Zaboravite Harryja Pottera, Newt Scamander je stigao!

Nisam neki fan Harrya Pottera. Niti su mi bile zanimljive knjige J.K.Rowling (a probao sam više puta), niti su mi filmovi bili nešto. Pogledao sam ih sedam od osam i varirali su mi od teško prohodnih i prilično napornih (dvojka – „H.P. & The Chamber Of Secrets“) do podnošljivih i umjereno zabavnih (zadnjih par). Mislio sam da je tome tako iz čisto generacijskih razloga – kao što su klinci koji su rasli početkom milenija teško kužili naše heroje Bonda, Indianu Jonesa, Hana Sola, Martya McFlya i Velikog Bleka, tako ni mi valjda nismo kužili te njihove Pottere, Gandalfe, Frodde, Belle Swan i Pokemone.

No, sad kad sam vidio novi filmski spektakl J.K.Rowling koji će sasvim sigurno izrasti u serijal još mi se više čini da sam bio u pravu glede Pottera i da to nije bila samo generacijska priča već da su ti filmovi zaista tako suhi, prazni i nešarmantni kako sam ih ja doživio. Jer „Fantastične zvijeri“ sve su samo ne to. Naravno, moji dojmovi su sasvim irelevantni kad znamo da je Rowlingica svoje Harry Potter knjige dosad prodala u preko 400 milijuna primjeraka, a da je osam filmova utržilo preko sedam milijardi i 700 milijuna dolara (!). Fine će pari natući i „Fantastične zvijeri“, ali ovaj ću put navijati za Rowlingicu i bit će mi drago vidjeti još poneki nastavak – prvotno su najavili trilogiju, no sad se već priča o pet komada.

Nije li ono bio stari Einstein čija je definicija ludila bila otprilike da je to ono kad konstanto radite istu stvar i očekujete drugačiji rezultat? E pa Rowlingica i njeni jataci ovdje su mu se usudili oponirati i bogami uspjeli. Jer ono što je najčudnije kod „Zvijeri“ je da se tu opet radi o čarobnim štapićima i đacima Hogwartsa i da je film radila manje-više ista ekipa kao i zadnja četiri Pottera – režiser je David Yates, dok je scenarist većine Potter filmova Steve Kloves ovdje prekomandiran u jednog od producenata. Jedina važna promjena, ako je to uopće promjena je ta da scenarij filma potpisuje sama Rowlingica što dosad nikad nije bio slučaj. Jorgea Luisa Borgesa, čiji je genijalni „Priručnik fantastične zoologije“ izvorište svega ovoga propustili su naravno potpisati…

Priča počinje sredinom 1920-ih dolaskom u New York pomalo smotanog momka po imenu Newt Scamander (ispočetka nešto manje uvjerljivi oskarovac Eddie Redmayne kojem treba neko vrijeme da fino „ukliže“ u ulogu), a koji u ruci nosi nekakav prastari kofer. Vrlo brzo ćemo saznati da je Newt čarobnjak (s Hogwartsa ofkors), a da je kofer prepun kojekakvih čudnovatih bića. I riječima TV prodaje, to nije sve – Newt kad mu zagusti može fino uskočiti u svoj kofer i ući u neki drugi, magični svijet prepun naravno kojekavih začudnih bića. Čim Newt siđe s broda, jedna mu posebno nestašna živina utekne iz kofera, i tu odmah kreće suluda akcija u kojoj mu se spletom okolnosti pridruži i ne-čarobnjak Jacob (Dan Fogler). Inače mi obična raja bez čarobnih štapića u HP knjigama smo se zvali muggles (kod nas prevedeno kao bezjaci), dok ih u Americi zovu no-majs.

Newta i Jacoba odmah zamijeti Tina (Katherine Waterston, kći starog Sama) koja pak radi za organizaciju po imenu MACUSA (Magic Congress Of The USA), a paralelno s njihovim naganjanjem one odbjegle živine pratimo i nekakve anti-čarobnjačke demonstracije na ulicama New Yorka koje predvodi neka spooky baba (Samantha Morton) koja bi istrijebila sve te čarobnjake i vještice. Svaka sličnost s hrvatskim spooky babama koje bi proganjale pedere, ateiste i žene pred pobačajhem sasvim je naravno slučajna…

Ovaj dio priče s Newtom, Jacobom i Tinom (a ubrzo se uključi i Tinina sestra Queenie) fukcionira besprijekorno i dok film prati njih i njihove peripetije s odbjeglim čudozvijerima, a to je dobrih prvih sat i kvarat, gledamo vjerojatno najšarmantnije minute ovogodišnjeg visokobudžetnog Hollywooda. No kad se fokus prebaci na „politiku“, globalne anti-čarobnjačke zavjere i međučarobnjačke „frakcijske borbe“ (tu su važni igrači šef sigurnosti MACUSA-e, Graves kojeg igra Colin Farrell i predsjednica kongresa Picquery – Carmen Ejogo), intenzitet primjetno padne. No, to je valjda taj neuništivi kliker holivudskog računovođe koji se ne usudi ni pomisliti da bi bajka bez zlog svemoćnog neprijatelja (a onaj „čije se ime ne spominje“ ovdje se zove Grindelwald) mogla uopće funkcionirati i ubrati milijardu dolara u kinima.

Šteta, jer film tu malo upadne u neki suhi limb iz kojeg se ipak uspije izvuči ne toliko efektnim finalom, koje je ruku na srce generičko i već stoput viđeno (par puta i ove godine) koliko s par zgodnih završnih dosjetki. Uglavnom, ako se nešto ima pravo nazivati zabavom za djecu od 7 do 77 godina (a i više), onda su to upravo „Fantastične zvijeri i gdje ih pronaći“…  (8,5/10)

Foto/video: Warner Bros

nemilosrdnigadovi