S Matom Kapovićem, članom Radničke fronte i bivšim zastupnikom u zagrebačkoj Skupštini, razgovarali smo u povodu Šibenske deklaracije koja najavljuje čvršće povezivanje lijevih stranaka Radničke fronte, Nove ljevice, OraHa i Socijalističke radničke partije. Na njegov zahtjev, intervju je nastao pisanim putem.

Što očekujete od Šibenske deklaracije? Kakve bi promjene mogla donijeti na političkoj sceni?

- Deklaracija je samo početak dužeg procesa koji će, kako se akteri nadaju, završiti u zajedničkom izlasku lijevih snaga na nadolazećim izborima. Politička je scena u previranju i bilo bi dobro kad bi se na njoj u budućnosti mogla profilirati opcija koja će beskompromisno, a opet politički relevantno, zagovarati stvari kao što su radnička prava, socijalna pravda, javno i dostupno zdravstvo i obrazovanje, ali i "svjetonazorska" pitanja poput prava na pobačaj, ženskih, manjinskih i LGBT prava.Nakon detekcije stanja u društvu, Deklaracija niže potencijalna rješenja koja se čine kao popis lijepih želja: povratak politike ljudima, vraćanje egzistencijalne i ekonomske sigurnosti, pristup kulturi, obrazovanju i sportu kao potrebi, a ne trošku, preobrazba u zemlju koja promiče demokraciju, mir i suradnju među narodima... Kako to ostvariti?

- Svi su politički programi popisi lijepih želja. Od deklaracijâ je puno bitnija prisutnost na terenu i konkretno djelovanje - ono što je Radnička fronta recimo u zadnje vrijeme pokušavala ostvariti oko pitanjâ brodogradnje. Naravno, prigovor da je Hrvatska slabašna i siromašna zemlja bez vanjske politike na periferiji EU-a i da se korjeniti zaokreti ne mogu događati bez širih globalnih promjena itekako stoji. Pa ipak, nije da su bilo kakve promjene nemoguće.

Govorimo li o uštedama recimo, koje bi osigurale sredstva za neke od ovih stvari o kojima govorimo, kao što je zdravstvo, milijarde se mogu uštedjeti na stvarima kao što su "mirovne“ misije u Afganistanu, davanja Crkvi, davanja privatnim bankama kroz drugi mirovinski stup, ogromnu korupciju itd. Prostora ipak donekle ima, ali za to je potrebna politička opcija koja bi ih bila voljna provesti te jaka podrška i pritisak "s ulice“ za takve promjene.

Čini li vam se da nedostaje baš poticaj "s ulice"? Odnosno, da je "ulica" sklonija crkveno-desničarskim inicijativama protiv manjina, nego borbi za socijalnu pravednost?
- Pod ulicom mislim na pritisak odozdo, tj. na široke narodne mase, kako se to kaže. Da bi se ikakve realne veće promjene dogodile, to je jednostavno nužan preduvjet – da ih bar relativna većina ljudi u određenoj zajednici podržava, po mogućnosti aktivno. Ako toga ne bude, onda neće biti ni promjena. Trenutno je "na ulici" svakako jača ona druga strana, a, kao u Njemačkoj dvadesetih, profesionalni ratni veterani su jedna od njezinih osovina. Zadatak je ljevice da proba izmijeniti taj odnos snaga što je daleko od jednostavnog i izvjesnog.

Što Deklaracija znači za rad stranaka potpisnica? Hoće li odsad tješnje surađivati?
- Ideja je da se dosadašnji uspjesi na lokalnim nivoima - kao što su proboj u gradsku skupštinu Lijevog bloka u Zagrebu ili dobri lokalni izborni nastupi, koalicijski u Splitu i Radničke fronte samostalno u Puli, Istri ili Samoboru - pokušaju pretočiti i na državnu razinu. Za to političkog prostora svakako ima premda neće biti lako - za razliku od ekstremne desnice, koja često ima podršku različitih razina vlasti i Crkve, te liberalâ koji imaju podršku privatnih medija, jer i jedni i drugi u suštini teže i služe očuvanju ekonomskog statusa quo, političke opcije koje teže društvenim promjenama na to ne mogu računati.

Kako ćete rješavati međusobne razlike? Među vama ima socijalističkih i socijaldemokratskih stranaka, tj. onih koje bi rušile kapitalizam i onih koje bi ga popravljale?
- Kompromisi su neizbježni. U ovom momentu, kada je ljevica i u svijetu neizmjerno slabija nego što je to bila prije recimo sto godina, nema previše smisla inzistirati na razlikama. No antisistemska pozicija nije tek ideološka poza, ona je ključna i za sadašnje djelovanje - ako recimo imate opciju koja zagovara "kompromis" između rada i kapitala, od nje u svakom trenu možete očekivati da će napustiti npr. radnike Uljanika u borbi za spas brodogradilištâ, pozivajući se na "razum“ i "dogovor“, a što će zapravo biti šifra za interese političke i ekonomske elite. Ako pak imate opciju koja je beskompromisno i uvijek na strani radništva, tu je takva "izdaja“ praktički nemoguća.

Antisistemska je pozicija postala vrlo popularna. Svi se na nju pozivaju – od Živog zida, do Bojana Glavaševića. Po čemu je vaša antisistemska pozicija autentičnija?
- Bilo bi dosta komično da se prebjezi iz SDP-a na nju pozivaju, a za Živi zid to jest točno, premda će se oni uvijek ograditi od bilo kakve sistemske kritike trenutnog ekonomskog sustava. Oni su svojom pseudolijevo-desnom populističkom retorikom svakako vrlo vješto obuhvatili i znatan dio onih koji bi inače i po svom položaju u društvu i ideološki, mogli biti baza ljevice. Čija je pozicija autentičnija, dokazat će se u praksi. Pukoj retorici nitko, s pravom, ne treba vjerovati.

Ovaj dokument najavljuje povezivanje ljevice. Istodobno, njegove potpisnice nemaju osobitu podršku među biračima. Kakvi su dometi ljevice u Hrvatskoj?
- Trenutno je podrška, osim eventualno lokalno, slaba. Govoreći kratkoročno, mislim da nije nerealno očekivati proboj ljevice u Sabor, no to će ovisiti o mnogo faktora i sasvim sigurno nema nikakve garancije da će tako i biti. Govoreći dugoročnije, dosta će toga ovisiti o tome što će se događati u svijetu - recimo, kretanja u Velikoj Britaniji i SAD-u trenutno izgledaju puno bolje nego kod nas. Ako se tamo dogode makar blagi socijaldemokratski zaokreti, to će se sasvim sigurno osjetiti i na periferiji. No nemoguće je predviđati, isto su tako mogući i distopijski scenariji s rastom neofašističkih pokreta, što vidimo širom Europe - i upravo zato se potrebno organizirati, i to nipošto ne samo kroz izbore.

U srednjostrujaškoj politici SDP figurira kao lijeva stranka. S njima nema nikakve mogućnosti suradnje?
- SDP se naziva ljevicom, ali je zapravo riječ o (neo)liberalnoj opciji koja itekako snosi dio krivice za situaciju u kojoj smo danas. Što se tiče Radničke fronte, nema nikakve šanse.

Zašto se Deklaracija bavi samo socijalnim i ekonomskim pitanjima, bez kritike nacionalizma i klerikalizacije društva?
- Spominje se i to, no naglasak je na ekonomiji jer je to ono što odvaja ljevicu od liberalâ. Liberali će spominjati neoustaštvo, napad na ženska prava i sekularizam i slično, ali će zagovarati ista ekonomska rješenja kao desnica i neće znati povezati ta "svjetonazorska“ pitanja s ekonomskima.

Desnica, s obzirom na to da zapravo zagovara očuvanje ekonomske situacije kakva jest, tj. društva 200 bogatih obitelji, nema što reći na probleme siromaštva, to što skoro 60 posto ljudi nema novca za godišnji odmor, iseljavanje 300 tisuća ljudi, puzajuću privatizaciju zdravstva, školstva, uništavanje brodogradnje i slično, pa onda ulijeće u teorije zavjere o Udbi i bavi se napadima na Jugoslaviju - napadima na prošlost i pokušajem da se ocrne i pozitivna postignuća bivše države, kao što su industrijalizacija, radnička prava, radnička odmarališta, ekonomska demokracija, javno zdravstvo, društveni stanovi, za skoro 30 posto veće realne plaće po kupovnoj moći prije 40 godina, neovisna vanjska politika itd., zapravo se vodi ideološka borba za sadašnjost i budućnost.

Ono što je paradoksalno jest da zapravo program ljevice predviđa puno samostalniju Hrvatsku od onoga što nominalno zagovaraju veliki nacionalisti - mi smo za Hrvatsku koja neće biti samo sluga Bruxellesa i Washingtona i nerazvijena polukolonijalna prćija na periferiji EU-a. No to se može postići samo internacionalizmom, a ne nazadnim i parohijalnim nacionalizmom.

Da, ali baš se o tom parohijalnom nacionalizmu ne govori u Deklaraciji.
- Mogu se složiti da je tome možda trebalo posvetiti više riječi. No, svakako rješenje nije u tome da se nekome svisoka teorijski objašnjava da su nacije "imaginarne zajednice", nego tako da se kroz stvaranje solidarnosti odozdo, u političkoj praksi i svakodnevnim borbama, kao što je trenutno ona u brodogradilištima, raskrinka "domoljublje" onih koji nas pljačkaju s rukom na srcu dok pjevaju himnu. Radnici trebaju sami uvidjeti da im neprijatelji nisu radnici malo drugačijih imena i druge vjere, nego tajkunska elita koja ih i jedne i druge izrabljuje.

Kada spominjete napade na Jugoslaviju, pretpostavljam da mislite i na predsjednicu države koja je u najnovijem istupu otkrila da u toj državi nije mogla birati jogurte, ni kupovati kruh kada je htjela?
- Njen smiješni napad je samo jedan od zadnjih takvih primjera, ali to je uobičajena praksa na desnici. Čovjek bi se zapitao nije li ovaj trenutni sistem u gadnim problemima kad njegovi branitelji moraju toliko pričati o sistemu koji je nestao prije skoro tri desetljeća. Što se tiče predsjednice, ona je vjerojatno puno bolje zapamtila svoju maturu u Americi, koju joj je ta toliko omražena Jugoslavija omogućila, pa je zaboravila 85 vrsta jogurta u Jugoslaviji, koje je netko već u međuvremenu izbrojio da je tada postojalo. Ja sam pak dovoljno star da se sjećam da se kruh nije trebalo naručivati kod vlade, nego bi ga se samo kupilo – s tim da tada, kako pričaju stariji, nitko, za razliku od danas, nije bio kruha gladan.

Analitičari rado ističu kako ekstremna desnica u Hrvatskoj nije jaka. Kako to komentirate? Nije li HDZ-ova bilanca, od sudjelovanja u agresiji na BiH, do privatizacije, tragičnija od aktivnosti većine europskih desnih stranaka?
- Privatizacija se dogodila na vrlo sličan način u svim postsocijalističkim zemljama – mi smo samo pali s puno više pozicije, a pritom nismo imali tako dobar geoekonomski položaj kao, na primjer, Češka ili Poljska, njemački susjedi. Analitičare zavarava slaba anketna i izborna pozicija ekstremnodesnih stranaka, no treba uzeti u obzir da ekstremna desnica kod nas u velikoj mjeri parazitira na HDZ-u, u Karamarkovo vrijeme preuzevši čak i primat.

Osim toga, tu su i s HDZ-om povezane parapolitičke, klerikalne i veteranske mreže. Mislim da je deplasirano govoriti da ekstremna desnica nije jaka u zemlji u kojoj je moguće da pozdrav Sieg heil pola godine stoji kraj Auschwitza, što bi bio njemačko-međunarodni pandan situaciji koju smo mi imali, a da se sve to "riješi" tako da se taj fašistički spomenik samo preseli desetak kilometara dalje.


 

slobodnadalmacija