Tito i Ranković osmišljavaju predizbornu kampanju (foto infobugojno.ba)
Bio je to neviđeni, upravo nezapamćeni skandal. U studenome 1953., pred izbore za Savezno vijeće Narodne skupštine Federativne Narodne Republike Jugoslavije, Beograd je osvanuo oblijepljen misterioznim plakatima s natpisom – "Reformisao sam!" Od ranog jutra zbunjeni građani okupljali su se ispod tih plakata, na kojima se uz natpis "Reformisao sam!" kočila golema crno-žuta zastava.
Josip Broz Tito, početkom te godine u saveznoj skupštini jednoglasno izabran za predsjednika FNR Jugoslavije, odmah je, jasno, pozvao Aleksandra Rankovića, predsjednika Odbora za unutrašnju politiku i bezbednost.
- Šta je ovo, druže Marko? - pitao je drug Tito.
- Koje ovo? - zbunjen je odgovorio drug Ranković.
- Pa ovi plakati - otvorio je drug Tito prozor i pokazao na golemi plakat preko puta Belog dvora. - Cijeli Beograd oblijepljen plakatima sa zastavom Habsburške Monarhije! Toliko crno-žutih austrougarskih zastava nije bilo ni u Zagrebu kad je Franjo Josip otvarao Hrvatsko narodno kazalište! Šta se dešava, druže Marko?
- Ah to - odmahnuo je rukom ovaj. - To sam ja smislio, zajedno s drugovima iz Ozne.
- Ti?! - šokiran je bio drug Tito.
- Da - ne krijući ponos zavalio se drug Ranković natrag u fotelju. - "Reformisao sam", shvataš? Milovan Đilas i njegove takozvane reformske ideje. Drug Đilas kandidovao se za predsednika Narodne skupštine, druže Tito, a svojim reakcionarnim idejama pod krinkom obračuna sa staljinizmom vodi nas ravno natrag u trulu buržoasku Austrougarsku!
- Austrougarsku?! - šokiran je svog bliskog suradnika slušao drug Tito.
- Tačno! Moramo da ga sprečimo!
- Da te pitam nešto.
- Izvoli, druže Tito.
- Da li si ti normalan?
- Da li sam ja... - malo se sad i uplašio drug Ranković.
- Marko... Marko! - podviknuo je drug Tito i nagnuo se prema predsjedniku Odbora za unutrašnju politiku i bezbednost. - Austrougarska ne postoji već trideset pet godina. Habsburška Monarhija raspala se 1918. i više ne postoji. Austrijsko carstvo je mrtvo. Nema ga i nikad ga više neće biti.
- Ali... - pobunio se drug Marko.
- Nema "ali" - presjekao ga je drug Tito. - Kakva Austrougarska?! Cijela jedna Karađorđevićeva Jugoslavija bila je u međuvremenu, i Drugi svjetski rat i NDH i Treći Reich, deset godina prošlo je od zasjedanja u Jajcu, trideset pet godina, sunce ti jebem, ja se izvinjavam, trideset pet godina prošlo je od Prvog svjetskog rata i raspada Habsburškog Carstva, pola Jugoslavije nije se ni rodilo kad je Monarhija prdnula u čabar, a ti ljude plašiš crno-žutom austrijskom zastavom! Da li si ti normalan?
Dugo je tog jutra Belim dvorom odjekivao ljutiti glas Josipa Broza, jedva je Aleksandar Ranković preživio Titov bijes. Toliko su ti njegovi plakati bili, rekoh, neviđeni, upravo nezapamćeni skandal. Toliko neviđeni da ih nitko nije vidio, toliko nezapamćeni da ih nitko nije ni zapamtio.
Što i ne čudi, zna li se da se opisani događaj zapravo nikad nije dogodio.
Čak ni prevejanom starom policijskom liscu Aleksandru Rankoviću, naime, na kraj pameti ne bi palo da reakcionarne buržoaske ideje Milovana Đilasa 1953. godine narodu predstavlja plašeći ga zastavom već trideset pet godina mrtve austrougarske carevine, koja se raspala onih davnih dana kad je drug Marko imao osam godina i još išao u seosku osnovnu školu u Draževcu kraj Obrenovca.
Ono što nikad nije palo na pamet Rankoviću, kao zgodna ideja palo je, međutim, sedamdesetak godina kasnije na pamet Mislavu Hermanu i zagrebačkom partijskom komitetu HDZ-a, koji su ovih dana pred lokalne izbore oblijepili Zagreb plakatima kojima poslovično hadezeovski duhovito optužuju vladajući Možemo! da su "rasturili" Zagreb, uz veliku trobojnicu sa zvijezdom petokrakom. Istinabog, ono "Rasturili smo!" uz jugoslavensku zastavu moglo bi sugerirati da su, božeprosti, Sandra Benčić i Tomislav Tomašević rasturili Jugoslaviju, pa je Herman, u najboljoj tradiciji hrvatskog humora, požurio objasniti vic, tumačeći kako se Tomašević i Benčić nikad nisu ogradili od jugoslavenske zastave na posljednjem zagrebačkom Prideu, "zastave pod kojom je izvršena agresija na Republiku Hrvatsku i počinjeni brojni zločini nad hrvatskim vojnicima i civilima".
Trideset pet godina.
Trideset pet godina, sunce ti jebem, ja se izvinjavam, rekao bi drug Tito.
Upravo ovih dana prije točno trideset pet godina održani su povijesni prvi višestranački izbori u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, izbori na kojima je Hrvatska demokratska zajednica hametice potukla i Savez komunista i ostalu političku konkurenciju, i sve od tada, uz tek dvije kraće pauze za odmor i podjelu plijena, bez prekida vlada nezavisnom, samostalnom i suverenom Republikom Hrvatskom.
Cijela jedna Republika Hrvatska bila je u međuvremenu, i Domovinski rat i rat u Bosni i Hercegovini i bombardiranje Srbije, pola Hrvatske nije se ni rodilo kad je Jugoslavija prdnula u čabar, dvadeset tri godine prošle su otkako se raspala i krnja Miloševićeva Savezna Republika Jugoslavija, gotovo dvadeset godina prošlo je otkako se raspala i ona nesretna Državna zajednica Srbije i Crne Gore, da bi na koncu ostala sama samcata Srbija, punih sedamnaest godina prošlo je otkako se naposljetku čak i Kosovo izdvojilo od takve Srbije i proglasilo nezavisnost, a Plenković, Herman i HDZ sveudilj plaše narod plavo-bijelo-crvenom zastavom trideset pet godina mrtve Jugoslavije, koja se raspala onih davnih dana kad je mali Mislav imao trinaest godina i još išao u osnovnu školu Ivan Goran Kovačić.
Jesu li oni normalni?
- Jeste li vi normalni? - pitao bi tako i drug Stane Dolanc, da je tako u ovo doba 1980. godine, dok je liječnički konzilij svakodnevno izvještavao zabrinute radne ljude i građane o zdravstvenom stanju druga Tita, Socijalističku Republiku Hrvatsku zatresao neviđeni, upravo nezapamćeni skandal: da je, recimo, Zagreb osvanuo oblijepljen velikim misterioznim plakatima s crveno-bijelo-plavom zastavom Nezavisne Države Hrvatske, sa sve šahovnicom u sredini i slovom "U" u gornjem lijevom kutu.
- Kako mislite? - pitali bi drugovi iz Saveza komunista Hrvatske.
- Pa ovi plakati - pokazao bi drug Dolanc golemi plakat preko puta. - Cijeli Zagreb oblijepljen plakatima sa zastavom NDH! Toliko ustaških zastava nije bilo ni kad je Ante Pavelić stigao u Zagreb! Šta se dešava?
- Ah to - odmahnuli bi rukom hrvatski drugovi, objasnivši kako su zapravo samo htjeli upozoriti narod na opasnost od razbijanja Jugoslavije nakon smrti druga Tita, i obnove fašističke NDH.
- NDH?! - u nevjerici bi skočio drug Dolanc. - NDH ne postoji već trideset pet godina. Ustaška država raspala se 1945. i više ne postoji. NDH je mrtva. Nema je i nikad je više neće biti. Kakva NDH?!
Te 1980. pola se Jugoslavije, eto, nije ni rodilo kad je NDH prdnula u čabar, trideset pet godina prošlo je otkako je poratna Demokratska Federativna Jugoslavija preimenovana u Federativnu Narodnu Republiku Jugoslaviju, sedamnaest godina prošlo je otkako je ustanovljena SFR Jugoslavija, deset godina prošlo je otkako se i SFRJ obračunala s hrvatskim maspokom, šest godina ranije novim je Ustavom SFRJ betonirana kao federalna zajednica jugoslavenskih naroda i narodnosti na čelu s doživotnim predsjednikom maršalom Titom, a hrvatski komunisti sveudilj su narod plašili s NDH!
Glupo, zar ne?
Točno toliko, eto, glupa je hadezeovska akcija s plakatima i jugoslavenskom zastavom u proljeće 2025., trideset pet godina nakon prvih višestranačkih izbora i smrti Jugoslavije: točno kao da je netko, nemam pojma, u proljeće 1980., dok je drug Tito umirao u Ljubljani, upozoravao na raspad socijalističke Jugoslavije i obnovu trideset pet godina mrtve NDH.
Osim, jasno – dopuštam mogućnost – ukoliko nije.
