Sinoćnji poraz Dinama porotiv Olympiacosa nije me posebno uznemirio. Zapravo, nije uopće.
Godinama već svoj klub ne doživljavam svojim, koliko god to nelogično zvučalo.
Uznemirio me pogled na jednu fotografiju. U pirejskoj loži u opuštenom razgovoru Zdravko Mamić i - gle čuda - Franjo Gregurić. Čuda? Nema tu zapravo nikakvog čuda. Ako govorimo o "vladarima iz sjene" u Hrvatskoj, onda je Gregurić svakako jedan od njih. Ako govorimo o nedodirljivima s javne scene - onda je Mamić valjda simbol nedodirljivog silnika. Pokazuje se da je lakše bilo procesuirati pa i osuditi mnoge "veće zvjerke" od Mamića. Ili smo barem mislili da su oni veće zvjerke od njega.
Uglavnom, poznato je da Mamić i Gregurić dijele suvlasništvo u Europapress Holdingu koji je u većinskom vlasništvu jednog od najmoćnijih ljudi u Hrvatskoj - Marijana Hanžekovića.
Još važnije, poznato je da je Gregurić jedan od arhitekata pretvorbe i privatizacije. Slučajno ili ne, tih se godina, gotovo niotkuda, kao jedan od kupaca u privatizacijskoj pljački stoljeća, pojavljuje i Zdravko Mamić. Zdravko Mamić sudjelovao je u sumnjivoj privatizaciji bjelovarske drvne industrije Česma. Tvrtka je '91. imala 1218 zaposlenika. Mamić je od 1992. do kraja 1995. bio član Upravnog odbora Česme, a od tada do kraja 1999. član Nadzornog odbora. Bjelovarska krim-policija je u jesen 2000. utvrdila da je sumnjivim poslovanjem u tom poduzeću državni proračun oštećen za oko 14 milijuna kuna. Među nizom prozvanih našao se i Mamić koji je, utvrdila je istraga, nezakonito 1994. i 1995. otkupljivao dionice s popustom od radnika, iako na to nije imao pravo. Nije to bila prva istraga u Česmi, ali sve dotadašnje su završile duboko u nečijim ladicama. Krajem 2001. u Česmi su ostala 663 radnika. Županijska državna odvjetnica potvrdila je da su u srpnju 2002. uputili istražni zahtjev protiv Mamića i ostalih. Sud je zahtjev odbio obrazloživši da se kupnja dionica provodila u skladu sa Zakonom o pretvorbi. Tvrtka je danas u stečaju.
Gregurića teško optužuje i njegov nekadašnji kolega Josip Manolić.
"Činjenica je, piše Josip Manolić u knjizi “Politika i domovina”, da smo nekoliko dana prije sjednice vlade, u najužem rukovodstvu, zaključili da ćemo prihvatiti prijedlog o takozvanoj vaučerskoj privatizaciji, a da smo na vladi zaključili da se ide s podržavljenjem cjelokupne društvene imovine", piše Manolić.
To je bio presudan trenutak - tada je građanima Hrvatske oteto ono što su stvarali desetljećima, da bi potom bilo predano u ruke onih koji će te tvrtke uglavnom upropastiti, maloj četi odabranih koju su novinari nazvali tajkunima.
"Do tog je obrata došlo zbog pritisaka desnog krila HDZ-a i tehnomenadžera u vladi, ali i oko nje, a na samoj su sjednici predlagatelji novog koncepta bili Mate Babić i Franjo Gregurić. Dvojac je odbio ideje prof. dr. Dragomira Vojnića, vještim manevrom da ćemo najprije podržavljenjenjem kapitala vladi dati pravu kontrolu nad privatizacijom, putem Agencije za pretvorbu i privatizaciju u tijeku privatizacijskog procesa, i očuvati vitalne hrvatske gospodarske interese i tvrtke."
Gregurić je vrlo brzo odgovorio na Manolićeve napade. U intervjuu za Jutarnji list, rekao je da je imao dobre namjere.
"Poštujem dob gospodina Manolića i ovom prilikom želim naglasiti da smo tijekom zajedničkog rada u Vladi kojom je on predsjedao, a ja bio potpredsjednik surađivali korektno i s punim međusobnim poštovanjem. Na sjednicama Vlade nikad nije bilo nesuglasica, ali je bilo razlika u mišljenjima. Najveći interes Josip Manolić je kao iskusan policajac pokazivao u području sigurnosti jer je njegovo iskustvo iz bivšeg sustava bilo u prvim danima samostalne Hrvatske iznimno važno. To je vjerojatno i bio motiv predsjedniku Tuđmanu da ga imenuje predstojnikom Ureda za nacionalnu sigurnost nakon odlaska iz Vlade", rekao je Gregurić za Jutarnji list, odbacivši mogućnost da kazneno odgovara za privatizaciju i pretvorbu.
Jasno je da Gregurić ni za što neće odgovarati, baš kao ni Manolić, baš kao ni velika većina aktera s političke scene s početka 90-ih godina. Nama ostaje samo da pokušavamo izbjegavati uznemirujuće scene poput one koju smo sinoć vidjeli u pirejskoj loži. A Dinamo će i dalje gubiti većinu važnih utakmica jer klub bez navijača na to je jednostavno osuđen.
