Prema statističkim podacima objavljenim na ovih našem portalu Hrvatska je uspješna u smanjivanju samo jedne ekonomske kategorije – zaposlenosti.
Negativan trend, uz porast radno sposobnog stanovništva i uz kalkulaciju statističkih podataka doveo nas je do brojke od 1,7 milijuna radno neaktivnog stanovništva. Kad nemaš gdje raditi, osim u državnim firmama i nekoliko većih, zdravih kompanija, onda si prinuđen na tihi obrt iliti fuš. Drugi riječima - na sivu ekonomiju. Prema procjenama analitičara, pomaka u zaposlenosti neće biti ni ove godine.Iako neki pokazatelji pokazuju da se ekonomija oporavlja milimetarskom progresijom, to hrvatskom čovjeku neće značiti ništa. On mora jesti, plaćati režije i odgovarati na porezne obveze koje mu nameće država. Upravo na tu kategoriju poreznog sustava upozorili su i sindikati te Norvežani (što prenosi i SEEbiz) jer teret poreza pada na najsiromašniji dio pučanstva koji nema nikakve koristi od toga što se ne naplaćuju veliki porezi na nekretnine.
Porezni obveznici uredno sve otplate kroz visoki PDV u trgovinskoj razmjeni. No, nezaposlenost i bijeg u egzistencijalno nesigurne poslove sive zone gadan su žulj sindikalistima koji traže rigoroznije zakone, kontrolu prekovremenih sati, isplata plaća i sl. Zainteresiranost sindikata i ne čudi jer ovise o ''poreznoj berbi'' koja direktno pumpa proračun iz kojih se i oni namiruju. Današnji nezaposleni Hrvat prinuđen je raditi za mizeriju da ne bi doživio ovrhe, siromaštvo i glad.
Kad se sjetimo da je gotovo milijun građana na granici ili je siromašno onda ni ne čudi da, prema procjenama stručnjaka, udio sive ekonomije u BDP –u iznosi vrtoglavih 30%. Norvežani upozoravaju da ovako nešto u dugoročnoj projekciji može urušiti naše gospodarstvo. Pad zaposlenosti i odljev radno sposobnih u emigraciju samo će produžiti ekonomsku agoniju kojoj se ne vidi kraja. Sindikalisti zahtijevaju bolju naplatu poreza, no činjenica je ta da javni sektor djeluje autodestruktivno na ekonomiju i potiče fušeraj. Dokle god se ne pokrene stimulativna ekonomija, zakoni i porezi, može se samo trubiti o uništavanju sive ekonomije.
Kroz povijest, nisu nas nikad plašili rigorozni zakoni. Kad si gladan ne slušaš vlast već svoj želudac. Hrvat se lako domislio kako zeznuti fiskalne blagajne, domislit će se i mnogim zakonskim barijerama koje nude naivni Norvežani navikli na korektnost u poslovanju. Mi smo ipak iz Apsurdistana, daleko je od nas nordijska logika. Ovdje zakoni postoje samo na papiru, a mašta malog čovjeka je neograničena. Dok sindikalisti razmišljaju kako će ubiti vrijeme od plaće do plaće kultivirajući virtualne farme na društvenim mrežama, dotle običan čovjek brine o svakoj kuni koju je mukom zaradio na nekoj baušteli ili desetsatnom konobarenju u nekom opskurnom kafiću.
Izvjesno je samo da će zaposlenost i dalje padati, porezi će rasti, a sindikalisti bezuspješno jamrati. Zaštićena kasta će uživati u svojim privilegijama, bogati će biti još bogatiji, a besposleni popovi će krstiti jariće koristeći nezakonito državne kuće za svoje osobne potrebe.
I tako ukrug, bez obzira na zakone. Jer, zna se koja je ovdašnja logika: zakoni su tu da bismo ih mogli kršiti.
Porezni obveznici uredno sve otplate kroz visoki PDV u trgovinskoj razmjeni. No, nezaposlenost i bijeg u egzistencijalno nesigurne poslove sive zone gadan su žulj sindikalistima koji traže rigoroznije zakone, kontrolu prekovremenih sati, isplata plaća i sl. Zainteresiranost sindikata i ne čudi jer ovise o ''poreznoj berbi'' koja direktno pumpa proračun iz kojih se i oni namiruju. Današnji nezaposleni Hrvat prinuđen je raditi za mizeriju da ne bi doživio ovrhe, siromaštvo i glad.
Kad se sjetimo da je gotovo milijun građana na granici ili je siromašno onda ni ne čudi da, prema procjenama stručnjaka, udio sive ekonomije u BDP –u iznosi vrtoglavih 30%. Norvežani upozoravaju da ovako nešto u dugoročnoj projekciji može urušiti naše gospodarstvo. Pad zaposlenosti i odljev radno sposobnih u emigraciju samo će produžiti ekonomsku agoniju kojoj se ne vidi kraja. Sindikalisti zahtijevaju bolju naplatu poreza, no činjenica je ta da javni sektor djeluje autodestruktivno na ekonomiju i potiče fušeraj. Dokle god se ne pokrene stimulativna ekonomija, zakoni i porezi, može se samo trubiti o uništavanju sive ekonomije.
Kroz povijest, nisu nas nikad plašili rigorozni zakoni. Kad si gladan ne slušaš vlast već svoj želudac. Hrvat se lako domislio kako zeznuti fiskalne blagajne, domislit će se i mnogim zakonskim barijerama koje nude naivni Norvežani navikli na korektnost u poslovanju. Mi smo ipak iz Apsurdistana, daleko je od nas nordijska logika. Ovdje zakoni postoje samo na papiru, a mašta malog čovjeka je neograničena. Dok sindikalisti razmišljaju kako će ubiti vrijeme od plaće do plaće kultivirajući virtualne farme na društvenim mrežama, dotle običan čovjek brine o svakoj kuni koju je mukom zaradio na nekoj baušteli ili desetsatnom konobarenju u nekom opskurnom kafiću.
Izvjesno je samo da će zaposlenost i dalje padati, porezi će rasti, a sindikalisti bezuspješno jamrati. Zaštićena kasta će uživati u svojim privilegijama, bogati će biti još bogatiji, a besposleni popovi će krstiti jariće koristeći nezakonito državne kuće za svoje osobne potrebe.
I tako ukrug, bez obzira na zakone. Jer, zna se koja je ovdašnja logika: zakoni su tu da bismo ih mogli kršiti.
