Prolazeći jučer pored jednog grafita na kojem piše "Šatore pred tvornice" prisjetih se kako su tvornice "šaptom pale" devedesetih godina. Izgubljene su desetine tisuća radnih mjesta, dobili smo armiju nezaposlenih i mnoštvo socijalnih slučajeva. Siromaštvo je postalo tužna stvarnost, a ta je utakmica, bojim se, nepovratno izgubljena.Mnogi od nas će reći da je većina socijalističkih mastodonata i trebala propasti jer se nije uspjela transformirati. Možda to i jest blizu istine, ali imamo primjere nekih bivših mastodonata koji su se sasvim dobro snašli i u tržišnoj ekonomiji. Ključna riječ - menadžment. No, to je neka druga priča u koju sada ne želim ulaziti.Temeljno je pitanje: zašto se zapravo prosvjeduje i što se prosvjedima želi postići? Također, važan je i kontekst.
Zamislite neki od šatora pred tvornicama koji bi bio postavljen na sličan nezakonit način kao ovaj braniteljski šator. Što mislite, koliko bi izdržao prije nego što bi ga policija uklonila? Vjerojatno tek nekoliko sati, ako i toliko.
A razmislite o sljedećem: tko je to u ovoj zemlji svojedobno propustio organizirati radnike za konkretnije sindikalne akcije? Pa, sindikati, naravno.
Sindikati nisu imali ni volje ni organizacijske sposobnosti da poduzmu nešto konkretnije.
Posljedice toga vidimo ovih dana. siromašnih je sve više, a s YouTubea nam se oglašavaju članovi obitelji novopečenih hrvatskih tajkuna koji nas "podučavaju" što bismo u životu trebali raditi i kako bismo trebali razmišljati.
Ljudi s bezbroj afera trube o "političkom progonu". Polupismeni bivši centarfori postaju "europski čimbenici". Državni proračun služi kao bankomat njegovim trenutačnim "vlasnicima". Nesposobni ministri daju kretenske izjave. Ljudi koji ništa u životu napravili nisu nude se kao politički spasitelji. Umirovljenici moraju krasti po trgovinama da bi preživjeli. Nismo ni svjesni koliko se sve oko nas već urušilo.
I dalje iza kulisa vlada ista ona elita koja je vladala i prije dva i pol desetljeća, samo se manekeni ispred kamera mijenjaju.
Kad bismo umjesto jednog nepotrebnog šatora imali mnoštvo njih koji bi bili postavljeni na pravim mjestima, onda bismo mogli očekivati nešto bolju budućnost.
Ovako, svatko od nas sjedi u svom "kućnom šatoru" i čeka da netko drugi nešto poduzme. Sve dok bude tako, bit će nam sve gore.
Zamislite neki od šatora pred tvornicama koji bi bio postavljen na sličan nezakonit način kao ovaj braniteljski šator. Što mislite, koliko bi izdržao prije nego što bi ga policija uklonila? Vjerojatno tek nekoliko sati, ako i toliko.
A razmislite o sljedećem: tko je to u ovoj zemlji svojedobno propustio organizirati radnike za konkretnije sindikalne akcije? Pa, sindikati, naravno.
Sindikati nisu imali ni volje ni organizacijske sposobnosti da poduzmu nešto konkretnije.
Posljedice toga vidimo ovih dana. siromašnih je sve više, a s YouTubea nam se oglašavaju članovi obitelji novopečenih hrvatskih tajkuna koji nas "podučavaju" što bismo u životu trebali raditi i kako bismo trebali razmišljati.
Ljudi s bezbroj afera trube o "političkom progonu". Polupismeni bivši centarfori postaju "europski čimbenici". Državni proračun služi kao bankomat njegovim trenutačnim "vlasnicima". Nesposobni ministri daju kretenske izjave. Ljudi koji ništa u životu napravili nisu nude se kao politički spasitelji. Umirovljenici moraju krasti po trgovinama da bi preživjeli. Nismo ni svjesni koliko se sve oko nas već urušilo.
I dalje iza kulisa vlada ista ona elita koja je vladala i prije dva i pol desetljeća, samo se manekeni ispred kamera mijenjaju.
Kad bismo umjesto jednog nepotrebnog šatora imali mnoštvo njih koji bi bili postavljeni na pravim mjestima, onda bismo mogli očekivati nešto bolju budućnost.
Ovako, svatko od nas sjedi u svom "kućnom šatoru" i čeka da netko drugi nešto poduzme. Sve dok bude tako, bit će nam sve gore.
