Možda najgori, ali nažalost najrašireniji opis Jessice Fletcher, fiktivnog lika serije Ubojstvo, napisala je iz 80-ih godina, koju glumi Emmyjima nagrađivana Angela Lansbury, sigurno je opis koji protagonistkinju umanjuje opisujući ju kao slatku, dragu i lukavu bakicu. Takvom izjavom u javnosti se šire uvriježene predrasudame i dokida se subverzivnost lika. Svojim intelektom, nepokornim stavom, feminističkim principima života i nadilaženjem stereotipa o starijim ženama, Jessica Fletcher pokazuje da je iznimna sila s kojom se teško obračunavaju i ‘veliki dečki’ na pozicijama moći.
Živeći u Cabot Caveu, ruralnom mjestu u američkom Maineu, bez djece i nasljedništva kao udovica i umirovljena nastavnica engleskog jezika koja vrijeme provodi pišući krimić, Fletcher će teško pridobiti osvješteniju feminističku publiku osamdesetih godina. No, u upravo u ovakvom klišejiziranom postavu radnje leži ključ uspjeha i popularnosti serije.
Život Jessice Fletcher je u seriji kodificiran kao život seksualno neiživljene starice. Provela ga je radeći u tradicionalno ženskoj profesiji u ulozi edukatorice pomlatka, a sada u mirovini, ozloglašena kao nezbrinuta i neispunjena starica bez vlastitog potomstva, vrijeme ispunjava pisanjem žanrovski ishlapjelih, ali tada popularnih krimića. Ipak, Jessica Fletcher ističe se po odabiru životnog stila koji ide daleko od tih početnih premisa serije.
Protagonistkinja je u dogovoru sa suprugom odlučila živjeti bez djece, pokazuje velik interes za društveno-političke i humanističke teme čime razbija predrasude o društvenoj inertnosti starije populacije, otvoreno koketira s muškarcima, bavi se fizičkom aktivnošću, aktivno sudjeluje u radu u zajednici te, kao šlag na tortu, rješava slučajeve ubojstva koje tematizira i u svojim romanima koji je lansiraju na listu bestsellera.
Kada govorimo o omiljenosti serije među gotovo svim klasama američkog društva u osamdesetima i devedesetima bitno je staviti naglasak i na činjenicu da se serija emitirala u prime timeu kada se prikazivao i informativno-politički TV-magazin 60 Minutes koji je već u to vrijeme bio jedan od najdulje emitiranih i etabliranih programa takve vrste. Ušuljavši se u program kao prigodna, obiteljski orijentirana serija za razonodu, američko društvo očarao je linearan i repetitivan scenarij serije. Sa svakom novom epizodom dolazio je isti raster koji se uvijek sastojao od nužnog okrivljavanja nedužnih od policijskih službenika gdje bi intervencija Jessice Fletcher ultimativno pomogla u raskrinkavanju pravih zločinaca.
Zbog tih temeljnih postavki serije, lako su ispod radara prošli trenuci emancipacije i feminističkog prkosa protagonistkinje koja je svim nadređenima, od reda muškarcima na pozicijama moći, uspjela dokazati svoju superiornost sirovim intelektom i lansirati se iz orbite ustoličenih normi. Jessica Fletcher ne preže pred tim muškarcima, ali i ostalima koji joj se suprotstavljaju te ih često poziva na red ako izjave nešto seksističko ili mizogino, dajući im do znanja da joj ne mogu pripisati rodnu ulogu submisivne, napaćene i domestificirane starice.
Dobro je postaviti si pitanje zašto je ovakav tip serije uopće uživao simpatije nebrojnih muškaraca, koji su u otklonu od patrijarhalnih obrazaca mogli vidjeti prijetnju njihovim cis-hetero privilegijama. No, može se pretpostaviti da je sam jezični, ali i nejezični kod, u kojem su bile vidljive feminističke opaske, za muškarce radničke klase i muškarce koji nisu obrazovani u društvenim i humanističkim znanostima bio pretežak za dekodiranje. Primjerice scena u kojoj Jessica Fletcher suptilno koketira s muškarcem, bila je u potpunosti jasna onima koji su dokučili da kada kaže da bi vrlo rado došla odjevena i kao Lady Godiva, znači da će ga dočekati gola, no mnogima je ta književna referenca prošla ispod radara.
Valja primjetiti i nekoliko scena u kojima Jessica Fletcher sjedi za stolom, dok njen redovan gost i ‘prijatelj’, koji pere suđe i obavlja kućanske poslove ili joj kuha jutarnju kavu, kaže kako smatra da već cijelo mjesto sigurno bruji o njihovom višednevnom zajedničkom druženju, na što se oboje nasmiju, ne dajući do znanja publici osporavaju li aluziju na seks. Takvi trenuci dani su većem dijelu publike na njihovu vlastitu interpretaciju ili su vjernoj publici dani na interpretaciju kao interna šala koja se ionako zbog predrasuda prema starijima i njihovom seksualnošću ne da iščitati kao svojevrstan faux pas.
Seriju na feministički pijedestal postavljaju i biografske štukature glumice Angele Lansbury koja je kao kćerka čelnika britanske Laburističke partije, koji se titulirao kao otvoreni feminist, imala doticaj s feminističkim strujanjima. U posljednjim sezonama serije Lansbury je preuzela redateljsku i scenarističku palicu, mijenjajući sadržaj i dajući mnogo više mjesta feminističkom razvitku serije. Također, unatoč smjeni generacija i tendenciji da se kao ciljana publika postave mlađe konzumentice TV sadržaja, koje su tek otkrile čari djevojačkih fanzina, časopisa i riot grrrl glazbe, popularnost serije i dalje nije jenjavala.
Ubojstvo, napisala je u svoje je vrijeme nudila iznimno plodan feministički korpus i doticala se sukusa mizoginije i ageizma, no što je seriji uz ostale feministički potkovane serije nedostajalo je bila bolja integracija osoba različitih etniciteta, vjeroispovijesti, seksualnosti i rodnih identiteta koji su u seriji sami po sebi bili veoma stereotipni ili okovani svojom drugotnošću. Često se takvi likovi nisu poklapali sa scenarističkim sadržajem epizode ili su u toj mjeri egzotizirani da se sama njihova pojava spajala s dalekoistočnom tradicionalnom glazbom ili tradicionalnom odjećom te je za LGBTIQ+ osobe uključivala prerušavanje u drag personu i rad u sumnjivom noćnom klubu. Boljka serije i njenog antiageističkog pristupa bio je tehnološki jaz između Jessice Fletcher i njene uporabe suvremenih tehnoloških sprava te oslanjanje na druge za vožnju jer sama nije nikad naučila voziti.
Obzirom da osamdesetih u feminizam još nisu ušla pitanja intersekcionalnosti, serija unatoč svemu ispunjava velika očekivanja i ima visok aktivistički potencijal. Serija Ubojstvo, napisala je sigurno je utjecala i mnoge pasivne televizijske promatrače, ne samo američkog društva, već zbog velikog interesa za seriju, i u građane drugih zemalja. Iako bi potencijali serije mogli sezati dalje i iako je sam sadržaj serije i danas otvoren za kritičku diskusiju te čini dio silaba feminističkih filmskih kritičarki/a, možda bi se samo propitivanje uloge feminizma ili općenito postojanje feminističkih okosnica u seriji moglo svesti i na riječi Angele Lansbury koja prilikom tumačenja svog lika kaže: „Mogla bih biti u krivu, ali čisto sumnjam.“
________________________
Izvori:
Kate Racculla, Becoming Jessica Fletcher: Celebrating Murder, She Wrote
Nathalie Atkinson, “I couldn’t help but notice…”: Murder, She Wrote’s Prime Time Feminism
Michelle Delgado, JESSICA FLETCHER OF “MURDER, SHE WROTE” IS MY ANTI-AGEISM HEROINE
Lisa M. Dresner, The Female Investigator in Literature, Film, and Popular Culture
Mitzi M. Brunsdale, Icons of Mystery and Crime Detection: From Sleuths to Superheroes
voxfeminae
