Je li moguće da Europska unija završi kao bivša Jugoslavija? To je pitanje nedavno postavio Gabriele Bonfiglio, politolog i autor studije sa Sveučilišta u Palermu o budućnosti kontinenta u usporedbi sa zbivanjima na Zapadnom Balkanu '90-ih godina prošlog stoljeća.
Svatko tko ima bilo kakve veze s geopolitikom zna da se određene prognoze, naizgled apsurdne, na kraju mogu obistiniti. Stoga je bolje demontirati stare tabue, nego, skrivajući istinu, biti uvjereni da se krhka Europska unija temelji na zajedničkim vrijednostima i da je priznata od strane svojih građana. Potrebno je postaviti pitanja koja neće dobiti unaprijed osmišljenje odgovore i pokušati pojasniti što Europsku uniju drži na okupu, te kako tu zajednicu vide europski građani? Svaka politička realnost koja želi opstati mora biti vođena određenim temeljnim načelima koja će građani prepoznati kao svoja.
Već 2000. godine su nove europske institucije "od polovice građana EU prepoznate kao opasne, otuđene i neučinkovite". To je ujedno bilo upozorenje da je najvjerojatniji scenarij kolaps legitimiteta te disfunkcionalne tvorevine, budući da je Europska unija – zajednica nimalo kompaktnih država koje veže samo zajedničko tržište i valuta – odavno premašen koncept, jednako kao i ideja da mnoštvo nacionalnih država može tvoriti federalnu super-državu.
"Geopolitička previranja uvijek rezultiraju promjenama, često nasilnim, gotovo uvijek na štetu običnih ljudi", piše u Bonfiglio za časopis Eurasia.
Povijest nas uči da Europa nikada nije bila ujedinjena, a kada se to pokušalo provesti silom, rezultati su uvijek bili katastrofalni. Europa je slaba, nema čak ni zajednički jezik, a interesi europskih institucija nikako nisu i nacionalni interesi europskih naroda.
Već 1991. je bilo je jasno da je od 1957. godine samo Njemačka profitirala od otvaranja europskih tržišta. Bolje rečeno, kada god se radilo o izvozu, to je uvijek bila njemačka roba, prije svega prehrambeni proizvodi koji su zbog konkurentnijih cijena preplavili europska tržišta.To je bilo moguće zahvaljujući politici "stroge internalizacije" koju su u posljednjih nekoliko desetljeća provodili veliki njemački industrijalci, sve s ciljem da se smanje troškovi rada radnika u Njemačkoj.
Dvostruka kriza koja danas trese Europsku uniju - ekonomska i ideološka – pod znak sumnje stavlja mehanizme upravljanja vladajuće oligarhije u Bruxellesu.
Kriza u EU Na neki način podsjeća na onu koja je bivšu Jugoslaviju pogodila nakon Titove smrti. Međutim, mnogi se sjećaju da je malo tko 1980. predviđao da će se Jugoslavija eksplodirati kao bure baruta, jednako kao što danas ne postoji nijedan europski dužnosnik koji je spreman priznati da bi situacija u Europi mogla izmaći kontroli.
Ipak, sve samostalniji čelnici Bruxellesa, samozadovoljni što su sami sebi dodijelili Nobelovu nagradu za mir, ne shvaćaju da su stvorili gotovo identične uvjete za potencijalne sukobe između europskih država. Balkanski ratovi '90-ih, kao i balkanski ratovi koji su prethodili izbijanju Prvog svjetskog rata, simptomatičan su fenomen na kojeg se zbog njegovog destruktivnog potencijala mora upozoriti na vrijeme.
Postoje mnoge sličnosti između raspada Jugoslavije i krize eurozone, u prvom redu. No, no kolapsom jezgre EU, koju čine zemlje sa zajedničkom valutom, ostatak od članica bi po prostim zakonima fizike naprosto "otpao" od propale zajednice. Europska unija se mora prisjetiti jugoslavenske lekcije i naučiti ne vjerovati naizgled nezainteresiranoj pomoći Amerikanaca, te shvatiti da se retorika ljudskih prava često koristi u pravdanju provođenja politike sile i da je iz tog razloga treba neutralizirati.
Jugoslavenska tragedija pokazuje tamniju stranu geopolitike i otkriva da ono što se jednom dogodilo na Balkanu jednog dana može pogoditi i Europsku uniju, posebno ako se ne poduzmu odgovarajuće mjere opreza. Američki cinizam je bio taj koji je u bivšoj Jugoslaviji '90-ih blagoslovio odrede smrti i uništio stotine tisuća života i zašto sutra isto ne bi učinio i u Europskoj uniji?
"Naši" povjesničari će tvrditi "kako to nije istina i da se Jugoslavija raspala zbog stoljetne mržnje koja je preživjela čak čvrstu vladavinu Komunističke partije, a nestala je u krvavim ratovima nakon pada Berlinskog zida, kada su se urušavala višenacionalna carstva ". S druge strane, isti ti povjesničari dobro znaju za naputak Washingtona Međunarodnom monetarnom fondu iz '80-ih da uskrati daljnju pomoć SFRJ i postavi niz uvjeta koji su razorili privredu, a da CIA svu financijsku i logističku podršku pruži nacionalističkim strankama u svim republikama i pokrajinama bivše države. Dakle, pričati da se u bivšoj Jugoslaviji nakon slabljenja režima dogodio "nacionalni preporod" koji je iznjedrio "autohtone nacionalne revolucije" ne samo da je laž, nego su takve tvrdnje uvreda zdravom razumu.
Vraćajući se aktualnoj krizi u Europi, primjetna je identična dinamika kao u Jugoslaviji nakon Titove smrti. Jugoslavija se tada suočila s krizom, inozemni dug je eksplodirao i 1989. godine dosegao razinu od 20 milijardi dolara, što je rezultiralo hiper-inflacijom i padom vrijednosti dinara.
Došlo je do osjetnog smanjenja životnog standarda građana, što je uzrokovalo rast antagonizma između najbogatijih i najsiromašnijih, tj. Slovenije, Hrvatske i sjevernog dijela Srbije (Vojvodina) koji su htjeli "čiste račune" s Kosovom, Makedonijom i Bosnom i Hercegovinom. Naime, raslo je nezadovoljstvo zbog izdvajanja za te tri federalne jedinice koja su najbogatije republike davale u okviru "pomoći za nerazvijena područja". Na kraju su se i "bogati" i "siromašni" -svatko na svoj način - osjećali snažno kažnjenima od strane središnje države. Usporedo s poteškoćama oko inozemnih kredita, inflacije, pada standarda i situacije u kojoj svatko za vlastite nedaće krivca vidi u drugome, dolijevao se benzin na vatru ekstremnog nacionalizma, ali nacionalizma koji nije došao niotkuda, nego je već 1981. godine uzrokovao paklenu lančanu reakciju. Kada je došlo do odcjepljenja Slovenije, ojačale su i druge centrifuglane sile, često poticane iz inozemstva, a sve je završilo u krvavom sukobu svih protiv svih, a da pobjednike na kraju treba tražiti među malobrojnom elitom i centrima moći koji su se službeno "zgražali" i tražili "mirno rješenje", a s druge činili sve da jugoslavenskoj federaciji za razlaz ostane samo ratna opcija.
Sličnosti s današnjom Europom su ogromne. Posebno treba naglasiti da je u potpunosti nestalo ideološko "ljepilo" među zemljama – nekada je to u Jugoslaviji bio komunizam, a u Europskoj uniji je nestalo "europejstvo". U oba slučaja se bilježi eksplozija nezaposlenosti i masovno iseljavanje, dok su mjere "zatvaranja inozemnog duga" i u slučaju Jugoslavije i u slučaju europskih zemalja provedene na štetu socijalne države. MMF koristi isti recept i u nas '80-ih i danas u Europskoj uniji, a to su strukturne reforme, dokidanje socijalne države, liberalizacija tržišta i privatizacija cjelokupnog gospodarstva.
U nas je nezadovoljstvo republika s federacijom raslo iz dana u dan, a dolaskom 90-ih se s jedne strane urušilo povjerenje u jugoslavenski socijalizam, dok su nacionalističke snage postale glavne političke stranke, a ono što je uslijedilo je dobro poznato. Isto tako je poznato da Zapad u bivšoj Jugoslaviji nije odigrao ulogu "branitelja mira pod svaku cijenu", nego se čak aktivno uključio u sukob, a sličnosti s aktualnom situacijom u Europi su fascinantne.
Uzmimo, na primjer, gotovo nepremostivi jaz u stavovima Njemačke i Grčke i bi li Berlin bio u stanju prihvatiti činjenicu da Grčka krene putem neovisnosti i do koje mjere bi takav proces mogao proteći u miru, odnosno bez rata? Osim Grčke su tu i Cipar, Portugal, Španjolska, pa separatistički pokreti unutar samih zemalja članica EU, koji spadaju u skupinu "siromašnih" nezadovoljnika.
Međutim, jednako kao u Jugoslaviji '80-ih i početkom '90-ih, nezadovoljne su i "bogate" članice, kao na primjer Velika Britanija, pa čak i Njemačka bilježi jak porast euro-skepticizma, što je eufemizam za odbojnost prema sve što predstavlja središnja vlast EU u Bruxellesu. Dakle, nije nužno da centrifugalnim silama zamah da jedna od "siromašnih" članica. Naime, kao u slučaju Jugoslavije gdje je zajednicu prva napustila najbogatija Slovenija, u EU mogla to mogla biti Velika Britanija i tako pokrenuti nepovratni proces raspada. Gledamo li aktualno povjerenje europskih građana u institucije Europske unije, takav scenarij je više nego moguć (The continent-wide rise of Euroscepticism)
Porast "euroskepticizma" u ovakvim okolnostima raste i na "bogatom" sjeveru i "siromašnom" jugu
Balkanski slučaj predstavlja primjer nemoći Europske unije i dokazuje da je navodna sposobnost birokrata iz Bruxellesa da upravlja konfliktima samo privid. Osim toga, postaje sve jasnije da multinacionalne tvorevine u ovakvim okolnostima teško mogu živjeti u miru, prije svega zato što jedna super-sila kao što su Sjedinjene Američke Države ne čini ništa za dobrobit Europljana, nego je europska proturječja uvijek koristila za ostvarivanje svojih ciljeva.
Jasno je da su SAD, koristeći se sukobima na području bivše Jugoslavije, tijekom '90-ih ojačale svoj geopolitički utjecaj na Zapadnom Balkanu tako sebi osigurale otvoreni put ka Bliskom istoku i Kavkazu. Takvim razvojem događaja nisu bili oduševljeni Nijemci, koji stoljećima drže kako je to njihov strateški pravac i da Berlin preko Balkana mora biti povezan s Bliskim istokom, a u jednom od starijih planova čak s Bagdadom. S druge strane, ništa od svega što je Washington činio tijekom svoje "humanitarne intervencije" nije koristilo europskim narodima, a još manje narodima Zapadnog Balkana.
Što se bivše Jugoslavije tiče, nevjerojatno je kako mnogi zatvaraju oči pred činjenicom da Washington tijekom desetljeća Hladnog rata nije uspio zagospodariti Zapadnim Balkanom, a za postizanje tog cilja mu je bilo dovoljno nekoliko "manjih regionalnih ratova" koji su eksplodirali nakon proizvedene eksplozije vanjskog duga (koji je mogao biti reprogramiran, ali je to spriječeno), nametanja strukturnih reformi, dokidanja socijalne države i prisilne privatizacije. Sve se dogodilo slučajno? U to povjerovati može samo politički analfabet.
Upravo kao u nas prije tridesetak godina, danas u Europi imamo brojne zemlje s umjetno proizvedenim enormnim dugom i nameću im se iste mjere kao bivšoj Jugoslaviji i Europa prolazi kroz tešku krizu. Od ideološkog "ljepila" – nametnutog osjećaja paneuropskog zajedništva i europejstva - nije ostalo ništa. Nakon svega, zar još postoji netko tko gaji iluziju da balkanski ratovi nisu bili opasan presedan koji bi mogao dovesti do raspada Europske unije?
Sve što se događa u Europi - porast euroskepticizma na ljevici i desnici - treba čitati i u kontekstu agresije globalne financijske oligarhije na čiju su stranu stali Europska središnja banka i njemačka vlada. Od Maastrichta nadalje, globalni financijski imperij je Europi odlučilo ukinuti sva stečena radnička prava, demokraciju koja se svela na izbor bezličnih poslušnika, plaće više nisu zajamčene, a socijalna izdvajanja su stvar prošlosti.
Liberalni fanatizam je iskorjenio konsenzus na kojem se temeljio sam koncept Europske unije. Posljedice takve politike nisu samo prepolovljene plaće europskih radnika, uništavanje školstva i javnog zdravstva, ukidanje ograničenja radnog vremena i opća nesigurnost, jer je bivša Jugoslavija dokaz da to može odvesti čak i u rat.
Ukoliko u ovim okolnostima u Europskoj uniji prevagnu centrifugalne sile, "vanjski faktori" sigurno neće sjediti prekriženih ruku. Konačno, nakon "obavljenog posla" bi ti ""vanjski faktori" na razvalinama Europske unije vrlo lako uspostavili dugo željenu apsolutnu hegemoniju.
Istina, sve navedeno zvuči kao fanta-politika, ali se još jednom zapitajte tko je razuman 1980. godine pomislio da će se Jugoslavija raspasti u krvavom ratu. Ipak treba vjerovati da će nastati platforma koja će imati prijeko potrebnu progresivnu strategiju i mrtvom "europejstvu" udahnuti iskru života, a Bruxelles očistiti od neoliberalnih tehnokrata i fanatika koji nas sve zajedno vode u sigurnu propast.
Ukupni inozemni dug Jugoslavije je bio okidač za hiperinflaciju, pad standarda, nametanje strukturnih reformi i privatizacije, dokidanja socijalne države, sve što Europa proživljava u proteklih nekoliko godina, a nezaustavljvi rast duga u kasnije neovisnim zemljama bivše Jugoslavije je dokaz razorne politike MMF-a i neoliberalnih fanatika
altermainstreaminfo
