Ono što će se dogoditi s Grčkom narednih (tje)dana bit će indikativno i formativno kako za Hrvatsku, tako i za EU u cjelini. Hrvatska u pregovorima s Komisijom nema toliko aduta u rukavu kao Grčka, koja tako reći, nema više što izgubiti. Osim toga nemamo niti toliko jasnu agendu kao što ju, izgleda, ima grčka vlada.
Zanimljivo je pratiti kako grčka kriza ovih dana i tjedana drma Europu. Znamo barem od početka financijske krize 2008. da kada Grčka kihne, EU(ropa) se prehladi ili, bolje reći, dobije ozbiljnu gripu. Jučerašnji pregovori između izaslanstva Grčke te predstavnika Europske centralne banke, Međunarodnog monetarnog fonda i Europske komisije o rješenju krize u kojoj se Grčka nalazi još od 2008. nisu doveli do njenog rješenja. Dosadašnji programi pomoći su mogli zaustaviti dramatično pogoršanje ekonomskih i socijalnih prilika u toj zemlji da su samo bili dizajnirani s tim ciljem na umu, no to očito nije bio slučaj. Opsesivna fokusiranost troike (gore navedenih triju institucija) na vraćanje duga bez realistične vizije budućnosti Grčke koja bi joj omogućila da taj dug vrati je naprosto toliko kratkovidna da konzistentno i stalno reciklira probleme. Preko 80% financijskih sredstava pomoći toj zemlji je u dosadašnjim programima troike otišlo u financijski sektor s jasnom namjerom da se iskupe kreditori iz zemalja jezgre EU-a, tvrdi Thomas Fazi. A grčki javni dug, nenaplativi krediti banaka, stopa nezaposlenosti (posebno nezaposlenosti mladih), stopa rizika od siromaštva i socijalne isključenosti te drugi socijalni indikatori su dramatično porasli umjesto da padaju – u situaciji kada Grčka nema dovoljno sredstava da na njih odgovori. Stoga joj prijeti neželjeni scenarij nemogućnosti otplate dugova te izlaska iz eurozone pa onda eventualno i iz EU-a. No, s obzirom na cijenu koštanja katastrofalnog scenarija za sve ostale članice EU-a i šire, Grčka ima nekoliko aduta u rukavu za daljnje pregovore. A grčka vlada pak jasnu agendu kako da popravi socijalnu i ekonomsku situaciju u zemlji željeći izbjeći daljnje nametnute mjere štednje koje bi zemlju odvele u još veću neizvjesnost. Što se za to vrijeme dešava u Hrvatskoj?
Prije mjesec dana Europska komisija nas nije sankcionirala s obzirom na pozitivno ocijenjeni Nacionalni program reformi te Program konvergencije. Vlada RH je napravila veliki napor da udovolji traženjima Europskih institucija uspjevši ih uvjeriti u (potencijalni) napredak u mnogim područjima. Izostanak sankcija je nesumnjivo pozitivan ishod događaja koji su nam mjesecima visili nad glavom, no krajnji doseg i implikacije tih mjera će se tek utvrditi. Mimo i povrh toga izvršna je vlast već najavila restrukturiranje i refinanciranje javnog duga u sljedećem periodu, što je logičan i potreban pristup rješavanju sve težeg problema javnog duga. Dok čekamo konačnu odluku Vijeća Europske unije o preporukama koje očekuju Republiku Hrvatsku barem za sada možemo reći da je ovaj ciklus ispunjavanja zahtjeva Europskih institucija završen, a Komisija (dosta) zadovoljna.
S druge strane sasvim je jasno da potreba za reformama kojima bi se proaktivno ostvarivali socijalni, ekološki odnosno ekonomski ciljevi nadilazi puki tehnokratski proces zadovoljavanja zahtjeva Europskih institucija. No umjesto logike nacionalnih prioriteta koji bi slijedili iz koncepcije razvoja zemlje mi imamo tehnokratsku logiku koja se, od strane domaćih političkih aktera, baš i ne propituje previše. I onda, posljedično, kaskamo za Europskom komisijom ispunjavajući njene uvjete u zadnji tren. A kada se zagrebe samo malo ispod površine, vidi se duboka i dugoročna socijalna i ekonomska kriza kojoj se teško nazire kraj.
Prosvjed protiv mjera štednje u Grčkoj
U svojoj Preporuci za preporuku Vijeća o Nacionalnom programu reformi Hrvatske za 2015. i dostavljanju mišljenja Vijeća o Programu konvergencije Hrvatske za 2015, Komisija navodi potrebu provođenja reformi u mirovinskom i zdravstvenom sustavu, u sustavu socijalne zaštite, određivanja plaća, na tržištu rada, u jednom segmentu javnog upravljanja, po pitanju parafiskalnih nameta, pravosuđa i jednog segmenta funkcioniranja tržišta, ali i po pitanju financijskog sektora (str. 6-7). Potrebe reformi u nabrojenim područjima nisu posebno sporne, čak nužno niti način na koji ih je Komisija u navedenoj Preporuci spomenula. Međutim Komisijino inzistiranje na snižavanju prekomjernog deficita do sljedeće godine u tom istom dokumentu (str. 6) puno je sumnjivijeg karaktera. Tim više što hrvatska strana u Programu konvergencije (str. 4) tvrdi da će fiskalna konsolidacija srednjoročno negativno utjecati na domaći ekonomski rast. A ako javni sektor u ovoj krizi na n-tu potenciju neće potegnuti, tko će drugi?
Reforme za koje nas je Europska unija pritiskala u procesu priključivanja EU-u, kao i ove sada, uostalom, nikada nisu bile bezbolne i uvijek su bile quid pro quo. Dok smo kao zemlja pristupnica morali brzo liberalizirati domaću ekonomiju EU je zasigurno izvršila presudan utjecaj na demokratizaciju u našem dvorištu. Međutim trend demokratizacije je odavno krenuo prema dolje bez da EU tu nudi bilo kakvu prevagu. Reforme u koje nas EU gura s jedne strane jačaju našu sposobnost upravljanja odnosno institucionalne strukture (koje su, zasigurno, dobrim dijelom inspirirane liberalnim intencijama), no s druge vrše ogromnu presiju na javni sektor (rezanje državnih rashoda generalno, posebno njegove investicije – v. Program konvergencije), a to nam se može vratiti kao bumerang. Jer Hrvatska također ima iznimno visoku stopu građana pod rizikom siromaštva i socijalne ekskluzije, vrlo visoku stopu nezaposlenosti (odnosno nezaposlenosti mladih te dugoročne nezaposlenosti) uz sada već opipljivi trend fašizacije društva i sve drugo što s tim u paketu dolazi.
Ono što će se desiti s Grčkom narednih (tje)dana bit će indikativno i formativno kako za Hrvatsku, tako i za EU u cjelini. Krizni događaji u EU-u reflektiraju se u situaciji najavljenog britanskog referenduma o ostanku u EU-u, mađarskog najavljivanja podizanja ograde na granici sa Srbijom uslijed migrantske krize, jačanja ekstremne desnice u mnogim zemljama Europe i sličnih pojava koje prijete ne samo budućnosti Europe, već i socijalnoj koheziji u svakoj pojedinačnoj zemlji.
Dok procedura prekomjernog siromaštva ne postoji, krajnje je vrijeme da EU postane malo više socijalna nego što je bila zadnjih godina ili desetljeća. Jačanje socijalnih indikatora, prilika na tržištu rada te naglasak na cjeloživotnom obrazovanju (koje bi nadišlo puke potrebe tržišta rada te kojime bi se naglasak stavio na socijalnu koheziju) nešto je što nam ovdje u Europi nasušno treba.
Hrvatska u pregovorima s Komisijom nema toliko aduta u rukavu kao Grčka, koja tako reći, nema više što izgubiti. Osim toga nemamo niti toliko jasnu agendu kao što ju, izgleda, ima grčka vlada. Koncepcija razvoja nikada u zadnjih dva i pol deseteljeća nije formulirana. Možemo li očekivati da će hrvatski političari nešto iz ovih kriznih tendencija naučiti, možemo li očekivati neko malo bolje sutra?
h-alter
