Hrvatske ekonomija godinama bilježi obilje prekomjernih makroekonomskih neravnoteža koje zahtijevaju odlučne mjere politika za njihovo rješavanje. Unatrag godinu dana na to nas upozorava i Europska komisija tražeći konkretne akcije, a posebno s aspekta rješavanja strukturnih problema, zaustavljanja ekspanzije javnog duga i rashoda javnog sektora te stvaranja okruženja za ekonomski rast
Na aktualnom popisu makroekonomskih neravnoteža vodeće mjesto zauzima 1) prevelik i neodrživ javni dug koji prati visok budžetski deficit, a dodatno to su 2) pretjerana negativna međunarodna neto investicijska pozicija vezana uz velik inozemni dug svih sektora, 3) slabi izvozni rezultati i nizak udio izvoza u BDP-u zbog niske međunarodne konkurentnosti, 4) visok ukupni dug privatnog sektora te 5) visoka stopa nezaposlenost s posebno istaknutim problemom nezaposlenosti mladih i niskokvalificiranih osoba. U pretkriznom razdoblju tom popisu trebalo bi pridružiti pretjerani rast cijena nekretnina i visok deficit u vanjskotrgovinskoj razmjeni, a iako se navedeno danas ne ističe kao problem, njihovi raniji učinci itekako se odražavaju na opće stanje makroekonomskih neravnoteža koje će još dugi niz godina opterećivat hrvatsko gospodarstvo.
Osnovni problem Hrvatske je nedostatak kapaciteta za ekonomski rast. U kontekstu toga treba promatrati i relativno veće stope rasta BDP-a od 2002. do 2008., ali koje nisu bile temeljene na snazi ekonomije nego na inozemnom zaduživanju koje je privremeno omogućilo monetarno-kreditnu ekspanziju, jačanje domaće valute, prekomjerni rast uvoza, napuhavanje cijena nekretnina i povećanje prosječnog životnog standarda građana, uz istodobno 'izumiranje' domaće proizvodnje, nedovoljni tehnološki napredak i nisku izvoznu konkurentnost , rast plaća iznad porasta produktivnosti rada i rastuće rashode javnog sektora koji su kompenzirali nedostatak perspektive u privatnom poduzetničkom sektoru.
Inozemni dug Hrvatske nalazi se na razini 100% BDP-a (što je dvostruko više nego 2000. godine), odnosno čini preko 240% izvoza. Najveći dio inozemnog duga odnosi se na privatna i javna trgovačka društva, državu i banke. Pri tome, isto kao u slučaju domaćeg zaduživanja, inozemni dug su uglavnom kumulirale djelatnosti koje pridonose rastu uvoza i neefikasnom poslovanju u djelatnostima koje nisu predmet međunarodne razmjene, dok tek manji dio duga otpada na subjekte koji su neto-izvoznici i imaju prihode u devizama pa je ekonomski sustav u cjelini visoko izložen valutnom riziku, stvarajući moralni pritisak na središnju banku da održava stabilnost tečaja i nedovoljno koristi kanale monetarne politike.
O autoriciMarijana Ivanov je redovna profesorica na Katedri za financije Ekonomskog fakulteta u Zagrebu. Posebno se bavi monetarno-kreditnom politikom i monetarnom analizom a kao sekundarno područje interesa izdvaja upravljanje likvidnošću i bankovni sustav.tportal
