Svijet u kojem živimo prepun je mogućnosti i otvara nam sve novije i novije horizonte. Jer, liberalna demokracija i tehno-znanost daju nam slobodu izbora. Ili možda ne? „Svijet u kojem živimo najgori je od svih mogućih svjetova.“ (Schopenhauer) Da je još samo malo gori, bio bi nepodnošljiv! Bez obzira kojoj se od ove dvije dijagnoze priklonili, ne možemo bez svijeta. Bez njegovih prirodnih određenja, bez kulturnog uzdizanja, ali ni bez institucija društva i zajednice, no ponajprije ne možemo bez onih koji svijet čine – bez ljudi. Na stranu sva zastranjenja civilizacije i njezin autodestruktivni hod. Socijalizacija je proces kojeg ne možemo prekoračiti, ako želimo ostati – ljudi. Koje su posljedice zanemarivanja tog procesa, govori nam dokumentarni dugometražni prvijenac Crystal Moselle Čopor (The Wolfpack, 2015). Autorica je kroz nekoliko godina snimala detalje života jedne obitelj iz njujorškog Lower East Sidea. Ali kakve obitelji! Bračni par Angulo u svom je stanu na toj lokaciji u posljednjih dvadesetak godina odgajao svoje sedmero djece – šestoricu mladića, a kasnije je u obitelj stigla i kćerka s imenom Višnu. Bhagavan, Govinda, Jagadisa, Krshna, Mukunda, Narayana… imena sinova Latinoamerikanca, zapravo indijanskog useljenika u Sjedinjene Države i njegove američke supruge, pokazuju da im je vjerski background sadržan u prizivu Hare Krishna.
No, presudnija od te religijske ekstravagancije svakako je činjenica da je tiranski otac djecu držao stalno zatvorenima u stanu. Izlazili su – kako u filmu kaže Govinda – do maksimalno devet puta godišnje iz stana-utvrde kako bi vidjeli sunce i udahnuli prirodni zrak. No, bilo je godina kada se to dešavalo rjeđe, kada se to desilo jednom, dvaput ili nijednom. Sve ostalo vrijeme bili su zatočeni u stanu, gdje su spoznaje o svijetu dobivali putem filmova. Dečki su skidali dijaloge mnogih kultnih ostvarenja, kako bi ih samostalno odigravali u svom skučenom životnom prostoru. Plakat i trailer filma insceniraju i oživljavaju Govinda i njegova braća na samome početku, odigravajući čuvene sekvence iz kultnih Tarantinovih Reservoir Dogs. Dečki su nevjerojatno talentirani… Osim što rade svu scenografiju i izrađuju predmete i kostime za film, oni su i odlični glazbenici, plesači, sjajni zabavljači… Iako nikad nisu bili u stvarnom kontaktu s ljudima, nisu razvili autizam. Inteligencija im je zadivljujuća, a što se može zaključiti iz redateljičina razgovora sa svakim od njih ponaosob.
Dramaturgija filma supostavlja autoričine snimke i priču s obiteljskim VHS-snimcima koji dodatno fasciniraju u neobičnom prikazu još neobičnije pripovijesti. Kako se desilo da je indijanski otac držao svoju djecu zatočenu u stanu sve do puberteta i punoljetstva? Iako on drži da je društvo tzv. zapadne civilizacije opasno i da mu se ne treba predati u njegovu nametanju navodnih životnih potreba, njegov je postupak prema obitelji neoprostivo okrutan. Posebice se to može reći za odnos prema supruzi. I dok je kao mlada djevojka bila fascinirana njegovom nekonvencionalnošću i neupitno moralizirajućim – a zapravo autističnim! – odbojnim stavom prema društvu, kasnije je, zbog djece, spoznala svu suprugovu okrutnost. Njezina je – ipak ultimativno isplativa! – žrtva bila u tomu što je, kao po profesiji učiteljica, svojoj djeci pružila savršeno obrazovanje kod kuće.
Savršeno? Kako je to bilo moguće bez ikakve socijalizacije? Zvuči bedasto i fantazmatski, ali njezini su se sinovi (i kćer) odgajali (i) na filmovima!? Ovakav idealni odgoj za filmofile, zapravo je bio zastrašujuće okrutni način odrastanja. Ipak, najfascinantnije u cijeloj ovoj doku-storiji jest to što je zbiljska istinita. Truth is stranger than fiction! Crystal Moselle posložila je ovu gotovo onirički nestvarnu, a zbiljsku pripovijest u vrlo zanimljiv kino-uradak. Iskoristila je inteligenciju svojih protagonista kako bi nam podastrijela dramaturški vrlo sugestivan film. Supostavljanje intervjua s igranim materijalom i starim video-snimcima dovelo je do snažnog fabulativnog učinka.
Negdje pri kraju filma Mukunda priča o svom prvom bijegu iz stana s maskom Michaela Myersa. Ova avantura završava njegovim uhićenjem i slanjem u mentalnu ustanovu. Međutim, taj događaj značio je i – slobodu. Kao filmski junak iz čuvenog horora, na taj je način prekinuo horor svog i života svoje braće. Stoga je i posljednji dio filma vrlo dirljiva evokacija njegova emotivna oslobođenja. Nakon razumljive mržnje i prezira prema ocu, on polako razvija stav pomirenja. Na kraju, Mukunda dobiva i prvi posao, planira snimiti i film. Sve je to poentirano obiteljskim izletom u prirodu, što je bilo i predmet majčine žudnje cijelog njezina života. Već onemoćali tiranski otac sada je konačno detroniziran u svojim odgojnim metodama, a prirodno svjetlo ulazi, kako u high-key vizuru filma, tako i u perspektivu otvorene budućnosti obitelji Angulo.
Mogu reći da je Čopor (vukova) ona vrsta dokumentarnog filma koju nosi njegova tema. Sama dokumentarna građa toliko je dojmljiva da je autorica tek trebala slijediti niti ove nevjerojatne pripovijesti. Međutim, Crystal Moselle od svoga je filma uspjela izvući i mnogo više. Naime, ovo ostvarenje daje nadu i izuzetno optimistično poentira priču – nikada ne pristati na život kao danost, a uvijek se prepustiti otvorenosti događaja. Kao da čitam retke iz idejnog svijeta filozofa Jacquesa Derridae ili Giorgia Agambena! Koju nam pouku ostavlja(ju) vučja družina, dečki Angulo? Vukovi ne umiru sami!
filmovi
No, presudnija od te religijske ekstravagancije svakako je činjenica da je tiranski otac djecu držao stalno zatvorenima u stanu. Izlazili su – kako u filmu kaže Govinda – do maksimalno devet puta godišnje iz stana-utvrde kako bi vidjeli sunce i udahnuli prirodni zrak. No, bilo je godina kada se to dešavalo rjeđe, kada se to desilo jednom, dvaput ili nijednom. Sve ostalo vrijeme bili su zatočeni u stanu, gdje su spoznaje o svijetu dobivali putem filmova. Dečki su skidali dijaloge mnogih kultnih ostvarenja, kako bi ih samostalno odigravali u svom skučenom životnom prostoru. Plakat i trailer filma insceniraju i oživljavaju Govinda i njegova braća na samome početku, odigravajući čuvene sekvence iz kultnih Tarantinovih Reservoir Dogs. Dečki su nevjerojatno talentirani… Osim što rade svu scenografiju i izrađuju predmete i kostime za film, oni su i odlični glazbenici, plesači, sjajni zabavljači… Iako nikad nisu bili u stvarnom kontaktu s ljudima, nisu razvili autizam. Inteligencija im je zadivljujuća, a što se može zaključiti iz redateljičina razgovora sa svakim od njih ponaosob.
Dramaturgija filma supostavlja autoričine snimke i priču s obiteljskim VHS-snimcima koji dodatno fasciniraju u neobičnom prikazu još neobičnije pripovijesti. Kako se desilo da je indijanski otac držao svoju djecu zatočenu u stanu sve do puberteta i punoljetstva? Iako on drži da je društvo tzv. zapadne civilizacije opasno i da mu se ne treba predati u njegovu nametanju navodnih životnih potreba, njegov je postupak prema obitelji neoprostivo okrutan. Posebice se to može reći za odnos prema supruzi. I dok je kao mlada djevojka bila fascinirana njegovom nekonvencionalnošću i neupitno moralizirajućim – a zapravo autističnim! – odbojnim stavom prema društvu, kasnije je, zbog djece, spoznala svu suprugovu okrutnost. Njezina je – ipak ultimativno isplativa! – žrtva bila u tomu što je, kao po profesiji učiteljica, svojoj djeci pružila savršeno obrazovanje kod kuće.
Savršeno? Kako je to bilo moguće bez ikakve socijalizacije? Zvuči bedasto i fantazmatski, ali njezini su se sinovi (i kćer) odgajali (i) na filmovima!? Ovakav idealni odgoj za filmofile, zapravo je bio zastrašujuće okrutni način odrastanja. Ipak, najfascinantnije u cijeloj ovoj doku-storiji jest to što je zbiljska istinita. Truth is stranger than fiction! Crystal Moselle posložila je ovu gotovo onirički nestvarnu, a zbiljsku pripovijest u vrlo zanimljiv kino-uradak. Iskoristila je inteligenciju svojih protagonista kako bi nam podastrijela dramaturški vrlo sugestivan film. Supostavljanje intervjua s igranim materijalom i starim video-snimcima dovelo je do snažnog fabulativnog učinka.
Negdje pri kraju filma Mukunda priča o svom prvom bijegu iz stana s maskom Michaela Myersa. Ova avantura završava njegovim uhićenjem i slanjem u mentalnu ustanovu. Međutim, taj događaj značio je i – slobodu. Kao filmski junak iz čuvenog horora, na taj je način prekinuo horor svog i života svoje braće. Stoga je i posljednji dio filma vrlo dirljiva evokacija njegova emotivna oslobođenja. Nakon razumljive mržnje i prezira prema ocu, on polako razvija stav pomirenja. Na kraju, Mukunda dobiva i prvi posao, planira snimiti i film. Sve je to poentirano obiteljskim izletom u prirodu, što je bilo i predmet majčine žudnje cijelog njezina života. Već onemoćali tiranski otac sada je konačno detroniziran u svojim odgojnim metodama, a prirodno svjetlo ulazi, kako u high-key vizuru filma, tako i u perspektivu otvorene budućnosti obitelji Angulo.
Mogu reći da je Čopor (vukova) ona vrsta dokumentarnog filma koju nosi njegova tema. Sama dokumentarna građa toliko je dojmljiva da je autorica tek trebala slijediti niti ove nevjerojatne pripovijesti. Međutim, Crystal Moselle od svoga je filma uspjela izvući i mnogo više. Naime, ovo ostvarenje daje nadu i izuzetno optimistično poentira priču – nikada ne pristati na život kao danost, a uvijek se prepustiti otvorenosti događaja. Kao da čitam retke iz idejnog svijeta filozofa Jacquesa Derridae ili Giorgia Agambena! Koju nam pouku ostavlja(ju) vučja družina, dečki Angulo? Vukovi ne umiru sami!
filmovi
