriljevca uopće nije bilo. U Estoniji također. Do 2014. godine je u Poljskoj otvoreno 50 istražnih bušotina. Prvih 20 je zemlju koštalo 400 milijuna dolara. Od svih, plin je pronađen samo u jednoj i to s mogućom proizvodnjom od 8 tisuća kubnih metara dnevno.
Da bi zadovoljila svoje potrebe, Poljska bi takvih bušotina trebala imati točno 5 137. Uvijek pod uvjetom da u svakoj postoji plin, što je, sudeći po postignutim rezultatima, prilično upitno.
Sudeći po činjenici da su se iz Poljske povukli Exxon Mobil, Marathon Oil, Talisman Energy, pa čak i poljski Lotos, istraživanja su prešla u vlasništvo države. Dakle prognoze koje je davala američka agencija EIA nisu bile opravdane u ovom slučaju.
Zapravo, Amerikanci su u svojim prognozama u Europi pogriješili svugdje, jer nigdje nije bilo škriljevca u količini koju su navodili. Bilo ga je kao zlata u svjetskim oceanima, kojeg na 15 tona morske ima samo 0,09 miligrama.
Osim toga, izgradnja jedne bušotine u Europi košta od 3 do 4,3 puta više nego u Americi. No, veći problem je što gustoća stanovništva Europe ne dopušta nepoštivanje ekoloških zakona, što je bio slučaj s američkom industrijom nafte i plina iz škriljevca.
Osim toga, glavni problem je bio nedostatak obujma proizvodnje. Američka bajka se odjednom rasplinula i pred europskim liderima se pojavila stvarnost.
Ležišta škriljevca na europskom kontinentu su beznačajna, a zasićenost ne prelazi 0,07- 0,1% i ne postoji tehnologija koja bi ovaj posao učinila profitabilnim, čak ni hidrauličko lomljenje ili "fracking".
"Europska revolucija škriljca" je bila gotova, ali onda dolazi do pada cijena nafte. U početku je broj novih bušotina rastao u prosjeku za 1 600 mjesečno.
Od prosinca 2014. godine je njihov broj je u stalnom opadanju i sada se industrija škriljevca nalazi pred kolapsom, a SAD nemaju dovoljno naftnih rezervi i nije isključeno da se SAD vrate na velike razine uvoza energenata, prijeko potrebnih američkom gospodarstvu.
Kako bi i dalje ostala jedno od najvećih svjetskih gospodarstava, Europska unija treba oko 600 milijardi kubnih metara plina godišnje. Odustajanje od ruskog plina, koji pokriva oko trećine ukupnih potreba, za EU ne dolazi u obzir.
Povećati uvoz s Bliskog istoka i iz sjeverne Afrike je gotovo nemoguće. Katar može računati da će podići proizvodnju do potrebne razine do 2025. godine, dok azerbejdžanska polja u Kaspijskom moru mogu dati tek 10 milijardi kubnih metara godišnje. Sada u igru ulazi Iran, ali će biti potrebne godine da izgradi potrebnu infrastrukturu, što vjerojatno čini u dogovor s Rusima, kao što je godinama činio za vrijeme sankcija.
Trenutno Katar opskrbljuje Grčku, Italiju i Španjolsku, te Veliku Britaniju, gdje na katarski LNG otpada četvrtina uvoza energenata.
Puno se govori o "Južnom energetskom koridoru", ali će on Europi davati maksimalno 12-15 milijardi kubnih metara azerbajdžanskog plina. I to, u idealnim uvjetima, ne prije 2020. Godine i ako sve bude išlo onako kako bi trebalo. Proizvodnja plina u Sjevernom moru će pasti na 70-80 milijardi kubnih metara i Bruxelles će morati pronaći plin kojim popuniti manjak. To može biti ili LNG iz Alžira ili plina Gazproma. Tu su i nova ležišta u istočnom Sredozemlju, ali je tamo još neriješeno pitanje pomorskih granica.
Alžir je prošle godine proizvodio oko 127 milijardi kubnih metara plina, od kojeg je 90% bio izvoz, a oko 56 milijardi kubnih metara je za Europu. Iako je skuplji od Katara, Alžir je jedina zemlja u kojoj plin m,ožete kupiti u slobodnim količinama i preuzeti "tamo i odmah". Svjesni perspektive, ova zemlje je 2013. godine najavila projekt vrijedan više od 100 milijardi dolara ulaganja u infrastrukturu i proizvodnju, koju misli podići za 40% do 2018. godine. U teoriji, Alžir bi mogao dati Europi potrebnih 50 milijardi kubnih metara dodatnog "slobodnog" plina, što će zadovoljiti rast domaće potražnje u Europi. No, cijena je već jedan i pol puta veća od ponude Gazproma iz prošle godine, a ona se može i revidirati, što je velika kočnica za ovaj posao.
Jedna stvar kupiti malo skuplji plin, ako je u pitanju mala količina, ali deseci milijardi kubnih metara po ovoj razlici u cijeni, Europu bi ukupno koštalo 15 - 20% više od poslovanja s Rusima.
Dakle, kraj revolucije škriljca, kako naftnog tako i plinskog, koristan je za Gazprom i dokazuje da Europa zapravo i nema alternativni izvor energije, barem ne idućih 20 do 30 godina. Međutim, bilo kakav potez Bruxellesa u tom smislu i oslanjanje na Rusiju ujedno znači i oslobađanje Europske unije od američke kontrole.
Europska komisija se trudi ostati "na liniji", ali njemačke i velike zapadne kompanije baš i ne, jer su sve ustrajne u želji za izgradnjom projekta "Sjeverni tok 2" s ruskim Gazpromom. No, kako su govorili stari Rimljani, "što je dozvoljeno Jupiteru nije i biku". Ako Njemačka smije poslovati s Gazpromom, bivše zemlje "istočnog lagera", izuzmemo li Mađarsku, slijepo se drže uputa trećerazrednog diplomata Amosa Hochsteina, američkog podtajnika za energetiku, od čije se pojave istočnoeuropskim premijerima i ministrima ledi krv u žilama.
U hrvatskom tisku je dovoljno pročitati napise o njegovim posjetama i "sugestijama" i hrvatska predsjednica, premijer, zamjenici premijera, ministri i zamjenici ministara uglas izjavljuju "kako naša politika mora biti usklađena sa saveznicima i zdušno ćemo raditi na energetskoj diversifikaciji, te se osloboditi ruskog jarma".
Ali to nije politika dva ravnopravna saveznika, nego politika kojom na vlastitu štetu provodimo diktat jačega i degutantno je gledati gaženje hrvatskog suvereniteta, a u kojeg se aktualna vlast toliko kune. Jednako kao i bivša,... da se razumijemo.
Unatoč svemu, SAD su opet obećale da će povećati izvoz ukapljenog prirodnog plina (LNG), što je još jednom potvrdio američkog podtajnik za energetiku Amos Hochstein.
Američki dužnosnik je početkom svibnja najavio "početak važnog doba" prve isporuke američkog LNG Portugalu. Prema Hochsteinu, to će nam pomoći diversificirati sustav opskrbe i u istočnoj Europi.
Ruska agencija FAN je intervjuirala Aleksandra Huršudova, stručnjaka za naftu i plin, koji kaže da takve izjave američkih predstavnika nisu ništa više od obične propagande.
"U studenom prošle godine se Sjedinjene Države obećale dostaviti LNG Litvi, što se trebalo dogoditi u veljači ove godine. Senator McCain je obećao da će opskrbljivati plinom Ukrajinu, a Exxon Mobil i Chevron su dali niz obećanja kako će pokrenuti industriju škriljevca u regiji Harkov i području Karpata. Sada se od tih inicijativa ne čuje ništa, ali američki dužnosnici i dalje daju ovu vrstu izjava", kaže Huršudov i podsjeća kako su SAD odustale i od izgradnje LNG terminala u Ukrajini.
Aleksandar Huršudov kaže da ove izjave mogu imati učinka samo kao ekonomska i politička dezinformacija Zapada protiv Rusije.
"Svi ti izvještaji imaju zajedničke dvije stvari. Prvo, oni obećavaju da će ruska ekonomija biti uzdrmana gotovo do kolapsa. Drugo, ovi napisi se počinju masovno objavljivati u svim većim zapadnim i ruskim medijima.U stvari, glavni kriterij po kojem se mogu procijeniti izgledi američke opskrbe LNG u Europi jest cijena i američki LNG je skuplji od ruskog plina za najmanje 15% ", kaže Huršudova, iako ne može u potpunosti isključiti mogućnost isporuke od strane američkih dobavljača, ali samo iz političkih razloga. S komercijalne točke gledišta, cijenu opskrbe ukapljenim plinom bi trebalo smanjiti na cijenu Gazproma, ali bi onda američki dobavljači bili na gubitku, a mogućnost da se to dogodi je jeftini PR.
"Uzimajući u obzir troškove proizvodnje i prijevoza tekućeg plina i njegovu regasifikaciju, američki plin bi stajao oko oko 330 dolara za tisuću kubnih metara. Gazprom je smanjio trošak proizvodnje za 26 dolara za tisuću kubnih metara, a trošak prijevoza u stranim plinovodima varira. No, čak i kod maksimalne vrijednosti, trošak za 2 000 kilometara plinovoda nije veći od 60 dolara. Ukupna minimalna cijena ruskog plina može slobodno iznositi nešto više od 200 dolara za tisuću kubnih metara, što je više za stotinu dolara manje od cijene američkog LNG", rekao je Huršudov.
Prema stručnjaku, smisao sličnih izjava koje daje Amos Hochstein, kojeg u Zagrebu drže za gurua u sektoru energetike, jest poticati Gazprom na sniženje cijena zbog straha od gubitka ugovora u sve konkurentnijem okruženju. No, Gazprom nije nasjeo na ovaj jeftini trik američkog podtajnika za energetiku, a bilo bi i žalosno da diplomati i stručnjaci s desetljećima iskustva nadmudri jedan Amos Hochstein. Gubitnici su zemlje poput Bugarske, koja je odustala od Južnog toka, a s gotovo izvjesnim odustajanjem Rusije od ukrajinskih plinovoda sada ne zna što će. Bugari su sa sobom u probleme uvukli i Srbe, Mađare, Slovence i Austrijance, ali su ove četiri zemlje u stalnom kontaktu s Moskvom o alternativnim dobavnim pravcima. Hrvatska je priča za sebe i jedna je od rijetkih zemalja koja bezrezervno sluša sve upute Washingtona o ovom pitanju. Čak i u okolnostima u kojima je svijetu i Sjedinjenim Državama ranije predviđena izgradnja LNG terminala kapaciteta oko 60,5 milijuna tona plina godišnje, a većina projekata je zaustavljena ili otkazana, naši političari kokodaču o LNG terminalu kao o nečemu čime ćemo spasiti EU i zapadnu civilizaciju od "zlih Rusa".
Vrijednost otkazanih ili obustavljenih projekata doseže iznos od 63,1 milijardi dolara, a naši političari i mediji i dalje govore o izgradnji LNG terminala na Krku, preko kojega bi se američki plin prodavao kupcima u Mađarskoj, Hrvatskoj, Srbiji i drugim zemljama, što je obična glupost.
Na kraju, Rusi imaju i druge opcije za na tržištu plina, a mi...?
"Rusija, bez ikakve štete za sebe, može prenijeti 50 do 60 milijardi kubnih metara plina godišnje iz Europe u azijskom smjeru i po cijenama koje se još uvijek smatraju ekonomski isplativima. Ipak se treba pripremiti za uvjete političke konfrontacije sa Zapadom, jer pod američkim pritiskom Europa može pristati na izgradnju alternativnog sustava nabave plina, čak i ako bude na gubitku, ali s ciljem da vrši ekonomski pritisak na Rusiju. LNG tehnologija će Europi, ako dođe do prekida opskrbe ruskim plinom, omogućiti da barem izdrži zimske hladnoće. Dakle, Rusija mora prilagoditi ekonomsku strategiju uzimajući u obzir mogućnost smanjenja plinskih ugovora s europskim zemljama.
Gazprom pokazuje da su njegovi stručnjaci to davno shvatili i već su počeli raditi u tom smjeru. Proteklih godinu dana je državni monopol održao prvu aukcija za prodaju plina i prodao trećinu volumena, a cijene su bile one utvrđene dugoročnim ugovorima", izjavio je Aleksandar Huršudov, iako ova rečenica "kako će, ako se žrtvuje, Europa s američkim ukapljenim plinom barem izdržati zimske hladnoće" nikako ne prija uhu.
Zašto bi se uopće dovodili u situaciju da moramo razmišljati "kako izdržati zimske hladnoće" i logično je postaviti pitanje jesu li naši političari normalni kada pristaju na ovakve sulude prijedloge Washingtona?
Za kraj, da zaključimo, bajkama o "revoluciji škriljevca" i "američkom ukapljenom plinu" su od strane američke administracije namagarčeni Poljaci, Litvanci, Bugari, Ukrajinci, Estonci i na kraju, kako se čini i Hrvatska. Još se nismo oporavili od sulude odluke prošle vlade da uvede sankcije Siriji, čime je INA dugoročno ostala bez milijardi dolara neto dobiti, a sada srljamo u novu avanturu zbog američkog sukobljavanja s Rusijom. Istina, gubitnik u energetskom ratu su i SAD, gdje je sektor škriljevca izgubio desetine, možda i stotine milijardi dolara, ali je to njihov problem. Ali, zašto bi trebao biti i naš? Osim ako ne vjerujemo u besmislenu tvrdnju "kako se u ovom povijesnom trenutku saveznici moraju držati zajedno i zbiti svoje redove, jer se samo tako može obuzdati agresivna Rusija".
AMSI
Na primjer, Western Eagle Ford treba cijenu od 59 dolara barelu, East Eagle Ford 52 dolara po barelu. U međuvremenu, Bakken, još jedan važan izvor proizvodnje nafte u Sjedinjenim Državama, koji proizvodi više od milijuna barela dnevno, treba cijenu od 67 dolara po barelu, dok većina kompanija u Sjevernoj Dakoti i dalje gubi novac.
Sektor škriljevca je na udaru kritika, gotovo u mjeri koliko GMO, a ova tehnologija je sastavni dio Transatlantskog sporazuma (TTIP), koji bi otvorio vrata "frackingu" u Europskoj uniji.
Geostrateški sukob s Rusijom je pomogao predsjedniku Obami da šefovima vlada glavnih europskih zemalja "sugerira" da zamijene ruske isporuke plina onim proizvedenim iz škriljevca u Sjedinjenim Državama, ali je ovaj plan jednim dijelom propao i zbog kolapsa ove industrije, te zbog prevelike cijene u odnosu na ruski prirodni plin, a iskustvo Litve je pokazalo da američki ukapljeni plin, osim što je neusporedivo skuplji od ruskog, nije nije kompatibilan s plinskim sustavom baltičke države i stanjem u njenoj energetskoj kompaniji. Litva se stoga odlučila na kupovinu norveškog LNG, ali je i on u početnom izračunu bio 1,5 puta skuplji od ruskog. Unatoč odluci Norveške da Litvi prodaje ukapljeni plin po "samo" 25% višoj cijeni od Gazproma, terminali u EU su krajem 2015. bili popunjeni tek s 20% kapaciteta.
No, to je u ovom trenutku manje važno. Ono što zabrinjava je da bi sa sporazumom TTIP američka vlada ozakonila "fracking" i poticala sve oblike uništavanja prirodnog okoliša, samo da bi dobila pravo za eksploataciju resursa. To podrazumijeva bezobzirnu sječu šuma ili povlačenje ogromnih količina pijeska i kamena iz riječnih korita. TTIP sa sobom nosi i sve manja ograničenja u pretjeranoj uporabi odlagališta i propisima koji reguliraju obradu organskog otpada, onog otrovnog ili reciklažnog.
Dakle, cijene od oko 50 dolara po barelu sirove nafte i sukob s Rusijom su doveli do "kraja revolucije škriljevca" u Sjedinjenim, Državama, ali i u Europskoj uniji.
Povijest dobivanja plina iz škriljevca u Europi je bila gotova 31. siječnja 2015. godine, kada je Chevron objavio prekid istraživanja škriljevca u Poljskoj. Prije Chevrona su to učinili Exxon Mobil, Total i Marathon Oil. Ranije su projekti škriljevca bili zatvoreni u Rumunjskoj, Litvi i Ukrajini. Poljska je bila posljednja zemlja u Europi u kojoj su se Amerikanci nadali da će pronaći značajne količine plinskog škriljevca.
U Litvi se dogodila vrlo smiješna priča. Prema predviđanjima iz 2012. godine je na dva mjesta "otkriveno" 120 milijardi kubnih metara nadoknadivih rezervi plina iz škriljca. S potrošnjom od oko 3 milijarde kubnih metara godišnje, Litva bi trebala biti potpuno energetski neovisna 40 godina. No, u listopadu 2013. Chevron, jedina ovlaštena kompanija od strane vlade Litve da sudjeluje u natječaju za istraživanje, povlači svoj zahtjev, jer je američka agencija EIA drastično revidirala svoju prognozu. Ispostavilo se da plina iz škriljevca u Litvi apsolutno nema.
U principu, rezerve škriljevca su široko rasprostranjeni po cijelom svijetu. Oko 52% ih je koncentrirano u Sjedinjenim Državama, u državama Colorado, Utah, Wyoming. 21% rezervi naftnog škriljevca se nalazi se u Brazilu. Plina iz škriljevca u Rusiji, prema javnim podacima, ima oko 849 milijardi tona dokazanih rezervi ili 11% na globalnoj razini. 5% svjetskih depozita imaju Kina i Australija. Nešto manje ih se nalazi u Kanadi, Bugarskoj, Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Francuskoj, Španjolskoj, Austriji, Italiji, Švedskoj i Ukrajini. Jedan od najvećih depozita ima Poljska, a nešto i Litva i Estonija.
Revolucija plina iz škriljevca u Americi je započela 2005. godine, kada je tadašnji američki dopredsjednik Dick Cheney uspio progurati u Kongres zakona o energetici koji dopušta proces hidrauličkog lomljenja pod izravnim nadzorom američke Agencije za zaštitu okoliša i u okviru zakona o sigurnosti vode za piće i desetak drugih zakona o zaštiti okoliša. Od industrija nafte i plina u Americi ovo je bila jedina industrija koja je imala pravo pumpati kemikalije u tlo u blizini izvora pitke vode, a nije morala informirati o tehničkim detaljima tekućine. Međutim, Amerika si je to mogla priuštiti, jer su gotovo svi proizvodni pogoni bili u slabo naseljenim i rijetko naseljenim područjima, a politici je bilo potrebno pronaći način da osigura američku energetsku neovisnost.
Bez ograničenja na okoliš, američke korporacije, posebno Chesapek Energy, samo iz područja Barnett u 2014. godini proizvodi oko 300 milijardi kubnih metara plina iz škriljevca. U isto vrijeme SAD postaju vodeći svjetski stručnjak u području istraživanja i iskorištavanja depozita škriljevca, a američka agencija Energy Information Administration se suzdržava od objavljivanja istinitih izvješća. Prvo su rekli da svjetski resursi plina iz škriljevca resursi čine 200 000 milijardi kubnih metara, a potom EIA izlazi s puno manjom brojkom. Nitko se nije pitao kako se izračunavaju ti bilijuni, jer je to vrlo zanimljivo.
Ne ulazeći u detalje, cijeli proračun je proveden prikupljanjem podataka o poznatim depozitima naftnog škriljevca u svijetu. No, podaci su prikazivani na temelju neizravnih dokaza, a stručne inspekcije su kasnije rekle da "može i ne mora biti tako" .
Ako uzmemo prosječne statističke podatke o zasićenju plina u američkim ležištima, onda ispada da su kompanije uspjele proizvesti maksimalno 10% od onih famoznih rezervi, što bi značilo da je onih 200 000 milijardi kubnih metara ostalo netaknuto.
Ovdje se procesu pridružila politika. Kao prvo, na temelju ovako projicirane su SAD obećale Europi da će nam isporučivati LNG, samo da napusti kupnju plina iz Rusije. Drugo, mnogi lideri zemalja koji su povjerovali američkim geolozima su vidjeli vlastitu budućnost svjetliju od arapskih šeika. Bili su uvjereni da leže na rudnicima zlata.
Na primjer, 2011. godine je studija utjecaja na okoliš procijenila poljske rezerve plina iz škriljevca na 5 300 milijardi kubnih metara, što bi Poljacima bilo dovoljno za 300 godina lagodnog života, pa čak i 200, ako budu izvozili samo trećinu plina. Sreća koja bi došla s neovisnošću od ruskog Gazproma bi bila nemjerljiva.
Američki geolozi su škriljevac "pronašli" u Mađarskoj, Norveškoj, Rumunjskoj, Njemačkoj i baltičkim zemljama. U svijetu je nastala nezapamćena euforija.
Na temelju slatkih obećanja naftnih i plinskim korporacija, koje su htjele odmah krenuti istraživanje na terenu, Varšava prva počinje pogoršavati odnose s Rusijom, što je bio jedan od razloga koji je prisililo Rusiju za početak izgradnje "Sjevernog toka", kojim sun se mudri Nijemci povezali s Rusijom zaobilazeći poljski teritorij.
U isto vrijeme je svoje rezerve "morala pronaći" i Litva. Tako je i bilo, ali su njene "bile za period od samo 40 godina". Chevron je u ovoj maloj zemlji za svoja istraživanja potrošio nešto više od 23 milijuna eura. Istina, to je puno novaca za zemlju s manje od 3 milijuna ljudi, ali za Chevron je kap u moru.
Ali onda dolazi realnost i počinje uzimati svoj danak. U Litvi plina iz škriljevca uopće nije bilo. U Estoniji također. Do 2014. godine je u Poljskoj otvoreno 50 istražnih bušotina. Prvih 20 je zemlju koštalo 400 milijuna dolara. Od svih, plin je pronađen samo u jednoj i to s mogućom proizvodnjom od 8 tisuća kubnih metara dnevno.
Da bi zadovoljila svoje potrebe, Poljska bi takvih bušotina trebala imati točno 5 137. Uvijek pod uvjetom da u svakoj postoji plin, što je, sudeći po postignutim rezultatima, prilično upitno.
Sudeći po činjenici da su se iz Poljske povukli Exxon Mobil, Marathon Oil, Talisman Energy, pa čak i poljski Lotos, istraživanja su prešla u vlasništvo države. Dakle prognoze koje je davala američka agencija EIA nisu bile opravdane u ovom slučaju.
Zapravo, Amerikanci su u svojim prognozama u Europi pogriješili svugdje, jer nigdje nije bilo škriljevca u količini koju su navodili. Bilo ga je kao zlata u svjetskim oceanima, kojeg na 15 tona morske ima samo 0,09 miligrama.
Osim toga, izgradnja jedne bušotine u Europi košta od 3 do 4,3 puta više nego u Americi. No, veći problem je što gustoća stanovništva Europe ne dopušta nepoštivanje ekoloških zakona, što je bio slučaj s američkom industrijom nafte i plina iz škriljevca.
Osim toga, glavni problem je bio nedostatak obujma proizvodnje. Američka bajka se odjednom rasplinula i pred europskim liderima se pojavila stvarnost.
Ležišta škriljevca na europskom kontinentu su beznačajna, a zasićenost ne prelazi 0,07- 0,1% i ne postoji tehnologija koja bi ovaj posao učinila profitabilnim, čak ni hidrauličko lomljenje ili "fracking".
"Europska revolucija škriljca" je bila gotova, ali onda dolazi do pada cijena nafte. U početku je broj novih bušotina rastao u prosjeku za 1 600 mjesečno.
Od prosinca 2014. godine je njihov broj je u stalnom opadanju i sada se industrija škriljevca nalazi pred kolapsom, a SAD nemaju dovoljno naftnih rezervi i nije isključeno da se SAD vrate na velike razine uvoza energenata, prijeko potrebnih američkom gospodarstvu.
Kako bi i dalje ostala jedno od najvećih svjetskih gospodarstava, Europska unija treba oko 600 milijardi kubnih metara plina godišnje. Odustajanje od ruskog plina, koji pokriva oko trećine ukupnih potreba, za EU ne dolazi u obzir.
Povećati uvoz s Bliskog istoka i iz sjeverne Afrike je gotovo nemoguće. Katar može računati da će podići proizvodnju do potrebne razine do 2025. godine, dok azerbejdžanska polja u Kaspijskom moru mogu dati tek 10 milijardi kubnih metara godišnje. Sada u igru ulazi Iran, ali će biti potrebne godine da izgradi potrebnu infrastrukturu, što vjerojatno čini u dogovor s Rusima, kao što je godinama činio za vrijeme sankcija.
Trenutno Katar opskrbljuje Grčku, Italiju i Španjolsku, te Veliku Britaniju, gdje na katarski LNG otpada četvrtina uvoza energenata.
Puno se govori o "Južnom energetskom koridoru", ali će on Europi davati maksimalno 12-15 milijardi kubnih metara azerbajdžanskog plina. I to, u idealnim uvjetima, ne prije 2020. Godine i ako sve bude išlo onako kako bi trebalo. Proizvodnja plina u Sjevernom moru će pasti na 70-80 milijardi kubnih metara i Bruxelles će morati pronaći plin kojim popuniti manjak. To može biti ili LNG iz Alžira ili plina Gazproma. Tu su i nova ležišta u istočnom Sredozemlju, ali je tamo još neriješeno pitanje pomorskih granica.
Alžir je prošle godine proizvodio oko 127 milijardi kubnih metara plina, od kojeg je 90% bio izvoz, a oko 56 milijardi kubnih metara je za Europu. Iako je skuplji od Katara, Alžir je jedina zemlja u kojoj plin m,ožete kupiti u slobodnim količinama i preuzeti "tamo i odmah". Svjesni perspektive, ova zemlje je 2013. godine najavila projekt vrijedan više od 100 milijardi dolara ulaganja u infrastrukturu i proizvodnju, koju misli podići za 40% do 2018. godine. U teoriji, Alžir bi mogao dati Europi potrebnih 50 milijardi kubnih metara dodatnog "slobodnog" plina, što će zadovoljiti rast domaće potražnje u Europi. No, cijena je već jedan i pol puta veća od ponude Gazproma iz prošle godine, a ona se može i revidirati, što je velika kočnica za ovaj posao.
Jedna stvar kupiti malo skuplji plin, ako je u pitanju mala količina, ali deseci milijardi kubnih metara po ovoj razlici u cijeni, Europu bi ukupno koštalo 15 - 20% više od poslovanja s Rusima.
Dakle, kraj revolucije škriljca, kako naftnog tako i plinskog, koristan je za Gazprom i dokazuje da Europa zapravo i nema alternativni izvor energije, barem ne idućih 20 do 30 godina. Međutim, bilo kakav potez Bruxellesa u tom smislu i oslanjanje na Rusiju ujedno znači i oslobađanje Europske unije od američke kontrole.
Europska komisija se trudi ostati "na liniji", ali njemačke i velike zapadne kompanije baš i ne, jer su sve ustrajne u želji za izgradnjom projekta "Sjeverni tok 2" s ruskim Gazpromom. No, kako su govorili stari Rimljani, "što je dozvoljeno Jupiteru nije i biku". Ako Njemačka smije poslovati s Gazpromom, bivše zemlje "istočnog lagera", izuzmemo li Mađarsku, slijepo se drže uputa trećerazrednog diplomata Amosa Hochsteina, američkog podtajnika za energetiku, od čije se pojave istočnoeuropskim premijerima i ministrima ledi krv u žilama.
U hrvatskom tisku je dovoljno pročitati napise o njegovim posjetama i "sugestijama" i hrvatska predsjednica, premijer, zamjenici premijera, ministri i zamjenici ministara uglas izjavljuju "kako naša politika mora biti usklađena sa saveznicima i zdušno ćemo raditi na energetskoj diversifikaciji, te se osloboditi ruskog jarma".
Ali to nije politika dva ravnopravna saveznika, nego politika kojom na vlastitu štetu provodimo diktat jačega i degutantno je gledati gaženje hrvatskog suvereniteta, a u kojeg se aktualna vlast toliko kune. Jednako kao i bivša,... da se razumijemo.
Unatoč svemu, SAD su opet obećale da će povećati izvoz ukapljenog prirodnog plina (LNG), što je još jednom potvrdio američkog podtajnik za energetiku Amos Hochstein.
Američki dužnosnik je početkom svibnja najavio "početak važnog doba" prve isporuke američkog LNG Portugalu. Prema Hochsteinu, to će nam pomoći diversificirati sustav opskrbe i u istočnoj Europi.
Ruska agencija FAN je intervjuirala Aleksandra Huršudova, stručnjaka za naftu i plin, koji kaže da takve izjave američkih predstavnika nisu ništa više od obične propagande.
"U studenom prošle godine se Sjedinjene Države obećale dostaviti LNG Litvi, što se trebalo dogoditi u veljači ove godine. Senator McCain je obećao da će opskrbljivati plinom Ukrajinu, a Exxon Mobil i Chevron su dali niz obećanja kako će pokrenuti industriju škriljevca u regiji Harkov i području Karpata. Sada se od tih inicijativa ne čuje ništa, ali američki dužnosnici i dalje daju ovu vrstu izjava", kaže Huršudov i podsjeća kako su SAD odustale i od izgradnje LNG terminala u Ukrajini.
Aleksandar Huršudov kaže da ove izjave mogu imati učinka samo kao ekonomska i politička dezinformacija Zapada protiv Rusije.
"Svi ti izvještaji imaju zajedničke dvije stvari. Prvo, oni obećavaju da će ruska ekonomija biti uzdrmana gotovo do kolapsa. Drugo, ovi napisi se počinju masovno objavljivati u svim većim zapadnim i ruskim medijima.U stvari, glavni kriterij po kojem se mogu procijeniti izgledi američke opskrbe LNG u Europi jest cijena i američki LNG je skuplji od ruskog plina za najmanje 15% ", kaže Huršudova, iako ne može u potpunosti isključiti mogućnost isporuke od strane američkih dobavljača, ali samo iz političkih razloga. S komercijalne točke gledišta, cijenu opskrbe ukapljenim plinom bi trebalo smanjiti na cijenu Gazproma, ali bi onda američki dobavljači bili na gubitku, a mogućnost da se to dogodi je jeftini PR.
"Uzimajući u obzir troškove proizvodnje i prijevoza tekućeg plina i njegovu regasifikaciju, američki plin bi stajao oko oko 330 dolara za tisuću kubnih metara. Gazprom je smanjio trošak proizvodnje za 26 dolara za tisuću kubnih metara, a trošak prijevoza u stranim plinovodima varira. No, čak i kod maksimalne vrijednosti, trošak za 2 000 kilometara plinovoda nije veći od 60 dolara. Ukupna minimalna cijena ruskog plina može slobodno iznositi nešto više od 200 dolara za tisuću kubnih metara, što je više za stotinu dolara manje od cijene američkog LNG", rekao je Huršudov.
Prema stručnjaku, smisao sličnih izjava koje daje Amos Hochstein, kojeg u Zagrebu drže za gurua u sektoru energetike, jest poticati Gazprom na sniženje cijena zbog straha od gubitka ugovora u sve konkurentnijem okruženju. No, Gazprom nije nasjeo na ovaj jeftini trik američkog podtajnika za energetiku, a bilo bi i žalosno da diplomati i stručnjaci s desetljećima iskustva nadmudri jedan Amos Hochstein. Gubitnici su zemlje poput Bugarske, koja je odustala od Južnog toka, a s gotovo izvjesnim odustajanjem Rusije od ukrajinskih plinovoda sada ne zna što će. Bugari su sa sobom u probleme uvukli i Srbe, Mađare, Slovence i Austrijance, ali su ove četiri zemlje u stalnom kontaktu s Moskvom o alternativnim dobavnim pravcima. Hrvatska je priča za sebe i jedna je od rijetkih zemalja koja bezrezervno sluša sve upute Washingtona o ovom pitanju. Čak i u okolnostima u kojima je svijetu i Sjedinjenim Državama ranije predviđena izgradnja LNG terminala kapaciteta oko 60,5 milijuna tona plina godišnje, a većina projekata je zaustavljena ili otkazana, naši političari kokodaču o LNG terminalu kao o nečemu čime ćemo spasiti EU i zapadnu civilizaciju od "zlih Rusa".
Vrijednost otkazanih ili obustavljenih projekata doseže iznos od 63,1 milijardi dolara, a naši političari i mediji i dalje govore o izgradnji LNG terminala na Krku, preko kojega bi se američki plin prodavao kupcima u Mađarskoj, Hrvatskoj, Srbiji i drugim zemljama, što je obična glupost.
Na kraju, Rusi imaju i druge opcije za na tržištu plina, a mi...?
"Rusija, bez ikakve štete za sebe, može prenijeti 50 do 60 milijardi kubnih metara plina godišnje iz Europe u azijskom smjeru i po cijenama koje se još uvijek smatraju ekonomski isplativima. Ipak se treba pripremiti za uvjete političke konfrontacije sa Zapadom, jer pod američkim pritiskom Europa može pristati na izgradnju alternativnog sustava nabave plina, čak i ako bude na gubitku, ali s ciljem da vrši ekonomski pritisak na Rusiju. LNG tehnologija će Europi, ako dođe do prekida opskrbe ruskim plinom, omogućiti da barem izdrži zimske hladnoće. Dakle, Rusija mora prilagoditi ekonomsku strategiju uzimajući u obzir mogućnost smanjenja plinskih ugovora s europskim zemljama.
Gazprom pokazuje da su njegovi stručnjaci to davno shvatili i već su počeli raditi u tom smjeru. Proteklih godinu dana je državni monopol održao prvu aukcija za prodaju plina i prodao trećinu volumena, a cijene su bile one utvrđene dugoročnim ugovorima", izjavio je Aleksandar Huršudov, iako ova rečenica "kako će, ako se žrtvuje, Europa s američkim ukapljenim plinom barem izdržati zimske hladnoće" nikako ne prija uhu.
Zašto bi se uopće dovodili u situaciju da moramo razmišljati "kako izdržati zimske hladnoće" i logično je postaviti pitanje jesu li naši političari normalni kada pristaju na ovakve sulude prijedloge Washingtona?
Za kraj, da zaključimo, bajkama o "revoluciji škriljevca" i "američkom ukapljenom plinu" su od strane američke administracije namagarčeni Poljaci, Litvanci, Bugari, Ukrajinci, Estonci i na kraju, kako se čini i Hrvatska. Još se nismo oporavili od sulude odluke prošle vlade da uvede sankcije Siriji, čime je INA dugoročno ostala bez milijardi dolara neto dobiti, a sada srljamo u novu avanturu zbog američkog sukobljavanja s Rusijom. Istina, gubitnik u energetskom ratu su i SAD, gdje je sektor škriljevca izgubio desetine, možda i stotine milijardi dolara, ali je to njihov problem. Ali, zašto bi trebao biti i naš? Osim ako ne vjerujemo u besmislenu tvrdnju "kako se u ovom povijesnom trenutku saveznici moraju držati zajedno i zbiti svoje redove, jer se samo tako može obuzdati agresivna Rusija".
AMSI
