Ako Plenković bude upotrijebljen samo kao jednokratni džoker kojeg će HDZ-ova desnica iskoristiti da se spasi, a onda ga i marionetizirati da se održi, to će biti loše, dugoročno i porazno. Bila bi to instrumentalizacija umjerene desne struje od strane radikalne. Slično se dogodilo i s Brexitom.
Vraški zanimljivo su se isprepleli događaji ovih nekoliko posljednjih dana. Britanci su izglasali tzv. Brexit, što ne mora, ali može biti početak kraja ideje ujedinjene Evrope. A u Hrvatskoj, vidi ti to, kao najozbiljniji kandidat za novog šefa HDZ-a slovi Andrej Plenković, političar, štono bi se reklo, s dna briselske kace. Prije samo tjedan-dva čovjek ne bi na to uložio niti pet kuna, ali, evo, dogodio se iščašeni paradoks da Zagreb trenutno izgleda evropskije od Bruxellesa.
Tome su kumovale dvije činjenice, koje su također svojevrsni paradoksi. Brexit su izglasali pretežnim dijelom glasači Laburističke stranke, koja je inače bila protiv izlaska iz Evropske unije, ali su oni mislili i zaokružili drukčije. S druge strane, uzorni zagovornik evropske ideje Plenkvić nema spomena vrijedne baze u HDZ-u, gdje ta ideja nikada nije prihvaćena zato što se hoće nego što se mora, pa ga gura stranački vrh. Još to nije sigurno, ali izgleda da iza toga stoji osobno prijelazni šef stranke Milijan Brkić, a to znači da Plenkovića kandidira tvrda HDZ-ova desnica.
Ako zbilja bude tako obistinit će se neke medijske spekulacije o savezništvu hercegovačke struje u HDZ-u i grupe hrvatskih evroparlamentaraca, i tu već spomenuta superiornost Zagreba nad Bruxellesom počinje blijediti. Jasno je, naime, da je HDZ-ova desnica, najprije vođena Karamarkom a sada Brkićem, najveći gubitnik polugodišnjeg urušavanja vladajuće koalicije, koje je na kraju završilo padom Orešković-Karamarko-Petrovove Vlade. Zapravo je to više od gubitništva, bilo je to i samouništavajuće srozavanje samog HDZ-a, koji je, zaraćen s logikom vremena i prostora, pokrenuo granično ustašku "konzervativnu kontrarevoluciju", a onda je kontrarevolucija umalo pojela njega samoga.
Sada taj teški brodolomnik vjerojatno samo hoće iskoristiti Plenkovića kao pojas za spasavanje kako bi se izvukao iz gabule u koju ga je gurnula pogubna i isto toliko samopogubna Karamarkova i Brkićeva politika. Ne, rujanske parlamentarne izbore neće, ne može dobiti, izgubit će ih, što je zaslužena kazna za svinjarije posljednjih mjeseci i godina. Ali, preživjet će. I neka tako bude, jer HDZ ima svoje mjesto na političkoj sceni kao stranka desnog centra, koja kontrolira taj prostor, a u boljem izdanju trebala bi preuzeti i odgovornost za stranke desnije od sebe. Pitanje je, međutim, kakva bi bila cijena koju bi se platilo za to.
A. Plenković, Foto: HINA
Ako Plenković bude upotrijebljen samo kao jednokratni džoker kojeg će HDZ-ova desnica iskoristiti da se spasi, a onda ga i marionetizirati da se održi, to će biti loše, dugoročno i porazno. Bila bi to instrumentalizacija umjerene desne struje od strane radikalne. Slično se, da se vratimo početnoj usporedbi, dogodilo i s Brexitom. Njega je David Cameron proveo, rekoh, uz podršku lakovjernih i podinformiranih laburističkih birača, koji su povjerovali da su razlozi njihove socijalne drugorazrednosti u EU, iako ih sasvim dovoljno ima i kod kuće, u UK. Ali, bio je to je jeftin trik, koji mu se vratio u zblenuto lice kao bumerang. Galamio je, naime, suprotno svome uvjerenju protiv Evrope samo zato da dođe na vlast, a onda je glupo ostao i bez Evrope i bez vlasti.
Nešto takvo može se dogoditi i u Hrvatskoj. Mogu Brkić i HDZ-ova desnica imati ne znam kako dobar plan s Plenkovićem, ali ako se on bude sveo na to da se odglumi transformacija u normalnu konzervativnu stranku, samo će se odgoditi njeno urušavanje započeto s Karamarkovim "antikomunističkim manifestom". Ta pouka ima širi, kontinentalni okvir. Glupo je, rekoh, Camaron zabio Brexitom čavao u vlastiti lijes, ali glupo je i što u Bruxellesu sada prgavo požuruju Britance da što prije pokupe prnje i odu iz Evrope. Jest da je De Gaulle bio u pravu kada je govorio da je Velika Britanija uvijek bila zagledanija u američku nego evropsku obalu Atlantika.
Ali njenim odlaskom otvorena je praznina, rupa u Evropi, a ne u Americi. To znači da ona, Evropa, mora sada naći načina da postane funkcionirajuća cjelina, što očito nije, a nikada nije otvorena ozbiljna, stvarno ozbiljna rasprava kako da to postane. Alternative su poznate, federalna ili konfederalna EU. Federacija se pokazala efikasnija, što se najbolje vidjelo na primjeru Sjedinjenih Država koje su s jakom središnjom bankom, Fedom, prve našle izlaz iz svjetske krize iz 2008. godine. S druge strane, konfederalni model štiti male i siromašnije od velikih i bogatijih, što se također pokazalo nužnim u kriznim vremenima, za što imamo primjer u iživljavanju Bruxellesa i vodećih evropskih banaka nad Grčkom.
Rješenje bi očito bilo u federaciji, ali bez dominacije velikih, danas njemačkog, a sutra možda njemačko-francuskog ili njemačko-nekog drugog državnog interesa. Ovdje, međutim, nailazimo na još jedan paradoks, a to da je najpoučniji primjer za ovo posljednje sama Velika Britanija. Ona je kao najveći zagovornik konfederalizma cijelo vrijeme galamila protiv takve dominacije, ali ju je imala i u vlastitoj kući. Ondje je supremacija Engleske već dovela do referenduma za odcjepljenje Škotske, a nakon Brexita ondje već srdito najavljuju još jedan, a postoji mogućnost da se raspiše i u Republici Irskoj, možda i u Walesu.
Dakle, nedužnih ovdje nema i ono što London ljutito predbacuje Bruxellesu može se samo prepakirati i povratnom poštom poslati na njegovu adresu. Vrijedi i obratno. Kada Bruxelles optužuje Englesku što reže socijalna davanja evropskim imigrantima, iako u socijalne fondove uplaćuju više nego što dobivaju, to je samo blijedi odbljesak šire slike, jer većina preostalih članica EU čini još i mnogo gore. Živimo u vremenima zatvorenih krugova, uostalom ne treba napraviti ni koraka iz Zagreba da bi se vidjelo da je tako.
h-alter
