U Hrvatskoj nema fašizma ni nacizma. Ma ne. Ma kakvi. Točno. Gore je od toga. Bauk gluposti kruži Hrvatskom. Ima gluposti napretek, a u taj širi pojam stane više od zaslijepljenosti i povijesnog revizionizma.
Ne treba se samo površno bojati gluposti, gluposti se treba bojati do krajnjih granica zastrašenosti, groze i nespokoja.
Primitivizam uz glupost djeluje kao katalizator, udruženi djeluju jače.
Oni su gori od fašizma i nacizma, lakše se šire, teže prepoznaju. Iza gluposti koja vlada kao da postoje neke jače sile, uroci i prokletstva.
Razmetanje mitovima, tvrdoglavost predrasuda, lakoća neumjesne šale postali su građanstvu omiljeni i prihvaćeni. Razum se povlači. Time se prikrivaju posljedice površnog stila.
O posljedicama nepažnje se ne razmišlja. Stvara se ozračje relativizacije, stvaranja nadčovjeka koji je s onu stranu dobra i zla, koji je tvrdoglavo uvjeren da ne griješi. Ne treba razmišljati, jer stvari se tako i tako jednostavno dogode, a kada pogađaju drugog, nisu važne. Kada pogode nas, naše namjere dobro su opravdanje, naši neprijatelji su krivci, naš spas je čvrsta vjera.
Glupost se poigrava s narodima, zajednicama, društvima i ljudima i prikriva i opravdava posljedice. Neznanje, glupost i odsutnost razmišljanja o posljedicama ima posljedice. Glupost nije samo opasna, ona je opaka.
Banaliziranje zla koje se svodi na površno gađenje ne može razumjeti da kroz odškrinuta vrata, kao iz Pandorine škrinje, samo što nisu navalila zla i da je glupost samo najava toga. Nije važno što se uz smiješak skandira ”Za dom – spremni”, ”mi smo ustaše”, ili slavi Jasenovac kao mjesto razonode.
Slaviti Pavelića koji je potpuni luzer i politički slijepac, čak i izdajnik nacionalne stvari nije pitanje slabog pamćenja i povijesnog revizionizma, već je problem buđenja dubljeg banalnog zla gdje se uz podsmijeh zazivaju i gore bajkovite zvijeri.
Slaviti Francetića, Juru i Bobana nije neupućeni cinizam kojim se divljaci pretvaraju u heroje, jer rat opravdava bestijalnost. Ne radi se tu o povijesnoj točnosti; istina je irelevantna i ne može promijeniti čvrsti vrijednosni stav: moji su dobri, Hrvat ne može učiniti zločin, zna se tko je žrtva.
Ma to je sve samo pjena nad mutnom i zagađenom vodom. Kad se prihvati javno zagovaranje i ispovijedanje gluposti kao vrline, vrlinom uskoro postaje svaka budalaština. Zloba i zlo.
Često se pitamo kakva je to zemlja Hrvatska uz kojoj povremeno nastaju i šire se ideje koje nam ne služe na čast. Je li to nekakvo prokletstvo, urok ili jednostavna pogreška mentaliteta.
Baš ovo zadnje omiljeno je objašnjenje svih neuspjeha. Nema investicija jer naši ljudi spremaju novac u slamaricu, a ne kupuju dionice i ne ulažu ušteđevinu.
Korupcija je neiskorjenjiva, kažu, radi mentaliteta. Naš čovjek je kvarna roba. Mentalitet i politička kultura oportunizma i kukavičluka krivci su što uvijek pobjeđuju karakterno slabi, rijetko stručni i radišni, nekad pravi egzibicionisti, egzaltirani marginalci i fanatici.
Kakva je, zaboga, ta zemlja u koja se vjeruje u čuda i velike vođe, u kojoj čuda traju po nekoliko dana, u kojoj vođe blijede brže od papira starih knjiga.
Kakav je to sloj ljudi koji to koriste i još daleko veći koji to trpe?
Kakav je to hrvatski čovjek?
Ne, to nije neki čudak iz američkih filmova koji želi zavladati svijetom, to je samo prosječan čovjek mase, jedan od onih napravljenih od lego-kockica, isti kao stotine drugih s prazninom u plastičnoj glavi.
Naš čovjek.
On je podložan autoritetu i želi biti autoritet. Kruto se drži konvencionalnih vrijednosti. Zna da su feministkinje lezbijke. Zna da su Bizantinci podmukli jer su Srbi.
Nema kompromisa: naši su dobri, drugi sumnjivi. I neki naši lako postanu drugi jer im se izdaja ne prašta.
Voli stereotipe. Talijani lijepo pjevaju, ali su tetkice. Nijemci su glupi. Intelektualci su slabi ljubavnici. Intelektualci su blazirana elita koja ne razumije pravog hrvatskog čovjeka.
Hrvatski čovjek za sebe tvrdi da je vjernik. No u što vjeruje ne ispovijeda u crkvi. Vjeruje u novac i moć, veze i poznanstva, mito. Putuje na hodočašća. Sa župnikom je bio u Betlehemu, ali ne vidi zidove, ni Židove i Palestince, već žive jaslice, betlehemsku zvijezdu i tri kralja.
Zar ga urok tjera da vjeruje u sudbinu, čuda i Božji zagovor? Vjeruje iskreno i proglašava se praktičnim vjernikom, a zapravo računa da će mu to donijeti priznanje; a možda ipak nešto ima iza života. Rado bi se nagodio s Bogom ili tražio vezu preko nekog sveca.
Praktički je praznovjeran, čita horoskop i vjeruje u podzemna zračenja i skidanje uroka.
Fasciniran je prepoznavanjem popularnih ljudi, pa makar bili samo sudionici reality showa.
Oštro osuđuje kritičare države i društva – takve bi trebalo poslati odakle su došli, neka idu tamo gdje im se više sviđa.
Naš autentični narod mora biti čist, nezagađen sumnjama, nevjericom i polovičnom kolebljivom vjerom. Iako vjera tvrdi da je važniji duh, on vjeruje da su to moć i stvari. Voli rasipanje i oholo se diči bogatstvom stvari.
Želi imati poslušnu i atraktivnu ženu koja zna gdje joj je mjesto.
Ništa se ne događa slučajno. Iza svake nesreće stoje demonske sile, zapravo ljudi. Masoni, iluminati, Trilateralna komisija iako su lokalne udruge lovaca i pripadnici povijesnih satnija, župni uredi i folklorne skupine, a tek ogranci, gradske i županijske organizacije, na svom su terenu jači od Europske komisije, CIA-e i FSB zajedno.
No kad se radi o vješticama, prosječan čovjek bliži je Ivani Brlić nego Mariji Jurić. Malo čita. Iako se smatra patriotom, nikad nije čitao Radića, Gotovca, Tripala, pa čak ni Franju Tuđmana.
Čita Dona Browna, pa vjeruje da se tamo daleko, gdje se kroje planovi, na mjestima udaljenim, hladnim i bezdušnim bore Opus Dei i masoni, crpe se snage naroda, kuju planovi i stvaraju likovi naših odličnika.
Vjeruje se u zavjere. U tim centrima moći oni ne znaju ništa o nama, ali znaju sve o tome kako se zavode i kupuju naši ljudi, vode mediji, kako postaviti premijere i namjestiti izbore.
Nabrajati se može i dalje. Glupost je neiscrpna.
Ima li u tome sistema? Nekad je postati glup (ili lud) obrana od stvarnosti. Bijeg od osobne odgovornosti i krivnje.
Ne vidjeti kamo sve ide nesmotrena je nepažnja. A gruba nepažnja bliska je namjeri i krivnji.
Nisam baš uvjeren da je znanje moć, ne vjerujem ni da je znanje dobro samo po sebi, no čvrsto sam uvjeren da je neznanje loše, da budalaštine nose sjeme zla i da ljudi mogu biti bolji.
autograf
Ne treba se samo površno bojati gluposti, gluposti se treba bojati do krajnjih granica zastrašenosti, groze i nespokoja.
Primitivizam uz glupost djeluje kao katalizator, udruženi djeluju jače.
Oni su gori od fašizma i nacizma, lakše se šire, teže prepoznaju. Iza gluposti koja vlada kao da postoje neke jače sile, uroci i prokletstva.
Razmetanje mitovima, tvrdoglavost predrasuda, lakoća neumjesne šale postali su građanstvu omiljeni i prihvaćeni. Razum se povlači. Time se prikrivaju posljedice površnog stila.
O posljedicama nepažnje se ne razmišlja. Stvara se ozračje relativizacije, stvaranja nadčovjeka koji je s onu stranu dobra i zla, koji je tvrdoglavo uvjeren da ne griješi. Ne treba razmišljati, jer stvari se tako i tako jednostavno dogode, a kada pogađaju drugog, nisu važne. Kada pogode nas, naše namjere dobro su opravdanje, naši neprijatelji su krivci, naš spas je čvrsta vjera.
Glupost se poigrava s narodima, zajednicama, društvima i ljudima i prikriva i opravdava posljedice. Neznanje, glupost i odsutnost razmišljanja o posljedicama ima posljedice. Glupost nije samo opasna, ona je opaka.
Banaliziranje zla koje se svodi na površno gađenje ne može razumjeti da kroz odškrinuta vrata, kao iz Pandorine škrinje, samo što nisu navalila zla i da je glupost samo najava toga. Nije važno što se uz smiješak skandira ”Za dom – spremni”, ”mi smo ustaše”, ili slavi Jasenovac kao mjesto razonode.
Nisam baš uvjeren da je znanje moć, ne vjerujem ni da je znanje dobro samo po sebi, no čvrsto sam uvjeren da je neznanje loše, da budalaštine nose sjeme zla i da ljudi mogu biti bolji
Slaviti Pavelića koji je potpuni luzer i politički slijepac, čak i izdajnik nacionalne stvari nije pitanje slabog pamćenja i povijesnog revizionizma, već je problem buđenja dubljeg banalnog zla gdje se uz podsmijeh zazivaju i gore bajkovite zvijeri.
Slaviti Francetića, Juru i Bobana nije neupućeni cinizam kojim se divljaci pretvaraju u heroje, jer rat opravdava bestijalnost. Ne radi se tu o povijesnoj točnosti; istina je irelevantna i ne može promijeniti čvrsti vrijednosni stav: moji su dobri, Hrvat ne može učiniti zločin, zna se tko je žrtva.
Ma to je sve samo pjena nad mutnom i zagađenom vodom. Kad se prihvati javno zagovaranje i ispovijedanje gluposti kao vrline, vrlinom uskoro postaje svaka budalaština. Zloba i zlo.
Često se pitamo kakva je to zemlja Hrvatska uz kojoj povremeno nastaju i šire se ideje koje nam ne služe na čast. Je li to nekakvo prokletstvo, urok ili jednostavna pogreška mentaliteta.
Baš ovo zadnje omiljeno je objašnjenje svih neuspjeha. Nema investicija jer naši ljudi spremaju novac u slamaricu, a ne kupuju dionice i ne ulažu ušteđevinu.
Korupcija je neiskorjenjiva, kažu, radi mentaliteta. Naš čovjek je kvarna roba. Mentalitet i politička kultura oportunizma i kukavičluka krivci su što uvijek pobjeđuju karakterno slabi, rijetko stručni i radišni, nekad pravi egzibicionisti, egzaltirani marginalci i fanatici.
Kakva je, zaboga, ta zemlja u koja se vjeruje u čuda i velike vođe, u kojoj čuda traju po nekoliko dana, u kojoj vođe blijede brže od papira starih knjiga.
Glupost se poigrava s narodima, zajednicama, društvima i ljudima i prikriva i opravdava posljedice. Neznanje, glupost i odsutnost razmišljanja o posljedicama ima posljedice. Glupost nije samo opasna, ona je opaka
Kakav je to sloj ljudi koji to koriste i još daleko veći koji to trpe?
Kakav je to hrvatski čovjek?
Ne, to nije neki čudak iz američkih filmova koji želi zavladati svijetom, to je samo prosječan čovjek mase, jedan od onih napravljenih od lego-kockica, isti kao stotine drugih s prazninom u plastičnoj glavi.
Naš čovjek.
On je podložan autoritetu i želi biti autoritet. Kruto se drži konvencionalnih vrijednosti. Zna da su feministkinje lezbijke. Zna da su Bizantinci podmukli jer su Srbi.
Nema kompromisa: naši su dobri, drugi sumnjivi. I neki naši lako postanu drugi jer im se izdaja ne prašta.
Voli stereotipe. Talijani lijepo pjevaju, ali su tetkice. Nijemci su glupi. Intelektualci su slabi ljubavnici. Intelektualci su blazirana elita koja ne razumije pravog hrvatskog čovjeka.
Hrvatski čovjek za sebe tvrdi da je vjernik. No u što vjeruje ne ispovijeda u crkvi. Vjeruje u novac i moć, veze i poznanstva, mito. Putuje na hodočašća. Sa župnikom je bio u Betlehemu, ali ne vidi zidove, ni Židove i Palestince, već žive jaslice, betlehemsku zvijezdu i tri kralja.
Zar ga urok tjera da vjeruje u sudbinu, čuda i Božji zagovor? Vjeruje iskreno i proglašava se praktičnim vjernikom, a zapravo računa da će mu to donijeti priznanje; a možda ipak nešto ima iza života. Rado bi se nagodio s Bogom ili tražio vezu preko nekog sveca.
Slaviti Francetića, Juru i Bobana nije neupućeni cinizam kojim se divljaci pretvaraju u heroje, jer rat opravdava bestijalnost. Ne radi se tu o povijesnoj točnosti; istina je irelevantna i ne može promijeniti čvrsti vrijednosni stav: moji su dobri, Hrvat ne može učiniti zločin, zna se tko je žrtva
Praktički je praznovjeran, čita horoskop i vjeruje u podzemna zračenja i skidanje uroka.
Fasciniran je prepoznavanjem popularnih ljudi, pa makar bili samo sudionici reality showa.
Oštro osuđuje kritičare države i društva – takve bi trebalo poslati odakle su došli, neka idu tamo gdje im se više sviđa.
Naš autentični narod mora biti čist, nezagađen sumnjama, nevjericom i polovičnom kolebljivom vjerom. Iako vjera tvrdi da je važniji duh, on vjeruje da su to moć i stvari. Voli rasipanje i oholo se diči bogatstvom stvari.
Želi imati poslušnu i atraktivnu ženu koja zna gdje joj je mjesto.
Ništa se ne događa slučajno. Iza svake nesreće stoje demonske sile, zapravo ljudi. Masoni, iluminati, Trilateralna komisija iako su lokalne udruge lovaca i pripadnici povijesnih satnija, župni uredi i folklorne skupine, a tek ogranci, gradske i županijske organizacije, na svom su terenu jači od Europske komisije, CIA-e i FSB zajedno.
No kad se radi o vješticama, prosječan čovjek bliži je Ivani Brlić nego Mariji Jurić. Malo čita. Iako se smatra patriotom, nikad nije čitao Radića, Gotovca, Tripala, pa čak ni Franju Tuđmana.
Čita Dona Browna, pa vjeruje da se tamo daleko, gdje se kroje planovi, na mjestima udaljenim, hladnim i bezdušnim bore Opus Dei i masoni, crpe se snage naroda, kuju planovi i stvaraju likovi naših odličnika.
Naš čovjek. On je podložan autoritetu i želi biti autoritet. Kruto se drži konvencionalnih vrijednosti. Zna da su feministkinje lezbijke. Zna da su Bizantinci podmukli jer su Srbi
Vjeruje se u zavjere. U tim centrima moći oni ne znaju ništa o nama, ali znaju sve o tome kako se zavode i kupuju naši ljudi, vode mediji, kako postaviti premijere i namjestiti izbore.
Nabrajati se može i dalje. Glupost je neiscrpna.
Ima li u tome sistema? Nekad je postati glup (ili lud) obrana od stvarnosti. Bijeg od osobne odgovornosti i krivnje.
Ne vidjeti kamo sve ide nesmotrena je nepažnja. A gruba nepažnja bliska je namjeri i krivnji.
Nisam baš uvjeren da je znanje moć, ne vjerujem ni da je znanje dobro samo po sebi, no čvrsto sam uvjeren da je neznanje loše, da budalaštine nose sjeme zla i da ljudi mogu biti bolji.
autograf
