Postoji kod glavnog brodskog trga njegova objašnjiva privlačnost. Ritualnost neodvojiva od forme i svrhe. Kao kod japanske čajne ceremonije čiji su uvjeti za uspješno služenje i spremanje zelenog čaja u prahu procedura, čajni pribor koji se koristi generacijama, odgovarajuća prostorija, svjetlost, zvuk vode koja ključa u kotliću, tako je ceremonija ispijanja užitka na korzu neodvojiva od dolaska posjetitelja na jedan od njegovih osam ulaza, šetnja, sjedenje na terasama kafića, blizina keja i Save – rituala koji se odvijaju u prostoriji čiji su zidovi fasade zgrada i svjedoci povijesti, a strop otvoreno nebo.
Zvukovi i ključanje vremena u nebeskom kotliću utječu na dolazak u ovo središte grada na samom njegovom obodu. Kapaciteti terasa sa šarenim suncobranima ostaju nepopunjeni kad vrijeme prijeti kao jučer i danas. Samo romantični mazohisti sjede po hladnom vremenu, uz kavu, ne propuštajući ceremonijalno ispijanje dnevne doze utisaka. To su ujedno evokativni trenuci u kojima se uspoređuje bolja prošlost s tegobnom svakodnevicom, u kojima se bori s inhibicijama, zaboravlja na maglovito sutra.
Oni stariji šetaju po platou svjesni neumitne prolaznosti, tražeći u mislima nekadašnje ostakljene panoe u kojima su bili plakati s licima idola matineja. Njihovi identiteti su njihova sjećanja koja blijede.
Brod je tih grad. Nema puno smijeha i dozivanja, prigušenost dominira kao da osvajače korza neko neprestano opominje da se radi o ozbiljnom javnom prostoru, a ne o njihovom dvorištu, prostoru zabranjenom za disruptivna socijalna pražn jenja, kao da žele svoje uloge u neukrotivoj komediji života poozbiljiti u skladu sa zahtjevima ekonomske i političke tragedije.
Ugriz ljepote korza sa zubima usvojnih postupaka vršenja obreda ostavlja tragove na našem duhovnom tkivu. To su ugrizi koji regeneriraju naše raspoloženje, potiču kolanje energije, rađaju ovisnost. Po ugriz dolazimo drage volje.
