Foto: freeimages.comPRIJE nego krenemo treba imati na umu da Hrvatska nije neoliberalni kapitalizam. Imamo ogromne i progresivne poreze, preveliki udio državne potrošnje u BDPu, jednostavno prereguliranu ekonomiju. Po indeksu ekonomskih sloboda smo u europskom dnu, a u konačnici većinu plaće jednog radnika ipak prisvaja država a ne kapitalisti. Tako gledajući Hrvatska nikako nije neoliberalni kapitalizam. Ipak postoje tržišni odnosi, ali su preregulirani od strane države i preopterećeni s par stotina poreza, nameta i trošarina, ali su tu. Isto tako nismo više niti klasični socijalizam – iako niti Jugoslavija nije bila totalno socijalističko društvo. Idemo tri koraka naprijed pa dva koraka nazad.
Put do pakla popločan je najboljim namjerama
Međutim, razmislimo o scenariju da zaista na vlast dođe ekipa koja želi sprovesti socijalizam. U zadnje vrijeme u medijima je popularna ekipa iz Radničke Fronte koji otvoreno zagovaraju napuštanje tržišnih odnosa, nacionalizaciju, odbijanje suradnje sa međunarodnim financijskim institucijama. Našim momcima iz RF čak je i Siriza „preblaga” i nedovoljno radikalna“. Živi Zid i Orah se isto tako zbog nekih ideja stavljaju u područje ljevice. Vjerujemo da ova družina želi sve najbolje našoj domovini – međutim „put do pakla je popločan najboljim namjerama“.
Recimo da sutra na vlast dođe jedna takva stranka. Ili koalicija raznih lijevih frakcija. Što bi se moglo dogoditi s Hrvatskom državom i ekonomijom?
Prije svega, u ovom trenutku svi ovisnici o državnom proračunu (a to je ogroman postotak građana nažalost, još jedan dokaz da nismo baš neki liberalni kapitalizam jer većina ljudi ovisi o državnoj redistribuciji) trebaju oko 5% BDPa (deficit je preko 18 milijardi kuna) u obliku inozemnog zaduživanja da nastave dobivati plaće, mirovine, subvencije, lijekove i dr. Isto tako treba vraćati nekoliko % BDPa u obliku starih kredita koji dolaze na naplatu.
Već iduća plaća, mirovina, subvencija ili neki drugi transfer prema korisnicima državnog proračuna bi bila ugrožena. Zašto da vi kao strani kreditori nastavili davati kredit novoj socijalističkoj vlasti? Normalno da nećete, rizik je preveliki. Ne samo to – nova socijalistička vlada odbija vraćati stare dugove. Kako god okrenete, inozemno zaduživanje staje i država ulazi u bankrot. Što nužno ne mora biti loše, neki ekonomisti smatraju da bi bankrot mogao biti jedini način za nužne pro tržišne reforme za RH ekonomiju. Međutim ovu ekipu ne zanima tržište. Tržište je evil. Krediti su monetarna i ekonomska zavjera.
Naravno kada velik dio stanovništva ovisi o državnom novcu, a sada ga ima manje nego ikada prije, tu je odmah prijetnja neredima. Par stotina tisuća zaposlenih u javnom sektoru, umirovljenici, seljaci koji žive od subvencija, zaposleni u državnim firmama, studenti i ostali izlaze na ulicu i traže svoja prava. Novca bi u RH proračunu bilo, ali ne dovoljno za sve. Grupa koja bi bila zakinuta bi tražila svoja prava na ulici. Nova socijalistička vlast ili koalicija bi morala zadržati stečena prava jer na temelju toga su došli na vlast. Neće se valjda prodati Merkelici i neoliberalnim kapitalistima kao Siriza.
Iako su recimo Radnička Fronta ili možda neke druge socijalističke organizacije uglavnom anti militatno raspoloženi, u ovom slučaju oni bi vjerojatno čak i povećali plaće vojnicima i policiji represivnom aparatu da zadrže „mir“ dok se ne nađe rješenje. Drugi korak je usmjeravanje socijalističke pravde prema neoliberalnim bankama. Njih mrze i Živi Zid i Radnička Fronta podjednako.
Čemu služe banke?
Socijalisti otvoreno zazivaju nacionalizaciju banaka. Stoga rješenje je odmah tu – jednim potezom pera. Međutim već prije nego se i dogodi nacionalizacija banaka, krupni kapitalisti kada bi vidjeli da „vodi socijalistička opcija po anketama“, dio kapitala bi na vrijeme utekao iz države. Ali nešto bi ostalo. Prije svega štednja običnih građana i srednjeg sloja i sitne buržoazije. Ali krenimo redom… Ukupna imovina banka u Hrvatskoj je nešto manje 400 milijardi kuna. I većina toga su depoziti , njih oko 71, 72%. Dakle građani, strani rezidenti, tvrtke, slična ekipa oko 280 milijardi kuna drže u našim bankama. Nešto bi otišlo vanka na vrijeme ali bi dosta toga ostalo. Lijep iznos pomislili bi socijalisti. Idemo nacionalizirati banke i odmah ćemo lako podijeliti novac, mirovine, pa još će i ostati viška para da podignemo neku tvornicu.
Međutim to nije tako lako. Prvo treba vidjeti čemu uopće služe banke. Da stvore profit sebi prije svega. Dakle novac koji ste položili u banku on je već izdan u obliku kredita. Nema smisla da vama banka plaća kamatu od 3% godišnje za obično čuvanje novca ako ona neće izdati kredit nekome drugome za 5% i tako zaraditi na razlici. Naravno banka čuva jedan dio svoga novca u obliku obvezne pričuve i gotovine da eventualno može pokriti dio potreba za likvidnosti (npr. ako netko odluči uzeti cijeli novac sa banke ili za svakodnevne transakcije). Taj iznos se kreće oko 50-ak milijardi kuna u ovom trenutku. U trenutku kada krene nacionalizacija on bi bio dosta manji.
Dakle socijalisti proglašavaju nacionalizaciju banaka. U svakom slučaju događa se sljedeće. Budimo realni, koliko god Hrvati zazivali socijalizam, ipak malo tko će biti spreman ostaviti svoju štednju, imovinu i novac na banci na upravljanje drugovima iz partije. Ljudi će trčati u banke po svoju štednju, a pošto banke mogu pokriti njih oko 13% (kolika je otprilike stopa novca što banke čuvaju za ovakve situacije), dolazi do kraha sustava. Ljudi navaljuju na šaltere banaka a tamo novca nema. Socijalistička vlast tada zabranjuje da se u nacionaliziranim bankama podiže štednja – jer štednja je već velikom većinom plasirana u obliku kredita građanima i poduzećima pa realno i nema novca za podignuti i glumiti socijalizam sa tuđom štednjom. Opet imamo nove nerede i prosvjede. Sada i građani koji žele doći do svoga novca (milijuni građana RH) ne mogu, te ljudi u očaju da bi mogli izgubiti životnu ušteđevinu uzimaju: vile i sjekire te kreću prema novo izabranoj socijalističkoj vladi i traže krv.
Štampanje novca za isplatu plaća
Dakle već par dana ili tjedana nakon što su socijalisti došli na vlast , protiv njih je ustala ekipa iz javnog sektora, te ljudi koji imaju nešto novca u bankama, dakle doslovno većina stanovništva. Sada se socijalisti na vlasti moraju još više oslanjati na represivni aparat ako žele ostati na vlasti i sačuvati živu glavu. Mediji koji „budu upozoravali“ i „huškali građane“ će biti proglašeni „apologetima kapitalizma“ a policija i tajne službe će ulaziti i uhićivati te „neoliberalne plaćenike“. Kršenja ljudskih prava i gušenje demokracije će biti jedini način da socijalisti opstanu na vlasti već u prvih par tjedana. Ili da izađu s novom idejom?
Idući korak kao zadnja slamka spasa socijalistima se nameće od koalicijskih partnera iz Živog Zida. Krenimo u primarnu emisiju i štampajmo novac „tako ćemo riješiti probleme“.
Nacionalizacija banaka neće dati učinak, a smirit ćemo situaciju štampanjem para. I naravno, uključi se printer i krenu izlaziti Starčevići iz printera. Iduća plaća uredno dolazi, i državni sektor uredno prima plaću, 6000 kuna neto štampanog novca dobija teta u agenciji koja lupa pečate, 5000 kuna svježe štampanog novca dobija radnik u gubitaškom državnom poduzeću itd. Problem riješen. Osim onoga trenutka kada građani odluče otići sa tim friško štampanim novcem u trgovine i kupovati robu. Odjedanput cijena kruha je 15 kuna. Litra goriva dolazi na 20 kuna. Situacija je jednostavna – ekonomski zakoni na djelu. Količina proizvedenih usluga i proizvoda ( BDP) ostaje ista ili kao kod nas mijenja se +/- 1% na godišnjoj razini (na mjesečnoj dakle ništa). Međutim količina papirnatog novca u sustavu je povećana za određenu razinu. Zbog viška odštampanog novca, rastu cijene. To se zove primarna emisija a ona uzrokuje hiperinflaciju i, dobro došli u socijalizam. Već viđeno ali hajdemo opet. Eh sada, ako ste radnik u privatnoj tvornici i imali ste plaću od 4000 kuna, preko noći zbog „primarne emisije“ vaša realna plaća je prepolovljena. Vaša mirovina je prepolovljena. Vaša štednja koja je usput nacionalizirana pa i nije više vaša – i ona je prepolovljena. Vaš standard koji je bio i ovako bijedan – opet je prepolovljen. Odjedanput tankati gorivo, i konzumiranje mesa postaje luksuz. Tko je kriv. Vlada.
Premijer iz neke udaljene baze daje izjavu u medije.„Za ovo su sve krivi kapitalisti u trgovinama, tvornicama i uvoznici. Oni su umjetno digli cijene da bi pokupili ekstra profit ili da destabiliziraju novu socijalističku vlast.“ Takve izjave je dao Maduro u Venezueli i prema komentarima po internetu ljudi su bili oduševljeni u početku. Dakle krivi su kapitalisti i vrijeme je za nužne i brze poteze. Na hitnoj sjednici vlada donosi uredbe gdje zamrzavaju rast cijena usluga i robe.
Međutim ovo neće djelovati. Primjer: vi ste taksist, i naplaćuje te neku rutu 50 kuna. Sa tom rutom sebi zaradite profit, plaću i pokrivate troškove i borite se s konkurencijom. Ako je zbog štampanja novca cijena goriva skočila na 20 kuna po litri, a cijena režija duplo itd, vi sad morate dignuti cijenu vaše usluge na 80, 90 ili 110 kuna da bi nastavili poslovati. Ako vam vlada naredi da zadržite cijenu ispod te razine – vama se ne isplati poslovati i stavljate ključ u bravu. To se već dogodilo nedavno u Venezueli. Cijene na tržištu ne može regulirati država , to radi ponuda i potražnja. Situacija je sljedeća. Privatni trgovci , proizvođači i ostali počinju stavljati ključeve u bravu. Država donese zakon da zamrzava cijenu kruha na 9 kuna, a pekari sada treba minimalno 15 kuna da pokrije barem troškove koji su narasli zbog hiperinflacije uzrokovane primarnom emisijom. Cijela ekonomija staje. Staje proizvodanja i distribucija.
Cvate crno tržište
Crno tržište cvate, hiperinflacija i nestašice udaraju još žešće. Čim recimo pekare stanu sa proizvodnjom jer im se ne isplati, nestašica kruha biva još luđa. Ulazimo u začarani krug. Država na ovo odgovara hitnom nacionalizacijom trgovina i tvornica i hotela i svega ostaloga. Dok država konačno ne uspostavi red, nešto pokrene, organizira – proći će mjeseci a možda i godine. BDP će pasti za jedan veliki dvoznamenkasti postotak. Međutim može država u ovom slučaju nacionalizirati taksi firmu, ali zbog štampanja novca, te pada izvoza, kuna je devalvirala. Uvozni barel nafte više ne košta 60$ ili približno 400 kuna, nego je 60$ sada 1000 kuna. Mobiteli, računala, gorivo, tehnika , strojevi, hrpa toga što uvozimo – postaje ekstremno skupa roba. U isto vrijeme država nacionalizacijom može narediti Dukatu recimo da nastavi proizvoditi hranu. Međutim firma postaje državna.
Država određuje cijene ispod razine profita. Država naređuje da se recimo neka komponenta kupuje od druge državne tvornice koja je može proizvoditi skuplje i lošije nego privatna domaća ili uvozna tvornica. To se zove socijalizam. Profiti i zarada počinju oštro padati. Zbog toga nema ulaganja u optimizaciju pogona. Firma zbog nemogućnosti uvoza nekih jeftinijih i nužnih repromaterijala ne može više niti proizvoditi kako treba. Ili proizvodi sa gubicima ili sa lošijom kvalitetom ili nikako. A najčešće sve to skupa. Venezeula je na takav način zbog izvlačenja novaca i prestanka ulaganja u naftne kompanije došla u situaciju da mora uvoziti – gorivo unatoč tome što leže na nafti. A deviza za uvoz se nema. Jer izvoz pada. Sve državne firme sada nadziru deseci tisuća novih državnih birokrata iz socijalističke koalicije, a većina njih je potkupljiva ili ne baš kompetentna za poziciju. Ili kako to biva u socijalizmu – oboje. Realno kako može odjedanput neki član RF koji je završio Filozofski Fakultet ZG sada nadzirati recimo izvoznu tvrtku HS produkt – kontrolirati proizvodnju, prodaju, nabavu, financije. A uhljebljivanje tek počinje. Ako ti dođe rođak i zatraži posao, normalno da ćeš mu izmisliti neko uredsko mjesto. On nije inženjer po struci nego kuhar, zidar itd, pa ga ne možeš staviti u pogon, pa mu izmišljaš uredsko mjesto da okreće papire i dobija plaću za svoj (ne)rad. Dakle stvorio si još jednog uhljeba. A onih koji proizvode je sve manje.
Kolhozima protiv nestašice hrane
Da bi se borila protiv nestašice hrane nova vlast će početi osnivati socijalističke kolhoze na uzor u SSSRu. I tada je to proizvelo glad te je od najvećih izvoznika hrane (Carsku Rusiju) stvorilo državu gdje su milijuni umirali od gladi, a danas bi još teže funkcioniralo. Kako natjerati osobu koja je radila u nekoj agenciji ispred računala sa pristupom na internetu u klimatiziranom uredu i za svoj rad primala lijepu plaću sa kojom je kupovala auto, stan, putovanje, hranu – da radi sada u polju ili farmi, teški fizički posao, a sa novom plaćom se mora boriti protiv nestašica svega i svačega te može zaboraviti na uvozna auta, mobitele, računala i tehniku?
U Jugoslaviji kod nas, ili u Venezeuli te kod naših državnih firmi i svim ostalim socijalističkim državama je normalno da direktori samoupravnih tvornica ili trgovina uzimaju i kradu robu iz skladišta. Dio se proda na crno, dio se podijeli s drugovima uglavnom uvijek se nešto zamrači. Radnici to vide, i njih se onda „smiri“ tako da im se dopusti da malo kradu. Ako slučajno bude neka profitabilna državna firma koja još izveze određenu količinu robe vanka i zaradi realne devize – država hitno uzima taj novac za svoje potrebe. Krpa minuse kod drugih kompanija, ili financira represivni aparat ili jednostavno malo pametnija ekipa iz partije zna da će sve to otići k vragu i sprema dio love na tajni račun u Švicarskoj. I onda radnici u toj firmi su sve manje produktivni jer ispada „mi pošteno radimo a onda oni nam uzmu našu zaradu, zašto da ja budem lud“. Velik dio „novopečenih RH kapitalista“ se na sličan način počeo bogatiti još 80tih čak i prije „pretvorbe i privatizacije“. Proizvodnja i BDP nastavljaju padati, cijene rastu, nestašica je svakodnevnica, a kuna je sada toliko devalvirala, da imate primjer u Venezueli gdje obična kutija kondoma košta par stotina kuna. A crno tržište cvate. Zamislite imate 4$, odete preko granice i kupite kutiju kondoma. Vratite se u državu i prodajete istu tu kutiju kondoma za 10 puta većoj cijeni na crnom tržištu po ilegalnom tečaju.
Ironično, država da bi borila protiv ovakvih pojava morati će zaposliti još više birokrata da nadziru cijelu ekonomiju. Problem je, što će većina tih birokrata biti potkupljiva pa će trebati zaposliti birokrate da nadziru te potkupljive birokrate. I onda netko mora nadzirati njih jer će i oni biti potkupljivi. Isto tako trebati će povećati represivni materijal, vojsku, policiju, tajne službe. Troškovi rastu. Treba se borit protiv „vanjskog neprijatelja“ u prijevodu treba održavati socijalizam i lomiti prosvjede, hvatati švercere itd. Nadam se da čak i u ovom scenariju ne bi došlo do ponovnog otvaranja konclogora i masovnog ubijanja nepoćudnih kapitalista, nacionalnih, rasnih, religijskih i seksualnih manjina ili slično, kao u nekim mračnim sustavima koji su iza nas. Nadam se da su takva ekstremna vremena iza nas. Ali kršenja ljudskih prava bi svakako bilo.
Šverceri robom, devizama, partijske njuške koje kradu i kontroliraju velika državna poduzeća, te gastarbajteri postaju najbogatiji stanovnici socijalističke države.
Kada se ovaj socijalizam konačno raspadne oni će krenuti u novu privatizaciju i preko noći postati novi sloj kapitalista. Novih 200 obitelji.
Put do pakla je često popločan najboljim namjerama.
I tako se vraćamo nazad u „kapitalizam“.
Budućnost je naša
index
Put do pakla popločan je najboljim namjerama
Međutim, razmislimo o scenariju da zaista na vlast dođe ekipa koja želi sprovesti socijalizam. U zadnje vrijeme u medijima je popularna ekipa iz Radničke Fronte koji otvoreno zagovaraju napuštanje tržišnih odnosa, nacionalizaciju, odbijanje suradnje sa međunarodnim financijskim institucijama. Našim momcima iz RF čak je i Siriza „preblaga” i nedovoljno radikalna“. Živi Zid i Orah se isto tako zbog nekih ideja stavljaju u područje ljevice. Vjerujemo da ova družina želi sve najbolje našoj domovini – međutim „put do pakla je popločan najboljim namjerama“.
Recimo da sutra na vlast dođe jedna takva stranka. Ili koalicija raznih lijevih frakcija. Što bi se moglo dogoditi s Hrvatskom državom i ekonomijom?
Prije svega, u ovom trenutku svi ovisnici o državnom proračunu (a to je ogroman postotak građana nažalost, još jedan dokaz da nismo baš neki liberalni kapitalizam jer većina ljudi ovisi o državnoj redistribuciji) trebaju oko 5% BDPa (deficit je preko 18 milijardi kuna) u obliku inozemnog zaduživanja da nastave dobivati plaće, mirovine, subvencije, lijekove i dr. Isto tako treba vraćati nekoliko % BDPa u obliku starih kredita koji dolaze na naplatu.
Već iduća plaća, mirovina, subvencija ili neki drugi transfer prema korisnicima državnog proračuna bi bila ugrožena. Zašto da vi kao strani kreditori nastavili davati kredit novoj socijalističkoj vlasti? Normalno da nećete, rizik je preveliki. Ne samo to – nova socijalistička vlada odbija vraćati stare dugove. Kako god okrenete, inozemno zaduživanje staje i država ulazi u bankrot. Što nužno ne mora biti loše, neki ekonomisti smatraju da bi bankrot mogao biti jedini način za nužne pro tržišne reforme za RH ekonomiju. Međutim ovu ekipu ne zanima tržište. Tržište je evil. Krediti su monetarna i ekonomska zavjera.
Naravno kada velik dio stanovništva ovisi o državnom novcu, a sada ga ima manje nego ikada prije, tu je odmah prijetnja neredima. Par stotina tisuća zaposlenih u javnom sektoru, umirovljenici, seljaci koji žive od subvencija, zaposleni u državnim firmama, studenti i ostali izlaze na ulicu i traže svoja prava. Novca bi u RH proračunu bilo, ali ne dovoljno za sve. Grupa koja bi bila zakinuta bi tražila svoja prava na ulici. Nova socijalistička vlast ili koalicija bi morala zadržati stečena prava jer na temelju toga su došli na vlast. Neće se valjda prodati Merkelici i neoliberalnim kapitalistima kao Siriza.
Iako su recimo Radnička Fronta ili možda neke druge socijalističke organizacije uglavnom anti militatno raspoloženi, u ovom slučaju oni bi vjerojatno čak i povećali plaće vojnicima i policiji represivnom aparatu da zadrže „mir“ dok se ne nađe rješenje. Drugi korak je usmjeravanje socijalističke pravde prema neoliberalnim bankama. Njih mrze i Živi Zid i Radnička Fronta podjednako.
Čemu služe banke?
Socijalisti otvoreno zazivaju nacionalizaciju banaka. Stoga rješenje je odmah tu – jednim potezom pera. Međutim već prije nego se i dogodi nacionalizacija banaka, krupni kapitalisti kada bi vidjeli da „vodi socijalistička opcija po anketama“, dio kapitala bi na vrijeme utekao iz države. Ali nešto bi ostalo. Prije svega štednja običnih građana i srednjeg sloja i sitne buržoazije. Ali krenimo redom… Ukupna imovina banka u Hrvatskoj je nešto manje 400 milijardi kuna. I većina toga su depoziti , njih oko 71, 72%. Dakle građani, strani rezidenti, tvrtke, slična ekipa oko 280 milijardi kuna drže u našim bankama. Nešto bi otišlo vanka na vrijeme ali bi dosta toga ostalo. Lijep iznos pomislili bi socijalisti. Idemo nacionalizirati banke i odmah ćemo lako podijeliti novac, mirovine, pa još će i ostati viška para da podignemo neku tvornicu.
Međutim to nije tako lako. Prvo treba vidjeti čemu uopće služe banke. Da stvore profit sebi prije svega. Dakle novac koji ste položili u banku on je već izdan u obliku kredita. Nema smisla da vama banka plaća kamatu od 3% godišnje za obično čuvanje novca ako ona neće izdati kredit nekome drugome za 5% i tako zaraditi na razlici. Naravno banka čuva jedan dio svoga novca u obliku obvezne pričuve i gotovine da eventualno može pokriti dio potreba za likvidnosti (npr. ako netko odluči uzeti cijeli novac sa banke ili za svakodnevne transakcije). Taj iznos se kreće oko 50-ak milijardi kuna u ovom trenutku. U trenutku kada krene nacionalizacija on bi bio dosta manji.
Dakle socijalisti proglašavaju nacionalizaciju banaka. U svakom slučaju događa se sljedeće. Budimo realni, koliko god Hrvati zazivali socijalizam, ipak malo tko će biti spreman ostaviti svoju štednju, imovinu i novac na banci na upravljanje drugovima iz partije. Ljudi će trčati u banke po svoju štednju, a pošto banke mogu pokriti njih oko 13% (kolika je otprilike stopa novca što banke čuvaju za ovakve situacije), dolazi do kraha sustava. Ljudi navaljuju na šaltere banaka a tamo novca nema. Socijalistička vlast tada zabranjuje da se u nacionaliziranim bankama podiže štednja – jer štednja je već velikom većinom plasirana u obliku kredita građanima i poduzećima pa realno i nema novca za podignuti i glumiti socijalizam sa tuđom štednjom. Opet imamo nove nerede i prosvjede. Sada i građani koji žele doći do svoga novca (milijuni građana RH) ne mogu, te ljudi u očaju da bi mogli izgubiti životnu ušteđevinu uzimaju: vile i sjekire te kreću prema novo izabranoj socijalističkoj vladi i traže krv.
Štampanje novca za isplatu plaća
Dakle već par dana ili tjedana nakon što su socijalisti došli na vlast , protiv njih je ustala ekipa iz javnog sektora, te ljudi koji imaju nešto novca u bankama, dakle doslovno većina stanovništva. Sada se socijalisti na vlasti moraju još više oslanjati na represivni aparat ako žele ostati na vlasti i sačuvati živu glavu. Mediji koji „budu upozoravali“ i „huškali građane“ će biti proglašeni „apologetima kapitalizma“ a policija i tajne službe će ulaziti i uhićivati te „neoliberalne plaćenike“. Kršenja ljudskih prava i gušenje demokracije će biti jedini način da socijalisti opstanu na vlasti već u prvih par tjedana. Ili da izađu s novom idejom?
Idući korak kao zadnja slamka spasa socijalistima se nameće od koalicijskih partnera iz Živog Zida. Krenimo u primarnu emisiju i štampajmo novac „tako ćemo riješiti probleme“.
Nacionalizacija banaka neće dati učinak, a smirit ćemo situaciju štampanjem para. I naravno, uključi se printer i krenu izlaziti Starčevići iz printera. Iduća plaća uredno dolazi, i državni sektor uredno prima plaću, 6000 kuna neto štampanog novca dobija teta u agenciji koja lupa pečate, 5000 kuna svježe štampanog novca dobija radnik u gubitaškom državnom poduzeću itd. Problem riješen. Osim onoga trenutka kada građani odluče otići sa tim friško štampanim novcem u trgovine i kupovati robu. Odjedanput cijena kruha je 15 kuna. Litra goriva dolazi na 20 kuna. Situacija je jednostavna – ekonomski zakoni na djelu. Količina proizvedenih usluga i proizvoda ( BDP) ostaje ista ili kao kod nas mijenja se +/- 1% na godišnjoj razini (na mjesečnoj dakle ništa). Međutim količina papirnatog novca u sustavu je povećana za određenu razinu. Zbog viška odštampanog novca, rastu cijene. To se zove primarna emisija a ona uzrokuje hiperinflaciju i, dobro došli u socijalizam. Već viđeno ali hajdemo opet. Eh sada, ako ste radnik u privatnoj tvornici i imali ste plaću od 4000 kuna, preko noći zbog „primarne emisije“ vaša realna plaća je prepolovljena. Vaša mirovina je prepolovljena. Vaša štednja koja je usput nacionalizirana pa i nije više vaša – i ona je prepolovljena. Vaš standard koji je bio i ovako bijedan – opet je prepolovljen. Odjedanput tankati gorivo, i konzumiranje mesa postaje luksuz. Tko je kriv. Vlada.
Premijer iz neke udaljene baze daje izjavu u medije.„Za ovo su sve krivi kapitalisti u trgovinama, tvornicama i uvoznici. Oni su umjetno digli cijene da bi pokupili ekstra profit ili da destabiliziraju novu socijalističku vlast.“ Takve izjave je dao Maduro u Venezueli i prema komentarima po internetu ljudi su bili oduševljeni u početku. Dakle krivi su kapitalisti i vrijeme je za nužne i brze poteze. Na hitnoj sjednici vlada donosi uredbe gdje zamrzavaju rast cijena usluga i robe.
Međutim ovo neće djelovati. Primjer: vi ste taksist, i naplaćuje te neku rutu 50 kuna. Sa tom rutom sebi zaradite profit, plaću i pokrivate troškove i borite se s konkurencijom. Ako je zbog štampanja novca cijena goriva skočila na 20 kuna po litri, a cijena režija duplo itd, vi sad morate dignuti cijenu vaše usluge na 80, 90 ili 110 kuna da bi nastavili poslovati. Ako vam vlada naredi da zadržite cijenu ispod te razine – vama se ne isplati poslovati i stavljate ključ u bravu. To se već dogodilo nedavno u Venezueli. Cijene na tržištu ne može regulirati država , to radi ponuda i potražnja. Situacija je sljedeća. Privatni trgovci , proizvođači i ostali počinju stavljati ključeve u bravu. Država donese zakon da zamrzava cijenu kruha na 9 kuna, a pekari sada treba minimalno 15 kuna da pokrije barem troškove koji su narasli zbog hiperinflacije uzrokovane primarnom emisijom. Cijela ekonomija staje. Staje proizvodanja i distribucija.
Cvate crno tržište
Crno tržište cvate, hiperinflacija i nestašice udaraju još žešće. Čim recimo pekare stanu sa proizvodnjom jer im se ne isplati, nestašica kruha biva još luđa. Ulazimo u začarani krug. Država na ovo odgovara hitnom nacionalizacijom trgovina i tvornica i hotela i svega ostaloga. Dok država konačno ne uspostavi red, nešto pokrene, organizira – proći će mjeseci a možda i godine. BDP će pasti za jedan veliki dvoznamenkasti postotak. Međutim može država u ovom slučaju nacionalizirati taksi firmu, ali zbog štampanja novca, te pada izvoza, kuna je devalvirala. Uvozni barel nafte više ne košta 60$ ili približno 400 kuna, nego je 60$ sada 1000 kuna. Mobiteli, računala, gorivo, tehnika , strojevi, hrpa toga što uvozimo – postaje ekstremno skupa roba. U isto vrijeme država nacionalizacijom može narediti Dukatu recimo da nastavi proizvoditi hranu. Međutim firma postaje državna.
Država određuje cijene ispod razine profita. Država naređuje da se recimo neka komponenta kupuje od druge državne tvornice koja je može proizvoditi skuplje i lošije nego privatna domaća ili uvozna tvornica. To se zove socijalizam. Profiti i zarada počinju oštro padati. Zbog toga nema ulaganja u optimizaciju pogona. Firma zbog nemogućnosti uvoza nekih jeftinijih i nužnih repromaterijala ne može više niti proizvoditi kako treba. Ili proizvodi sa gubicima ili sa lošijom kvalitetom ili nikako. A najčešće sve to skupa. Venezeula je na takav način zbog izvlačenja novaca i prestanka ulaganja u naftne kompanije došla u situaciju da mora uvoziti – gorivo unatoč tome što leže na nafti. A deviza za uvoz se nema. Jer izvoz pada. Sve državne firme sada nadziru deseci tisuća novih državnih birokrata iz socijalističke koalicije, a većina njih je potkupljiva ili ne baš kompetentna za poziciju. Ili kako to biva u socijalizmu – oboje. Realno kako može odjedanput neki član RF koji je završio Filozofski Fakultet ZG sada nadzirati recimo izvoznu tvrtku HS produkt – kontrolirati proizvodnju, prodaju, nabavu, financije. A uhljebljivanje tek počinje. Ako ti dođe rođak i zatraži posao, normalno da ćeš mu izmisliti neko uredsko mjesto. On nije inženjer po struci nego kuhar, zidar itd, pa ga ne možeš staviti u pogon, pa mu izmišljaš uredsko mjesto da okreće papire i dobija plaću za svoj (ne)rad. Dakle stvorio si još jednog uhljeba. A onih koji proizvode je sve manje.
Kolhozima protiv nestašice hrane
Da bi se borila protiv nestašice hrane nova vlast će početi osnivati socijalističke kolhoze na uzor u SSSRu. I tada je to proizvelo glad te je od najvećih izvoznika hrane (Carsku Rusiju) stvorilo državu gdje su milijuni umirali od gladi, a danas bi još teže funkcioniralo. Kako natjerati osobu koja je radila u nekoj agenciji ispred računala sa pristupom na internetu u klimatiziranom uredu i za svoj rad primala lijepu plaću sa kojom je kupovala auto, stan, putovanje, hranu – da radi sada u polju ili farmi, teški fizički posao, a sa novom plaćom se mora boriti protiv nestašica svega i svačega te može zaboraviti na uvozna auta, mobitele, računala i tehniku?
U Jugoslaviji kod nas, ili u Venezeuli te kod naših državnih firmi i svim ostalim socijalističkim državama je normalno da direktori samoupravnih tvornica ili trgovina uzimaju i kradu robu iz skladišta. Dio se proda na crno, dio se podijeli s drugovima uglavnom uvijek se nešto zamrači. Radnici to vide, i njih se onda „smiri“ tako da im se dopusti da malo kradu. Ako slučajno bude neka profitabilna državna firma koja još izveze određenu količinu robe vanka i zaradi realne devize – država hitno uzima taj novac za svoje potrebe. Krpa minuse kod drugih kompanija, ili financira represivni aparat ili jednostavno malo pametnija ekipa iz partije zna da će sve to otići k vragu i sprema dio love na tajni račun u Švicarskoj. I onda radnici u toj firmi su sve manje produktivni jer ispada „mi pošteno radimo a onda oni nam uzmu našu zaradu, zašto da ja budem lud“. Velik dio „novopečenih RH kapitalista“ se na sličan način počeo bogatiti još 80tih čak i prije „pretvorbe i privatizacije“. Proizvodnja i BDP nastavljaju padati, cijene rastu, nestašica je svakodnevnica, a kuna je sada toliko devalvirala, da imate primjer u Venezueli gdje obična kutija kondoma košta par stotina kuna. A crno tržište cvate. Zamislite imate 4$, odete preko granice i kupite kutiju kondoma. Vratite se u državu i prodajete istu tu kutiju kondoma za 10 puta većoj cijeni na crnom tržištu po ilegalnom tečaju.
Ironično, država da bi borila protiv ovakvih pojava morati će zaposliti još više birokrata da nadziru cijelu ekonomiju. Problem je, što će većina tih birokrata biti potkupljiva pa će trebati zaposliti birokrate da nadziru te potkupljive birokrate. I onda netko mora nadzirati njih jer će i oni biti potkupljivi. Isto tako trebati će povećati represivni materijal, vojsku, policiju, tajne službe. Troškovi rastu. Treba se borit protiv „vanjskog neprijatelja“ u prijevodu treba održavati socijalizam i lomiti prosvjede, hvatati švercere itd. Nadam se da čak i u ovom scenariju ne bi došlo do ponovnog otvaranja konclogora i masovnog ubijanja nepoćudnih kapitalista, nacionalnih, rasnih, religijskih i seksualnih manjina ili slično, kao u nekim mračnim sustavima koji su iza nas. Nadam se da su takva ekstremna vremena iza nas. Ali kršenja ljudskih prava bi svakako bilo.
Šverceri robom, devizama, partijske njuške koje kradu i kontroliraju velika državna poduzeća, te gastarbajteri postaju najbogatiji stanovnici socijalističke države.
Kada se ovaj socijalizam konačno raspadne oni će krenuti u novu privatizaciju i preko noći postati novi sloj kapitalista. Novih 200 obitelji.
Put do pakla je često popločan najboljim namjerama.
I tako se vraćamo nazad u „kapitalizam“.
Budućnost je naša
index
