U povodu parlamentarnih izbora razgovarali smo s dr. sc. Veliborom Mačkićem, koji se u svome znanstvenom radu bavi političkim ciklusima, analizom konkurentnosti nacionalnih ekonomija i gospodarstva Hrvatske.
Cijena predizbornih obećanja dviju najvećih koalicija, koju ste nedavno predstavili u suradnji s Platformom 112, nije mala: vi i kolegica Valentina Vučković izračunali ste da bi nas HDZ-ova koalicija odvela u 8,2 milijarde kuna dodatnoga godišnjega proračunskog minusa, a SDP-ova tek nešto manje od sedam milijardi. Koliko je to u ovom trenutku, s obzirom na to da nijedna koalicija zasad nema većinu za sastavljanje vlade, važno i aktualno?
Procjenom utjecaja izbornih programa koalicija željeli smo upozoriti birače na oportunistički element unutar svake od političkih stranaka, koji jača u izbornoj godini i, posljedično, emitira takva nerealna obećanja. Riječ je o jednokratnoj promjeni, nakon čega se sve vraća na staro. Bilo je važno upozoriti birače na upravo takve ‘ljepljive poruke’, koje govore o tisuću eura po novorođenčetu ili dva dodatna mjeseca za porodiljne naknade. S jedne strane, imate obećanje da ćete ženama i mladim obiteljima dati novac, i što onda? Koliko dugo se od tih žena očekuje da ostanu doma i čuvaju dijete? Riječ je o bitnim ideološkim pitanjima koja se sramežljivo naziru u programima, a ideja našeg istupa je da potaknemo – ponajprije medije, a potom i birače – da zatraže političare da se u kampanji jasno odrede oko tih pitanja. Ako jedna od koalicija, SDP-ova, predviđa dvije milijarde kuna ulaganja u socijalnu infrastrukturu, što uključuje i izgradnju novih vrtića, onda ona očito ulogu žene vidi drugačije od one koja smatra da joj je mjesto u kući s djecom. Vrijednosni stavovi koje stranke zastupaju nužno se ogledaju u proračunu. Jednostavno, birači trebaju platiti one javne politike koje političari zastupaju i planiraju provoditi. A biraču trebamo skrenuti pažnju i na to da su ti dosadni i nerazumljivi brojevi osnova na temelju koje treba odlučivati kome će nakraju dati svoj glas. Postoji čitav set istraživanja o novoj političkoj ekonomiji koji pokazuje dominantnu ulogu birača. Ako je birač obaviješten, ako je konstantno informiran – što pod utjecajem medija, što pod utjecajem akademske struke koja će neprestance upozoravati na ishode i posljedice političkih odluka – i sam će se promijeniti. To je dugotrajan proces, usporediv s vožnjom bicikla i neprekidnim okretanjem pedala. Napokon, hoće li doći do promjene političke strukture, izbornog sustava, broja izbornih jedinica i proračunskih institucija, hoćemo li revidirati Zakon o proračunu, smanjiti, povećati ili odustati od numeričkih ciljeva koji ograničavaju formulaciju i provedbu fiskalne politike? To će ovisiti o tome što će birači reći na izborima. Nakraju, ako neke stranke odumru (a vidjeli smo i takve primjere), pitamo se koji su razlozi doveli do toga. Je li razlog bila njihova neadekvatna ekonomska politika? Čini mi se da nije, ali one ipak odumiru.
Pozadina izbornih obećanja
No osim pukih brojeva, važno je izložiti kritici i postojeći politički sustav, nastao kao proizvod političkih odluka i učinaka odnosa moći, koji onda dovodi do takvih obećanja. Primjerice, kad Karamarko govori o iseljavanju mladih: s ulaskom u EU svi su ozareno govorili o tome kako mladi napokon mogu birati evropsko tržište rada i život, a sada je to odjednom veliki problem. Naravno da nije, osim u svrhu dobivanja glasova?
Slažem se. Stoga bi bilo zanimljivo dobiti informacije iz 2013., kad smo ušli u Uniju, pa vidjeti koliko je mladih tada izašlo iz zemlje. Čitavo se vrijeme u medijima spominje početak vladavine Milanovićevog SDP-a, dakle od 2011., pa se kalkulira s odljevom mladih, ali mene zanima vrijeme od ulaska u Uniju do danas i broj mladih koji su upravo radi većih mogućnosti zapošljavanja u EU-u napustili zemlju. Podsjetimo, od 27 članica Unije 14 je otpočetka primijenilo pravilo o slobodi kretanja radnika koji dolaze iz Hrvatske (toliko spominjana Irska je ogledni primjer). Ideološki je Karamarkova pozicija tu potpuno jasna i slijedi iz duboke konzervativne pozicije. To je rijetko čista pozicija koja se može od njega čuti, a kaže da želite ostaviti društvo takvim kakvo jest: želite vaše ljude, koji pripadaju tom etnosu i religijskoj strukturi, da stoje tu gdje jesu, da se ništa ne mijenja. Promatrano iz te pozicije, jasan je i odnos HDZ-a prema izbjeglicama, koji je, nota bene, sukladan stavu europskih pučana.
Pitanja kako socijaldemokrati i konzervativci vide državu moraju biti vrijednosno određena i to je razlog zbog čega pitanja ekonomije ne mogu biti samo tehnička pitanja
Kad poručujete da građani ne trebaju biti naivni i povjerovati obećanjima stranaka jer će sami kasnije plaćati tu svoju naivnost, može se stvoriti dojam da su svi građani isti jer ih pomiruje snaga konsenzusa oko tih nerealnih obećanja? I da su porezne politike nekakvo tehničko pitanje, a ne rezultat klasne borbe?
Apsolutno ne: pitanja oporezivanja i poreznog sustava ne smiju biti tehnička pitanja, o čemu sam govorio i u izlaganju koje nije dospjelo u medije. Porezni sustav temelji se na načelu korisnosti, po kojem ćete više uplaćivati u proračun ako koristite više javnih dobara, potom na načelu platne sposobnosti, po kojem plaćate veće poreze ako imate veću plaću. I trećem, horizontalnom i vertikalnom načelu pravednosti: jednake ćemo oporezivati jednako, različite različito. To je ono što treba slijediti iz zahtjeva da unutar izbornih obećanja političari stave i projekciju svog proračuna. Želimo da se pitanje vrijednosti, velikih političkih ideja koje svaka od tih stranaka ima očituje upravo u izbornom programu koji sadrži taj proračun. U izlaganju smo rekli: ako ova izborna obećanja uzmete zdravo za gotovo, onda zanemarujete sve ono iza toga. Nisu vam rekli kako će namaknuti novac, mogu se, doduše, zadužiti, ali postoji limit. Taj limit je u prvom slučaju procedura prekomjernog deficita, a u drugom ocjene rejting agencija. Ako porezna pitanja ostavimo samo kao tehnička pitanja, onda je čitava ideja onoga što smo radili promašena. Evo vam primjer: znamo da će liberal u poreznom sustavu tražiti proporcionalnu poreznu stopu, famozni flat tax rate, što je u nekoliko navrata, čini mi se, ekonomski strateg HDZ-ove koalicije Josip Budimir i zagovarao. Dakle jednaku stopu poreza na dohodak, dobit i PDV, što automatski smanjuje porezne prihode, kao i obim javnih usluga države. S druge strane, od socijaldemokratske partije, u smislu zagovaranja jednakosti kao ideala kojem teži, možemo očekivati višu razinu javnih usluga i javnih dobara koje pruža država u kombinaciji s većim poreznim teretom. To se može raditi ili poreznom progresijom ili širenjem porezne baze. Smatram da je drugo puno bolje. Pitanja kako socijaldemokrati i konzervativci vide državu moraju biti vrijednosno određena i to je razlog zbog čega pitanja ekonomije ne mogu biti samo tehnička pitanja. Kad spominjete da je porezni sustav ishod klasne borbe, rekao bih da je ishod te klasne borbe socijalna država. U socijalnoj državi pokušavate pomiriti interese rada i kapitala, pa time radniku pružate veći i raspoloživi dohodak tako da mu financirate besplatno obrazovanje i zdravstvo. I to tako da ćete uzeti više od bogatijih. Nova politička ekonomija tu dodaje i novi moment: prvo su sile unutar društva, klasni sukob, ali i druge – poput utjecaja interesnih skupina, birača i birokracije. Kao što sam rekao, a to je jedno od ključnih političkih pitanja, potrebno je širiti poreznu bazu uvođenjem poreza na imovinu bogatijih, kao i poreza na kapitalnu dobit. Ideal kojim se ja vodim je jednakost u mogućnostima. Ako želite dati jednaku mogućnost i studentu iz siromašne obitelji da završi fakultet i bude produktivni član društva, stipendirat ćete njegov studij iz većih poreznih prihoda države.
Most i monetarna politika
Vidite li nakon izbora mogućnost da buduća koalicija, pojedina stranka ili politička platforma insistira na vođenju čisto ekonomske politike? U Mostu, bez kojeg se vlada ne može sastaviti, spominju pravosudnu reformu, pa pozivaju i na stvarnu fiskalnu odgovornost?
Mislim da je to teško, ali bih volio vidjeti stranku čiji će ekonomski program sadržavati iste ideološke polazne postavke kakve sadržavaju i druge javne politike koje zastupa. U dijelu u kojem želimo veću ulogu države to će nužno značiti manje ekonomske slobode i veći porezni teret. Ako to znači manju ulogu države, onda će značiti i manje poreze i izdatke. Bilo bi idealno da stranka koja ima jasno određene stavove, na primjer oko uvođenja građanskog odgoja, ima jasno određene stavove i prema pitanjima porezne i, premda je ona neovisna, monetarne politike. Most zagovara monetarnu reformu, a to, izvučemo li neke od prethodnih izjava Ivana Lovrinovića, znači da se HNB primarno neće baviti stabilnošću cijena, nego će svoj cilj proširiti i na povećanje BDP-a, proizvodnje i zaposlenosti. Ako monetarnu reformu postavimo tako, to znači sasvim drugačije provođenje ekonomske politike.
Most cilja na proračunsku ravnotežu, a ne na povećanje proračunskog deficita. Ipak, ključno je pitanje je li ekonomija jedino što će Most nakraju zanimati. Ne vidim u ovom trenutku kako bi u kratko vrijeme ostvarili oštre rezove, izuzev onih kozmetičkih, poput smanjenja plaća saborskim zastupnicima
Vidite li u postizbornoj trgovini nekog člana Mosta na mjestu budućeg ministra financija?
Možda prije na mjestu guvernera. Ne zaboravimo da je Zakon o HNB-u donesen u Saboru i da guvernera potvrđuje Sabor. Valja vidjeti kako će dvije najveće koalicije pregovarati oko tog pitanja, jer obje su pitanje monetarne politike prepustile HNB-u. Obje koalicije se u provođenju ekonomske politike fokusiraju na fiskalnu politiku, jer samo na nju imaju direktan utjecaj. Monetarna politika je dosad bila akomodativna, ona se prilagođavala odlukama donesenima unutar vlade i Ministarstva financija. Vrlo vjerojatno će zahtjevi Mosta ići za promjenom toga, tražit će aktivniju ulogu monetarne vlasti.
Naravno, ostaju i drugi njihovi zahtjevi, zamalo ucjene, kojima će se morati prilagoditi jedna od koalicija želi li osigurati stabilnu vladu. U suprotnom, spominje se i parlamentarna kriza, a s njom i daljnji gubitak kreditnog rejtinga države?
To je jedna od opcija, druga je manjinska vlada, koju će voditi jedna od koalicija uz prešutnu suglasnost Mosta. Iako ne nazirem tko će biti novi mandatar, osobno mislim da za našu demokratsku praksu ne bi bila loša manjinska vlada. Mislim da se političari trebaju smjenjivati. Imamo lošu praksu da novi, kad dođu na vlast, optužuje one prije i pronalaze im kosture u ormaru. Također, ne vidim razlog zašto bi međunarodni kreditori činjenicu da imamo manjinsku vladu a priori ocjenjivali lošom. Oni će primarno ocjenjivati kakvi će biti ishodi u proračunskoj politici, dakle reformski kapacitet nove vlade.
Za kraj, imajući na umu ekonomsku računicu, što mislite kojoj je koaliciji Most u ovom trenutku bliži?
Mislim da bi Most mogao biti protiv smanjenja PDV-a, što je HDZ naglasio u svom programu, i to stoga što on čini najveći udio naših poreznih prihoda. Smanjenjem prihoda povećavate deficit, a Most je rekao da želi konsolidaciju. Oni su izravno pozivali na stvarno provođenje Zakona o fiskalnoj odgovornosti što, povežete li to s njihovim najavama o uvođenju reda u prometnom sektoru koji je dosad bio poprilično neracionalan, može dovesti do reaktualizacije monetizacije autocesta, koju je prošla vlada započela, pa od nje odustala. Kad tome dodate njihov stav o potrebi smanjenja poreznog tereta poduzetnicima (uz istodobno povećanje olakšica i subvencija istima) te slogan o racionalizaciji lokalne i regionalne samouprave, priča je zaokružena. Oni ciljaju na proračunsku ravnotežu, a ne na povećanje proračunskog deficita. Ipak, ključno je pitanje je li ekonomija jedino što će Most nakraju zanimati. Ne vidim u ovom trenutku kako bi u kratko vrijeme ostvarili nekakve oštre rezove koje spominju, izuzev onih kozmetičkih, poput smanjenja plaća saborskim zastupnicima. Milanović im je u izbornoj noći poručio da će se, ako su za pametno i odgovorno, moći dogovoriti. Mislim da će najveći kamen spoticanja i s jednom i drugom stranom biti dinamika reformi za koje se zalažu. Jer Most će htjeti brze rezultate, kako ne bi iznevjerio svoje birače.
