Kamo sreće da je sukob u Piranskom zaljevu samo prolazna nacionalistička predstava, ali stvar je puno gora. To, plus unutarstranački sukobi u HDZ-u i SDP-u, usisava čitav politički život zemlje i nije čudo da dvije vladajuće stranke nisu stvorile nikakvu novu vrijednost u odnosu na onu proizvedenu prije tri desetljeća
Jedna od najapsurdnijih i najredikuloznijih strana sadašnjeg hrvatsko-slovenskog spora oko Piranskog zaljeva jeste da se on, strogo uzevši, vodi ni oko čega. U geografskim priručnicima površina države prikazuje se u broju kvadratnih kilometara kopna koje opojasava. More se tu ne računa. Prvi se o taj zemljopisni kanon oglušio Franjo Tuđman, pribrajajući kopnu Hrvatske i morski pojas koji joj pripada, što je odražavalo jasnu nakanu da malu državicu kojom je upravljao podeblja, učini većom. Mislio je da time postaje veći i on sam. Naravno, to je bilo toliko šašavo da poslije ni njegovi najvjerniji sljedbenici više nisu takvim metrom mjerili površinu Hrvatske, a i sam Tuđman relativizirao je tu svoju fiksaciju ponudivši Milanu Kučanu zajedničko hrvatsko-slovensko posjedovanje i upravljanje Savudrijskom valom. Ali, slovenski predsjednik to je, mora se reći glupo i kratkovidno, odbio. Tako je Tuđmanova opsesija morem ipak preživjela, štoviše uvrštena je u onu patetičnu zavjetnu rečenici o zaštiti ‘zadnje stope (svetog) hrvatskog tla’. Istu takvu zavjetnu rečenicu imaju i Slovenci i teško je staviti ruku u vatru u čijoj interpretaciji ona izgleda jadnije, retardiranije.
Slovenija se čak ogradila bodljikavom žicom od istočnog, hrvatskog susjeda, iako ovaj pripada istoj političkoj obitelji Evropske unije, da bi onda Mađari pokazali da se u tom ludilu može otići još dalje (digli su žicu prema njoj i tako srušili još jedan potporni stup EU-a – Schengen). S druge strane, idiotizam hrvatskog inaćenja oko Piranskog zaljeva sadržan je u jednostavnoj činjenici koju u Hrvatskoj nitko ne spominje, a to je da ona ima, ne znam, barem stotinu puta više mora od Slovenije. A to je u arbitražnoj odluci o razgraničenju na moru očito imalo, makar i ne bi bilo spomenuto, velikog utjecaja. Osim toga, kod nas je obrana tog famoznog zadnjeg pedlja hrvatskog teritorija usisala kao nigdje drugdje sav ostatak politike u zemlji. Jednostavno, kada zagusti na nekoj od granica sa šest hrvatskih susjeda, politički život u Hrvatskoj staje i zamire, a HDZ i SDP postaju jedna stranka. I ne samo oni. Čak i Živi zid, za koji se veli da je izrazito ‘antisistemska’ stranka, kojoj bratimljenje HDZ-a i SDP-a odgovara, jer onda može još više parazitirati na manjkavostima njihovih politika (posebno socijalne kod ove druge) pridružuje se zahtjevu dijela veteranskih udruga da se Slovencima pokaže zube.
Naprosto, to je karta na koju se uvijek isplati igrati. Nema veze što Živi zid ovim proigrava sve ostalo, na prvome mjestu široko uvjerenje da raste jer u hrvatsku politiku navodno unosi nešto sasvim novo. Kakvo vražje novo? Sami čelnici ove stranke govore o sebi kao malone vjernoj kopiji talijanskih ‘Pet zvjezdica’, a poznato je da ‘zvjezdice’ kombiniraju malo komunizma, malo fašizma (pa bi Ivanu Sinčiću i Ivanu Pernaru najbolje pristajalo ime ‘komušisti’, što je pojam koji je davnih godina skovao jedan pronicljivi novinski kolega). No, zadržimo se malo na spomenutim protestima veterana oko Savudrijske vale. Oni su očito dio previranja u HDZ-u, a takva unutarstranačka trvenja su, uz gloženja sa susjedima, drugo što okljaštruje politički život zemlje. Trenutno vrije u obje najveće političke stranke, i koliko god su ti potresi različiti ima nešto što dvije stranke povezuje kao jednojajčane blizance. Otkako one vladaju Hrvatskom u proteklih nešto više od četvrt stoljeća ova zemlja nije stvorila nikakvu novu vrijednost u odnosu na onu koju se proizvodilo prije tri desetljeća. Dakle, riječ je o izrazito nesposobnim, invalidnim strankama, još gore, o strankama od kojih se ne može očekivati ni da u skoroj budućnosti budu bolje.
Zato se njihovi unutrašnji sukobi i ne vode oko sadržaja nekih novih politika, nego više nalikuju dvorskim spletkama među posvađanim interesnim klikama. Usto, postoji još jedna dodirna točka između HDZ-a i SDP-a. To je da ih vode izrazito slabi, ili je možda točnije reći slabokrvni predsjednici, od kojih Andrej Plenković nije u stanju ostvariti ni ne naročito zahtjevan cilj koji je sam postavio, da HDZ postane stranka ‘desnog centra’. A Davor Bernardić još manje zahtjevan zadatak da SDP postane stranka ‘lijevog centra’. Tako da se u oba slučaja sve svodi na nekakav miš-maš, pri čemu, ne samo u slučaju Piranskog zaljeva, nego i šire, HDZ i SDP izgledaju samo kao varijacije jedne te iste stranke - HDZSDP-a. To ne samo da ispražnjava hrvatsku politiku od svakog smislenog sadržaja, nego je i briše kao nešto što uopće zaslužuje da bude tako nazvano. Naravno, u objema strankama oponenti vodstvima to vide i namirisavši krv krenuli su u otvorene ili manje otvorene marševe prema stranačkim vrhovima, pa se dogodilo da su Plenkoviću u praktički jednom jedinom danu banule na dvorska vrata čak tri puntarske grupacije desnog predznaka.
To su vukovarski veteran Petar Janjić Tromblon, koji se zaprijetio dizanjem pobunjeničke flote brodica u Piranskom zaljevu, Zdravko Milinović, koji prijeti nekakvim bosonogim ustankom ličkih HDZ-ovaca na Velebitu, na kraju i Plenkovićev prethodnik na čelu HDZ-a Tomislav Karamarko, koji se sada pojavljuje u ulozi, kako sam kaže, hrvatskog Viktora Orbana. I dobro, čak i ti ‘oriđinali’ zasluživali bi barem nekakvu pažnju da u politički prostor unose barem nešto novo, ali ne unose baš ništa. Što bi, recimo, donijela Karamarkova orbanizacija Hrvatske osim čorbine čorbe čorbu kakvu već gledamo u slučaju Živog zida? I koji bi to dio Orbana on transplantirao u Hrvatsku? Da li možda militantni kršćanski gard koji ni on sam nije pokazivao dok je služio dvojici izrazito probosanskih hrvatskih političara, Stipi Mesiću i Josipu Manoliću? Ili čak i gard prema pripadnicima muslimanskih naroda, kojima Orban ne dopušta prijelaz mađarske granice, ali je sam Karamarko bio dvadesetak godina u braku s jednom od takvih? Dakle, sve je to šuć-muć pa prolij i od te vodenaste kaše ne možeš napraviti ni prosjački ručak.
S Bernardićem nije sasvim tako, ali nije ni sasvim različito. Njemu udari dolaze s lijevog krila stranke, gdje su se u posljednje vrijeme pojavile dvije smjele, ali smisleno dvojbene inicijative. To su da se službenom stranačkom pjesmom proglasi Internacionala te da Sabor preuzme pokroviteljstvo nad godišnjicom bitke na Sutjesci. Zašto su obje inicijative dvojbene? Pa jednostavno zato što one ne odražavaju stav SDP-a prema radu i radništvu, naprotiv, ova stranka klanja se zlatnoj teladi neoliberalizma isto koliko i HDZ, a slično je i s antifašizmom i partizanstvom, do kojih se drži tek toliko da se baš ne kaže da se ne drži nimalo. Zato SDP-ovcima treba preporučiti Internacionalu i Sutjesku u jednom drukčijem simboličkom i značenjskom ključu. One utjelovljuju nove progresivne ideje, koje se nisu stvarale od danas do sutra, nego su obilježavale cijele epohe, a baš to Bernardićeva stranka sada ne radi. Ne proizvodi nove ideje nego krpa kao stare lonce one već potrošene i zagorene, koje nikome ne trebaju.
Jedna od najapsurdnijih i najredikuloznijih strana sadašnjeg hrvatsko-slovenskog spora oko Piranskog zaljeva jeste da se on, strogo uzevši, vodi ni oko čega. U geografskim priručnicima površina države prikazuje se u broju kvadratnih kilometara kopna koje opojasava. More se tu ne računa. Prvi se o taj zemljopisni kanon oglušio Franjo Tuđman, pribrajajući kopnu Hrvatske i morski pojas koji joj pripada, što je odražavalo jasnu nakanu da malu državicu kojom je upravljao podeblja, učini većom. Mislio je da time postaje veći i on sam. Naravno, to je bilo toliko šašavo da poslije ni njegovi najvjerniji sljedbenici više nisu takvim metrom mjerili površinu Hrvatske, a i sam Tuđman relativizirao je tu svoju fiksaciju ponudivši Milanu Kučanu zajedničko hrvatsko-slovensko posjedovanje i upravljanje Savudrijskom valom. Ali, slovenski predsjednik to je, mora se reći glupo i kratkovidno, odbio. Tako je Tuđmanova opsesija morem ipak preživjela, štoviše uvrštena je u onu patetičnu zavjetnu rečenici o zaštiti ‘zadnje stope (svetog) hrvatskog tla’. Istu takvu zavjetnu rečenicu imaju i Slovenci i teško je staviti ruku u vatru u čijoj interpretaciji ona izgleda jadnije, retardiranije.
Slovenija se čak ogradila bodljikavom žicom od istočnog, hrvatskog susjeda, iako ovaj pripada istoj političkoj obitelji Evropske unije, da bi onda Mađari pokazali da se u tom ludilu može otići još dalje (digli su žicu prema njoj i tako srušili još jedan potporni stup EU-a – Schengen). S druge strane, idiotizam hrvatskog inaćenja oko Piranskog zaljeva sadržan je u jednostavnoj činjenici koju u Hrvatskoj nitko ne spominje, a to je da ona ima, ne znam, barem stotinu puta više mora od Slovenije. A to je u arbitražnoj odluci o razgraničenju na moru očito imalo, makar i ne bi bilo spomenuto, velikog utjecaja. Osim toga, kod nas je obrana tog famoznog zadnjeg pedlja hrvatskog teritorija usisala kao nigdje drugdje sav ostatak politike u zemlji. Jednostavno, kada zagusti na nekoj od granica sa šest hrvatskih susjeda, politički život u Hrvatskoj staje i zamire, a HDZ i SDP postaju jedna stranka. I ne samo oni. Čak i Živi zid, za koji se veli da je izrazito ‘antisistemska’ stranka, kojoj bratimljenje HDZ-a i SDP-a odgovara, jer onda može još više parazitirati na manjkavostima njihovih politika (posebno socijalne kod ove druge) pridružuje se zahtjevu dijela veteranskih udruga da se Slovencima pokaže zube.
Naprosto, to je karta na koju se uvijek isplati igrati. Nema veze što Živi zid ovim proigrava sve ostalo, na prvome mjestu široko uvjerenje da raste jer u hrvatsku politiku navodno unosi nešto sasvim novo. Kakvo vražje novo? Sami čelnici ove stranke govore o sebi kao malone vjernoj kopiji talijanskih ‘Pet zvjezdica’, a poznato je da ‘zvjezdice’ kombiniraju malo komunizma, malo fašizma (pa bi Ivanu Sinčiću i Ivanu Pernaru najbolje pristajalo ime ‘komušisti’, što je pojam koji je davnih godina skovao jedan pronicljivi novinski kolega). No, zadržimo se malo na spomenutim protestima veterana oko Savudrijske vale. Oni su očito dio previranja u HDZ-u, a takva unutarstranačka trvenja su, uz gloženja sa susjedima, drugo što okljaštruje politički život zemlje. Trenutno vrije u obje najveće političke stranke, i koliko god su ti potresi različiti ima nešto što dvije stranke povezuje kao jednojajčane blizance. Otkako one vladaju Hrvatskom u proteklih nešto više od četvrt stoljeća ova zemlja nije stvorila nikakvu novu vrijednost u odnosu na onu koju se proizvodilo prije tri desetljeća. Dakle, riječ je o izrazito nesposobnim, invalidnim strankama, još gore, o strankama od kojih se ne može očekivati ni da u skoroj budućnosti budu bolje.
Zato se njihovi unutrašnji sukobi i ne vode oko sadržaja nekih novih politika, nego više nalikuju dvorskim spletkama među posvađanim interesnim klikama. Usto, postoji još jedna dodirna točka između HDZ-a i SDP-a. To je da ih vode izrazito slabi, ili je možda točnije reći slabokrvni predsjednici, od kojih Andrej Plenković nije u stanju ostvariti ni ne naročito zahtjevan cilj koji je sam postavio, da HDZ postane stranka ‘desnog centra’. A Davor Bernardić još manje zahtjevan zadatak da SDP postane stranka ‘lijevog centra’. Tako da se u oba slučaja sve svodi na nekakav miš-maš, pri čemu, ne samo u slučaju Piranskog zaljeva, nego i šire, HDZ i SDP izgledaju samo kao varijacije jedne te iste stranke - HDZSDP-a. To ne samo da ispražnjava hrvatsku politiku od svakog smislenog sadržaja, nego je i briše kao nešto što uopće zaslužuje da bude tako nazvano. Naravno, u objema strankama oponenti vodstvima to vide i namirisavši krv krenuli su u otvorene ili manje otvorene marševe prema stranačkim vrhovima, pa se dogodilo da su Plenkoviću u praktički jednom jedinom danu banule na dvorska vrata čak tri puntarske grupacije desnog predznaka.
To su vukovarski veteran Petar Janjić Tromblon, koji se zaprijetio dizanjem pobunjeničke flote brodica u Piranskom zaljevu, Zdravko Milinović, koji prijeti nekakvim bosonogim ustankom ličkih HDZ-ovaca na Velebitu, na kraju i Plenkovićev prethodnik na čelu HDZ-a Tomislav Karamarko, koji se sada pojavljuje u ulozi, kako sam kaže, hrvatskog Viktora Orbana. I dobro, čak i ti ‘oriđinali’ zasluživali bi barem nekakvu pažnju da u politički prostor unose barem nešto novo, ali ne unose baš ništa. Što bi, recimo, donijela Karamarkova orbanizacija Hrvatske osim čorbine čorbe čorbu kakvu već gledamo u slučaju Živog zida? I koji bi to dio Orbana on transplantirao u Hrvatsku? Da li možda militantni kršćanski gard koji ni on sam nije pokazivao dok je služio dvojici izrazito probosanskih hrvatskih političara, Stipi Mesiću i Josipu Manoliću? Ili čak i gard prema pripadnicima muslimanskih naroda, kojima Orban ne dopušta prijelaz mađarske granice, ali je sam Karamarko bio dvadesetak godina u braku s jednom od takvih? Dakle, sve je to šuć-muć pa prolij i od te vodenaste kaše ne možeš napraviti ni prosjački ručak.
S Bernardićem nije sasvim tako, ali nije ni sasvim različito. Njemu udari dolaze s lijevog krila stranke, gdje su se u posljednje vrijeme pojavile dvije smjele, ali smisleno dvojbene inicijative. To su da se službenom stranačkom pjesmom proglasi Internacionala te da Sabor preuzme pokroviteljstvo nad godišnjicom bitke na Sutjesci. Zašto su obje inicijative dvojbene? Pa jednostavno zato što one ne odražavaju stav SDP-a prema radu i radništvu, naprotiv, ova stranka klanja se zlatnoj teladi neoliberalizma isto koliko i HDZ, a slično je i s antifašizmom i partizanstvom, do kojih se drži tek toliko da se baš ne kaže da se ne drži nimalo. Zato SDP-ovcima treba preporučiti Internacionalu i Sutjesku u jednom drukčijem simboličkom i značenjskom ključu. One utjelovljuju nove progresivne ideje, koje se nisu stvarale od danas do sutra, nego su obilježavale cijele epohe, a baš to Bernardićeva stranka sada ne radi. Ne proizvodi nove ideje nego krpa kao stare lonce one već potrošene i zagorene, koje nikome ne trebaju.
