Zvijezda je rođena ima dugu filmsku povijest. Prije nego su Bradley Cooper i Lady Gaga pogodili ukus publike u dvadeset i prvom stoljeću, ova se priča provlačila kroz filmsku povijest. Prvo što prosječnom gledatelju pada na pamet je film iz 1976. godine s Barbrom Streisand i Krisom Kristoffersonom, a koji potpisuje Frank Pierson. Posrijedi je bio svojevrsni egotrip glavne glumice, čiji je tadašnji suprug Jon Peters i producirao film, a u kojem je ona željela demonstrirati svoje glumačke i pjevačke talente. Priča je to koja je narativne sklopove romanse i bajkovitih narativa nastojala transponirati u suvremeno melodramatsko ruho. Esther (Barbra Streisand) je mlada pjevačica iz susjedstva, koja sanja o uspjehu te igrom sudbine upoznaje veliku rock-zvijezdu Johna (Kris Kristofersson), koji joj pomaže u karijeri, dok se istodobno odvija i emocionalno zbližavanje. Međutim, John je autodestruktivan i sklon alkoholu, što rezultira pogubnim posljedicama po njegovu karijeru i vezu. Dok sve više postaje svjestan da mu zvjezdani status blijedi, Esther se sve uspješnije probija u glazbenim vodama. Piersonov komad filmskog eskapizma nastao je, iznenađujuće, u desetljeću koje je bilo okrenuto mimetičkim te društveno angažiranim i kritički nastrojenim ostvarenjima, a malo je razumijevanja imalo za melodrame koje su nastojale sentimentalizirati gledatelje. Ovakve osuvremenjene inačice Pepeljuge potom će postati obrazac za propagiranje individualizma i društvenog uspjeha u neokonzervativnim osamdesetima, kao što je to slučaj bio s Flashdanceom (1983) Adriana Lynea.
Djelo Franka Piersona je i samo prepravak. Originalni A Star is Born redatelja Williama A. Wellmana, s Janet Geynor i Fredericom Marchom u glavnim ulogama, nastao je u zlatno doba holivudske melodrame, točnije 1937. godine, upravo nekoliko godina nakon što je zvuk postao sastavnim dijelom filma. U središtu razmatranja nije bilo glazbeno nego filmsko područje, pa je mlađoj glumici u usponu partner i učitelj bio stariji i iskusniji glumac. Wellmanovo ostvarenje, koje je osvojilo Oscara za najbolji scenarij, bilo je istinski proizvod klasičnoga Hollywooda i njegovih eskapističkih mehanizama, kojima je cilj bio zabaviti i sentimentalizirati gledatelja. Slično bi se moglo reći i za popularnu verziju iz 1954. godine, koju potpisuje slavni George Cukor s Judy Garland i Jamesom Masonom u glavnim ulogama. Ova verzija predstavlja zaokret od svijeta filmskih zvijezda u glazbeni kontekst te je kao takva temelj za spomenuta daljnja dva prepravka.
Postavlja se pitanje zašto je priča A Star is Born toliko zanimljiva producentima, redateljima i gledateljima da joj se tijekom filmske povijesti neprestano vraćaju? Rekao bih da odgovor leži u ranije navedenim strategijama romanse i melodrame na kojima je temeljena, naravno uz njezine univerzalne akcente. Ovaj tip priče prilagodljiv je bilo kojem razdoblju i ukusu publike jer uvijek korespondira s emocionalnim rezoniranjem gledatelja. Ujedno je lišen društvenih, političkih i kulturnih konotacija te ne treba imati nikakvog obzira prema iskustvenoj zbilji. Posrijedi je narativ o postizanju uspjeha, odnosno jednostavnije – o postajanju junakom, ovdje kolektivnim, kojeg odobravaju mase. Navedeno se postiže kroz nizove prepreka i neugodnih situacija. Na to se nadovezuje priča o ljubavi većoj od života, u kojoj protagonistima probleme ne pravi njihovo okruženje nego vlastiti demoni. Drugim riječima, likovi su sebi najveći neprijatelji, što ih dovodi do tragičnoga kraja, koji često predstavlja klimaks ovako melodramatski intoniranih priča.
Zanimljiv je stoga vremenski kontekst u kojem se ti filmovi javljaju. Prvi nastaje krajem tridesetih godina u osvit Drugoga svjetskoga rata, dakle globalne društvene krize koja potiče anksioznosti o daljnjoj budućnosti svijeta. Drugi je snimljen pedesetih godina, kada se hladni rat zahuktava te potiče strahove od apokaliptičnih scenarija. Treći se javlja u drugoj polovici sedamdesetih kada se naslijeđe kontrakulturnih šezdesetih bliži kraju, što je izvrsno prikazao Tobe Hooper u slasheru Teksaški masakr motornom pilom (1974). Dakle, govorimo o naznakama i osvitu društvene krize osamdesetih te najavi neokonzervativne Reaganove ere. Film Bradleyja Coopera nastaje krajem drugoga desetljeća dvijetisućitih godina, u vrijeme kada Donald Trump urušava temelje američke države i kada se uzduž i poprijeko ove napaćene planete rasplamsavaju brojni fašizmi. Kao što možemo vidjeti, u svakom od spomenutih razdoblja imamo snažnu prisutnu društvenu krizu, a narativi u kojima se obilato koriste strategije romanse i eskapistički mehanizmi imaju funkciju protupriče: svijet klizi u kaos, no barem na trenutak zaboravimo što se u njemu zbiva. Po čemu bi onda Cooperova Zvijezda je rođena trebao biti relevantan film, ponajprije što kritika često ističe da je ovaj remake „bio potreban“? Zapravo po ničemu, a hvalospjeve američke kritike treba više tumačiti u smislu da je djelo barem na trenutak omogućilo da zaborave gdje žive i da se suoče s nekim oblikom emocija.
Cooper i suscenaristi mu Eric Roth i Will Fetters preuzimaju temeljne odrednice priče iz prijašnjih verzija, ali je nastoje prilagoditi - ne bih rekao suvremenom društvenom i političkom kontekstu, koliko kulturnom te kontekstu glazbene industrije. Određene tradicionalne postavke i dalje su prisutne. Ally (Lady Gaga) je neugledna i nesigurna mlada žena koja dobiva pomoć starijega, zrelijeg i iskusnijeg muškarca Johna (Bradley Cooper) koji će postati njezina ulaznica za glazbeni svijet. Time film oblikuje priču o ženi koja je ovisna o muškarcu kako bi uspjela jer joj je on jedini oslonac te istinski vjeruje u njezine talente. S druge strane, određeni konzervativizam u priči nastoji se nadomjestiti odnosom Ally i njezina menadžera Reza Gavrona (Rafi Gavron), preko kojega se ocrtava mizogini karakter glazbene industrije, iako je odveć sporedan i uzgredan pa mu je trebalo posvetiti više pažnje. Gavron želi voditi glavnu riječ te odlučivati kakve će pjesme pjevati, kako će joj javni nastupi izgledati te kako će ona naposljetku izgledati. Ally se tome protivi i čini subverzije: ne želi imati plesačice na nastupima te ne želi mijenjati boju kose, iako s vremenom prihvaća sve menadžerove sugestije. Njezina preobrazba od skromne djevojke u glazbenu zvijezdu prati gubitak autentičnosti, što John snažno osjeća te joj na trenutke spočitava. Transformaciju u glazbenu zvijezdu prati seksualizacija i fetišizacija njezina tijela te izvođenje plitkih pop-pjesama generečkih riječi. U konačnici ostaje dojam da protagonistica nije toga sasvim svjesna ili joj to čak ne smeta pa se pasivno prilagođava seksističkoj kulturi imidža u kojoj su izgled i pojava važniji od talenta, što je uostalom na početku i sama propitivala.
Recimo to ovako: Zvijezda je rođena tehnički je vrlo solidno izvedeno ostvarenje. Cooperov pristup je klasičan: oblikuje preglednu, linearno-kronološku naraciju kako bi gradirao etape u razvoju protagonističine karijere te prikazao stupnjeve u razvoju ljubavnog odnosa. Cjelini bi doduše poprilično doprinijelo kraće trajanje, napose središnjega segmenta filma. Glazbeni dijelovi upečatljivo su postavljeni, a prevlast planova lika u etapama u kojima se prati Ally lijepo nijansira intenzitete njezinih emocionalnih previranja. S druge strane iznenađuje činjenica da je djelo ponešto emocionalno ravno, kao da je sve jedna ravna crta, pa čak niti ishitren melodramatičan obrat u završnici ne pobuđuje emocije. U prethodniku je automobilska nesreća još mogla funkcionirati kao strašna igra sudbine, no nisam siguran je li u ovoj inačici suicid sasvim psihološki motiviran. Bradley Cooper i Lady Gaga odlični su u glavnim ulogama te je kemija između njih besprijekorna, pa vjerujem da će - kada se sva ta fama jednoga dana smiri, film ponajprije ostati upamćen po upečatljivim glumačkim kreacijama.
filmovi
Djelo Franka Piersona je i samo prepravak. Originalni A Star is Born redatelja Williama A. Wellmana, s Janet Geynor i Fredericom Marchom u glavnim ulogama, nastao je u zlatno doba holivudske melodrame, točnije 1937. godine, upravo nekoliko godina nakon što je zvuk postao sastavnim dijelom filma. U središtu razmatranja nije bilo glazbeno nego filmsko područje, pa je mlađoj glumici u usponu partner i učitelj bio stariji i iskusniji glumac. Wellmanovo ostvarenje, koje je osvojilo Oscara za najbolji scenarij, bilo je istinski proizvod klasičnoga Hollywooda i njegovih eskapističkih mehanizama, kojima je cilj bio zabaviti i sentimentalizirati gledatelja. Slično bi se moglo reći i za popularnu verziju iz 1954. godine, koju potpisuje slavni George Cukor s Judy Garland i Jamesom Masonom u glavnim ulogama. Ova verzija predstavlja zaokret od svijeta filmskih zvijezda u glazbeni kontekst te je kao takva temelj za spomenuta daljnja dva prepravka.
Postavlja se pitanje zašto je priča A Star is Born toliko zanimljiva producentima, redateljima i gledateljima da joj se tijekom filmske povijesti neprestano vraćaju? Rekao bih da odgovor leži u ranije navedenim strategijama romanse i melodrame na kojima je temeljena, naravno uz njezine univerzalne akcente. Ovaj tip priče prilagodljiv je bilo kojem razdoblju i ukusu publike jer uvijek korespondira s emocionalnim rezoniranjem gledatelja. Ujedno je lišen društvenih, političkih i kulturnih konotacija te ne treba imati nikakvog obzira prema iskustvenoj zbilji. Posrijedi je narativ o postizanju uspjeha, odnosno jednostavnije – o postajanju junakom, ovdje kolektivnim, kojeg odobravaju mase. Navedeno se postiže kroz nizove prepreka i neugodnih situacija. Na to se nadovezuje priča o ljubavi većoj od života, u kojoj protagonistima probleme ne pravi njihovo okruženje nego vlastiti demoni. Drugim riječima, likovi su sebi najveći neprijatelji, što ih dovodi do tragičnoga kraja, koji često predstavlja klimaks ovako melodramatski intoniranih priča.
Zanimljiv je stoga vremenski kontekst u kojem se ti filmovi javljaju. Prvi nastaje krajem tridesetih godina u osvit Drugoga svjetskoga rata, dakle globalne društvene krize koja potiče anksioznosti o daljnjoj budućnosti svijeta. Drugi je snimljen pedesetih godina, kada se hladni rat zahuktava te potiče strahove od apokaliptičnih scenarija. Treći se javlja u drugoj polovici sedamdesetih kada se naslijeđe kontrakulturnih šezdesetih bliži kraju, što je izvrsno prikazao Tobe Hooper u slasheru Teksaški masakr motornom pilom (1974). Dakle, govorimo o naznakama i osvitu društvene krize osamdesetih te najavi neokonzervativne Reaganove ere. Film Bradleyja Coopera nastaje krajem drugoga desetljeća dvijetisućitih godina, u vrijeme kada Donald Trump urušava temelje američke države i kada se uzduž i poprijeko ove napaćene planete rasplamsavaju brojni fašizmi. Kao što možemo vidjeti, u svakom od spomenutih razdoblja imamo snažnu prisutnu društvenu krizu, a narativi u kojima se obilato koriste strategije romanse i eskapistički mehanizmi imaju funkciju protupriče: svijet klizi u kaos, no barem na trenutak zaboravimo što se u njemu zbiva. Po čemu bi onda Cooperova Zvijezda je rođena trebao biti relevantan film, ponajprije što kritika često ističe da je ovaj remake „bio potreban“? Zapravo po ničemu, a hvalospjeve američke kritike treba više tumačiti u smislu da je djelo barem na trenutak omogućilo da zaborave gdje žive i da se suoče s nekim oblikom emocija.
Cooper i suscenaristi mu Eric Roth i Will Fetters preuzimaju temeljne odrednice priče iz prijašnjih verzija, ali je nastoje prilagoditi - ne bih rekao suvremenom društvenom i političkom kontekstu, koliko kulturnom te kontekstu glazbene industrije. Određene tradicionalne postavke i dalje su prisutne. Ally (Lady Gaga) je neugledna i nesigurna mlada žena koja dobiva pomoć starijega, zrelijeg i iskusnijeg muškarca Johna (Bradley Cooper) koji će postati njezina ulaznica za glazbeni svijet. Time film oblikuje priču o ženi koja je ovisna o muškarcu kako bi uspjela jer joj je on jedini oslonac te istinski vjeruje u njezine talente. S druge strane, određeni konzervativizam u priči nastoji se nadomjestiti odnosom Ally i njezina menadžera Reza Gavrona (Rafi Gavron), preko kojega se ocrtava mizogini karakter glazbene industrije, iako je odveć sporedan i uzgredan pa mu je trebalo posvetiti više pažnje. Gavron želi voditi glavnu riječ te odlučivati kakve će pjesme pjevati, kako će joj javni nastupi izgledati te kako će ona naposljetku izgledati. Ally se tome protivi i čini subverzije: ne želi imati plesačice na nastupima te ne želi mijenjati boju kose, iako s vremenom prihvaća sve menadžerove sugestije. Njezina preobrazba od skromne djevojke u glazbenu zvijezdu prati gubitak autentičnosti, što John snažno osjeća te joj na trenutke spočitava. Transformaciju u glazbenu zvijezdu prati seksualizacija i fetišizacija njezina tijela te izvođenje plitkih pop-pjesama generečkih riječi. U konačnici ostaje dojam da protagonistica nije toga sasvim svjesna ili joj to čak ne smeta pa se pasivno prilagođava seksističkoj kulturi imidža u kojoj su izgled i pojava važniji od talenta, što je uostalom na početku i sama propitivala.
Recimo to ovako: Zvijezda je rođena tehnički je vrlo solidno izvedeno ostvarenje. Cooperov pristup je klasičan: oblikuje preglednu, linearno-kronološku naraciju kako bi gradirao etape u razvoju protagonističine karijere te prikazao stupnjeve u razvoju ljubavnog odnosa. Cjelini bi doduše poprilično doprinijelo kraće trajanje, napose središnjega segmenta filma. Glazbeni dijelovi upečatljivo su postavljeni, a prevlast planova lika u etapama u kojima se prati Ally lijepo nijansira intenzitete njezinih emocionalnih previranja. S druge strane iznenađuje činjenica da je djelo ponešto emocionalno ravno, kao da je sve jedna ravna crta, pa čak niti ishitren melodramatičan obrat u završnici ne pobuđuje emocije. U prethodniku je automobilska nesreća još mogla funkcionirati kao strašna igra sudbine, no nisam siguran je li u ovoj inačici suicid sasvim psihološki motiviran. Bradley Cooper i Lady Gaga odlični su u glavnim ulogama te je kemija između njih besprijekorna, pa vjerujem da će - kada se sva ta fama jednoga dana smiri, film ponajprije ostati upamćen po upečatljivim glumačkim kreacijama.
filmovi
