U posljednje vrijeme globalističke “elite” u Bruxellesu neprestano govore o rastućem “populizmu”, prijetnji koja će uništiti naše “liberalne demokratske vrijednosti”, a uglavnom se prstom upire u desne populističke pokrete koji traže vraćanje nacionalnih suvereniteta i veću ulogu u odlučivanju naroda u okviru njihovih nacionalnih država.
Ljevica je gotovo nestala. Nekakvih naznaka buđenja je bilo s pobjedom Syrize u grčkoj i pojavom Podemosa u Španjolskoj, ali je Syriza pogazila sva predizborna obećanja, a Podemos potpuno promijenio početne zacrtane ciljeve i priklonio se liniji vladajuće političke elite koju predvode konzervativci i socijaldemokrati. Više se ne čuju zahtjevi za izlaskom iz eurozone, NATO pakta ili preispitivanjem odnosa Španjolske i Bruxellesa. Podemos u težnjama za neovisnosti nije podržao ni tradicionalno ljevičarsku Kataloniju i podržao je dinastiju u Madridu.
Ljevičarski populistički pokreti i stranke ne nude nikakva rješenja i aktualni teoretičari marksizma se gube u beskrajnim raspravama o potpuno nevažnim temama.
Područje bivše Jugoslavije, gdje su stasale generacije priznatih stručnjaka u područje znanstvenog socijalizma, slijedi istu liniju. Vrlo rijetki se usude opisati stvarima onakvima kakve jesu, dok o konkretnim akcijama nitko i ne razmišlja. Nakon uspješno provedene revolucije za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata, iskustva sa samoupravnim socijalizmom, uloge Jugoslavije u anti-imperijalističkom Pokretu nesvrstanih, Praxisovaca i drugih mislioca znanstvenog socijalizma, naprosto je nevjerojatno da nema nikoga tko će ponuditi konkretna rješenja za aktualne probleme s kojima se suočavamo.
Jedan od problema je i takozvano Otvoreno društvo, koje je kroz razne nevladine udruge atomiziralo društvo, a svaka skupina se bori za rješenje jednog od problema, gubeći na tom putu čvrste veze koje bi te ljude mogle povezati u kritičnu masu sposobnu za promjene. Zapravo, projekt Georga Sorosa i njegovog mentora, filozofa Karla Poppera, najlukavija je pobjeda reakcionarnih elita u modernoj povijesti.
Odgovor nije mogao izostati, bez obzira na činjenicu koliko je europsko razjedinjeno i uspavano radništvo. Međutim, u “Staroj Europi”, bivšoj Europskoj zajednici, nisu se okrenuli predstavnicima ljevice koji teoretiziraju u beskraj, nego podršku daju desnim i konzervativnim “populistima”. Nažalost, kod nas postoji problem što je desnica, ili barem njezin veći dio, pretjerano vezana za političke pokrete i stranke koje su se u Drugom svjetskom ratu priklonili nacifašističkom okupatoru. Na drugoj strani imamo ljevicu koja žive u sjećanjima i raspravlja o dostignućima KPJ i Borisa Kidriča, herojskoj borbi protiv nacifašizma ili idealnim rješenjima u Zakonu o udruženom radu ili Ustavu SFRJ s početka ’70-ih, ne shvaćajući da danas živimo u 21. stoljeću i da takve rasprave, osim povjesničara, više nikoga ne interesiraju. Na kraju, komentirajući uspon desnih populističkih pokreta u EU, ljevica se drži stava “kako je bolje da nama vlada i globalistička “elita”, nego da na vlast dođu “fašisti” i zbog toga Nacionalni front, njemački AfD i slične stranke ne zaslužuju podršku”.
No, što je učinila ljevica, koja je prva trebala uzeti barjak borbe protiv te i takve “elite”? Ništa. Odavno se odrekla klasne borbe i prihvatila koncept obrane ljudskih prava, maglovitog termina koji se upotrebljava ovisno o geopolitičkim interesima “elite” od koje je podmićena.
Da pojasnim što mislim reći, ovdje ću se koristiti dijelovima starih materijala, objavljenih prije dvije ili tri godine.
Naime, zapadnoeuropska institucionalizirana ljevica je oduvijek zbunjivala radništvo. Od začetnika ideje “dugog marša kroz institucije”, odbacivanja nasilnog prevrata i boljševičkih metoda, Karla Kautskog, do danas.
Jedan od važnijih datuma u povijesti socijaldemokracije je kongres njemačkih socijaldemokrata u Bad Godesbergu 1959. godine, na kojem je Willy Brandt išao tako daleko da je izjavio da je platforma njemačke socijaldemokracije: “Ne marksizam – da socijalizam i ne nacionalizacija – da socijalna država” (welfare state).
Posljedice tog popuštanja i kompromisa su se počele osjećati tek nakon pada Berlinskog zida. Uz svu nužnu kritiku Sovjetskog Saveza i Kine, ne bi trebalo zaboraviti da bi bez tih antikapitalističkih sila veliki dijelovi Europe i Azije bili vazali njemačkog i japanskog fašizma, a čak ne bi bilo ni dekolonijalizacije Trećeg svijeta. SAD ne bi vladale kao poraženi kapitalistički svjetski žandar koji je u dubokoj unutarnjoj krizi, nego kao nesporni pobjednik. Vladajuće klase bi, bez straha od komunizma, na zahtjeve radničke klase odgovarale mnogo brutalnije i nikakav “welfare state”, kojeg je slavio Willy Brandt, ne bi bio moguć.
Sve navedeno je dovedeno u pitanje kada je europska ljevica nakon stotinu godina ipak okusila slast pobjede i osvojila jedan parlament demokratskim putem. Govorimo o pobjedi Syrize u Grčkoj i podršci naroda na referendumu o odbijanju mjera štednje. Ali je iluzija kratko trajala. Syriza je kapitulirala i Grci žive još gore nego prije dolaska “komunista” na vlast.
Sad smo opet na početku i iznova se nameće pitanje: “Što da se radi?” 2010. je Domenico Losurdo, talijanski filozof, povjesničar, marksist i intelektualac, objavio knjigu “Nenasilje, borba za mir i Obojene revolucije ” u kojoj govori upravo o nužnosti izbjegavanja nasilja u mijenjanju društvenog poretka. Nenasilje je bila karakteristika i “Obojenih revolucija”, te programski sadržaj pokreta “Indignados ” i “Occupy Wall Street”. Losurdo spominje začetnike antimilitarizma, Karla Liebknechta, potom Ghandija, Dalaj Lamu, Martina Luthera Kinga, američki pacifizam, itd.
No, osim početnih izvojevanih “pobjeda”, za radničku klasu i siromašne, ako su a priori odbacivali bilo kakav oblik nasilne pobune, tijekom povijesti se u biti ništa nije promijenilo. Kako se radništvo ne bi dovelo u bezizlaznu situaciju i sljedeći Treći ili Četvrti put kojim ga žele povesti “marksisti” trećeg milenija, nužna je kritika Losurdovog djela.
Prije nekoliko godina su ugledni hrvatski akademski ljevičari za jedan visokotiražni dnevni list izjavili kako ne pristaju na etiketiranje da ih se proziva salonskim ljevičarima, samo zato što ne zagovaraju osnivanje “Frakcije Crvene armije” poput skupine Baader-Meinhof u Njemačkoj ili partije staljinističko-boljševičkog tipa. U redu, ali ako su nenasilnu revoluciju “preoteli” stratezi Obojenih revolucija i Arapskih proljeća, ako su “Svjetski društveni forum”, kao što je bio slučaj u Tunisu, preotele profesionalne nevladine udruge koje financiraju USAID, NED, CIA, njemačke zaklade “Konrad Adenauer”, “Heinrich Böll” i “RosaLux”, strana veleposlanstva i institucije EU, što još preostaje?
Ako će se teoretizirati u beskraj, pisati eseje i konstatirati da nam nije dobro i da nas netko potkrada i krši nam prava, “revolucija”, “sloboda” i “borba” su samo riječi bez ikakvog sadržaja. S druge strane gledamo grafite: “Kada nepravda postane zakon, otpor postaje dužnost!” Kakav otpor? Otpor sa zastavicama duginih boja i pjevanjem Internacionale? To je sve? Otpor poput onog u Grčkoj, gdje je do dolaska na vlast Syrize održano preko 8 000 prosvjeda, štrajkova, nekoliko oružanih juriša na parlament i nije se postiglo ništa, također govori da nešto s tim “otporom” nije u redu.
”Znamo koliko je suza i krvi proliveno u pokušajima da se svijet promjeni revolucijom. Walter Benjamin je 1921. kritizirao nasilje, čak i onda kada su iza njega bili plemeniti ciljevi. No, što mi znamo o dilemama, razočaranjima i istinskim tragedijama s kojima su se morali suočiti pokreti koji su vođeni idealom “nenasilja”?, piše Losurdo.
Dakle, Losurdo prihvaća kritičan stav prema nasilju, ali u posljednjem poglavlju tu kritiku preispituje, kako bi je transformirao u jedno realno ne-nasilje, koje će se ipak smjeti upotrijebiti onda kada bude potrebno.
Radi se, dakle, o začaranom krugu. Danas bi, međutim, “tradicionalne” metode društvenih promjena morale biti preispitane, jer pacifizam služi isključivo kako bi, teoretski i materijalno, “razoružao” skupine, nacije i narode koji su puki objekt politike koja želi dominirati.
Društvene promjene su uvijek bile posljedica sukoba između ljudi. Kada neki društveni poredak ne funkcionira, latentni konflikt, zbog nastojanja da se iznađe novu poredak koji bi bio vitalniji od prethodnog, prelazi u akutno stanje.
Naravno, bilo bi najbolje kada bi se jedan truli društveni poredak mogao uništiti bez građanskog rata i “užicima” koje on sa sobom nosi. Ali unaprijed, iz pukog principa isključiti mogućnost nasilne promjene, znači isključiti mogućnost društvene promjene same po sebi. Iz tog razloga, oni koji se deklariraju kao “marksisti” poput Losurda se u biti svrstavaju na suprotnu stranu.
Dokaz toj tvrdnji je prosta činjenica da je marksizam u svojoj biti revolucionarna politička doktrina. Marksistički koncept u sebi sadrži i neminovnost nasilne promjene društva, ali nas povijest uči kako se dualizam klasne borbe pokazao kao prejednostavan i neprimjeren i mora se iznaći kompleksnija metoda koja će posvetiti veću pozornost međunarodnom aspektu tog sukoba, kao i sukobu unutar skupina koje u njemu sudjeluju.
Iako se i Lenjinu mogu pripisati ovi “grijesi”, ipak je zapadnoeuropski marksizam taj koji je komunizam u praksi pretvorio u “anti-imperijalistički pacifizam”. To je vidljivo u programima mnogih suvremenih “lijevih radikalnih” stranaka u Europi. Pacifizam nije ništa drugo doli oblik suradnje s vladajućom klasom. Pacifizam i revolucionarni pristup nisu kompatibilni, obzirom da nijedan pokušaj promjene društva ne može predvidjeti razinu nasilja nužnu da do te promjene dođe.
Losurdo, koji želi komunistički pokret stopiti s pacifizmom, pokušava izmiriti “vraga sa svetom vodom“. Demokracija, pacifizam, reformizam i parlamentarizam su reakcionarni zato što im je jedina uloga da stanu na put klasnoj borbi i uspostave red u odnosima između društvenih skupina. Sve to čine, unatoč neprirodnom stanju stvari koje održavaju u životu.
Marksizam je revolucionarna teorija koja kida sve veze s prošlošću i zamišlja prelazak iz jednog društvenog poretka u drugi, iako utopijski – komunizam. Dakle, povezivati ga s demokracijom, pacifizmom, reformizmom i parlamentarizmom, znači odstupati od njegove prave prirode.
Jedan od najvećih nedostataka marksizma je taj što nije razradio teoriju koja će dati smjernice za ponašanje u ne-revolucionarnim vremenima. Možda zato što ni Marx, ni Engels nisu bili pacifisti. Marx je oštrom retorikom zazivao pobunu, revoluciju protiv europske buržoazije i carske Rusije, koje je smatrao bastionima reakcije. Engels je blagonaklono gledao na ideju o obveznoj mobilizaciji masa u “naoružano radništvo”, stvarajući tako potrebni instrument za provođenje revolucije, kada za to dođe vrijeme.
Kada govorimo o Lenjinu, tada je situacija kompleksnija. Kako bi ga razumjeli, pročitajmo kratki ulomak iz njegovog djela “Socijalizam i rat“:
“Socijalisti su oduvijek osuđivali ratove među narodima kao barbarsko i životinjsko ponašanje. No, naš stav prema ratu je potpuno drugačiji od buržujskih pacifista, samozvanih propovjednika mira i anarhista. Od prvih se razlikujemo po tome što razumijemo vezu između rata i klasne borbe unutar pojedinih nacionalnih država. Nemoguće je iskorijeniti ratove sve dok se ne iskorijene klase i dok se ne izgradi socijalizam. Stoga u potpunosti podržavamo i dajemo legitimitet građanskim ratovima koji su progresivni, to jest onim ratovima koje potlačeni pokrenu protiv tlačitelja. Robovi protiv robovlasnika, sluge protiv aristokracije, radnici protiv buržoazije. Od pacifista i anarhista mi marksisti se razlikujemo u tome što razumijemo povijesnu nužnost svakog od tih ratova, dakako, s točke gledišta Marxovog dijalektičkog materijalizma. U povijesti su se događali ratovi koji su, bez obzira na sve strahote, bili progresivni. Time što su uništili reakcionarne i štetne institucije su podigli ljudsko društvo na jednu višu razinu. Srušili su najokrutnije tiranine s vlasti, na primjer u Rusiji i Turskoj. Stoga svaki rat ima svoje povijesne karakteristike , na koje trebamo obratiti pažnju.”
Lenjin podsjeća da Marx i Engels prema nijednom ratu nisu zauzeli neutralan ili pacifistički stav. Uvijek su bili na strani onih čija bi pobjeda doprinijela emancipaciji radništva. On osobno drži kako se u Prvom svjetskom ratu bilo nemoguće svrstati na “pravu stranu“, ali je poraz carske Rusije smatrao manjim zlom.
Nije jasan stav njemačkih komunista, koji su sa svojim antimilitarizmom dopustili jednom od najokrutnijih režima u povijesti čovječanstva da preuzme vlast. U Njemačkoj, koja je nakon Versailleskog sporazuma bila na koljenima, ekonomski devastirana, zadužena i ponižena, njemački komunisti su sebi dozvolili luksuz antimilitarizma, poklanjajući zemlju u ruke nacionalsocijalistima.
To je jedno od ključnih neriješenih pitanja koje je posljedica manjkavosti evolucije izvornog marksizma. Treba naglasiti da je Losurdo znanstvenik koji daje odgovore na mnoga pitanja, no ova knjiga nas odvlači u zamku akademskog promišljanja. Problem je što njegova teorija nije potkrijepljena primjerima iz povijesti ili citatima iz drugih djela, koji bi toj misli dali “akademsku dimenziju”.
Stoga nije jasan njegov stav u mnogim krucijalnim pitanjima, nego sami moramo izvoditi zaključke. Zanimljivo je njegovo kritičko preispitivanje nenasilja.
Nenasilje, koje u slučaju nužde dozvoljava uporabu nasilja. Takav način promišljanja je sastavni dio propagande Zapada. SAD su najbolje iskoristili Ghandijev “nenasilni otpor”. Takvo “nasilje” su propagirali u “Obojenim revolucijama”, dijeleći brošure i upute koje su slobodno kolale internetom.Međutim, uvijek se dođe do točke kada nasilju pribjegavaju i nenasilni. Tada i oni, kako bi ostali dosljedni, moraju “dehumanizirati” protivnika kako bi se riješili moralnih dilema.
“Lenjinizam, kao i “ghandizam” imaju svoje korijene u antikolonijalizmu. Te dvije ideologije imaju mnogo toga zajedničkog”, piše Losurdo, iako to uopće nije istina. Ni marksizam, ni lenjinizam nisu oblik pacifizma i tu se vidi kako, osim pokojeg citata, Losurdo nije uopće dublje preispitao stavove Marxa i Lenjina o pitanju rata i mira.
Znakovito je kako se u pokušaju da se marksizam i lenjinizam prikažu kao “mirotvorne ideologije“, poziva na onaj dio Marxovog i Lenjinovog opusa koji je blizak anarhizmu, a kojeg je ranije uvijek kritizirao. O nužnosti “odumiranja države” govore i Marx i Lenjin, no to njih ne čini pacifistima. U jednom dijelu pojašnjava i bitnu razliku između šovinizma i patriotizma, ali je to neprimjenjivo kada su Sjedinjene Države u pitanju.
Amerika naprosto ne poznaje šovinizam u europskom obliku. Njena je politika internacionalističko-imperijalistička u ime “demokracije i ljudskih prava”, a koristi razne metode, ovisno gdje treba intervenirati, a da se toj politici europske vlade nikada nisu uspjele suprotstaviti.
Američkom se intervencionizmu ne možemo suprotstaviti ni šarenim balončićima, kojima u prosvjedima mašu čelnici europske ljevice, a potom u parlamentima glasaju za vojne intervencije i “doprinos miru u svijetu”.
Uostalom, postoji više vrsta “mira”. Mir koji se temelji na ravnoteži snaga, a koja jamči neovisnost i razvoj narodima. Međutim, postoji i mir koji podrazumijeva prihvaćanje podređene uloge, a u takvoj situaciji je razvoj i prosperitet naroda koji na to pristaje nemoguć. Upravo zato pacifizam i ne-nasilje ne pripadaju marksističkoj misli.
Je li nužno da odbijajući antimilitarizam čovjek postaje militarist? Ne, budući da je jedini pravi mir onaj u kojem postoji ravnoteža snaga. Kako ne bi trpjeli nasilje, treba biti spreman ponašati se i nasilno. Naravno, ako to trenutak zahtijeva. Pacifizam je samo drugo lice imperijalizma. Nekada su misionari crkve pratili kolonijalne ekspedicije, a danas to rade nevladine organizacije, i to uz veliku podršku zapadne institucionalizirane ljevice, tako da se u suštini nije promijenilo ništa.
Možda bi se kao jedini svijetli trenutak u povijesti zapadnoeuropske ljevice mogao nazvati onaj u vrijeme djelovanja Rudija Dutschkea, aktivista, praktičara pobune, revolucionarno-socijalističkog agitatora, čovjek čija je ideja radikalizacije, teorijske, ali i praktične vanparlamentarne pobune toliko zanemarivana, a danas nam je potrebna više nego ikada, napisala je svojevremeno moja kolegica V. Premzl.
Dutschke nije uzeo strojnicu u ruke, nije osnovao terorističku skupinu poput “Frakcije Crvene armije” i skupine Baader-Meinhof u Njemačkoj ili “Crvenih brigada”, niti je osnovao partiju staljinističko-boljševičkog tipa, a još manje za temelj svoje borbe uzeo iskustva “Spartaka” Karla Liebknechta, Rose Luxemburg, Clare Zetkin i drugih.
Politički razvoj Dutschkeove teorije je integralni dio povijesti i teorije takozvane “Nove Ljevice” i to ne tamo gdje ona reflektira svoje lomove, već prije svega lom između prve i druge generacije “Nove Ljevice”, između lijevog socijalističkog “starog fronta” i njihovih antiautoritarnih “prevladača”.
Teorija Rudija Dutschkea “antiautoritarne pobune u neokapitalizmu” je razasuta u mnoštvo kratkih i tek nekoliko dužih spisa. Polazna točka ove sinteze je analiza imanentno autoritarnog karaktera kasnog kapitalizma, to jest “uobličenog društva”.
Dutschke je razmatrao suvremeni kasni kapitalizam kao sustav “integralnog etatizma”. Promjene u poslijeratnom kapitalizmu su se tumačile kao pokušaj vladajućih klasa da putem državne regulacije gospodarstva stabiliziraju društvenu strukturu, koja je bila krajnje nestabilna i diljem svijeta dovedena u pitanje društvenim i narodno-revolucionarnim pokretima za oslobođenjem.
Sustav integralnog etatizma razumijeva se kao dovršenje monopola kapitalizma, koji je pomoću sustavno pokrenute državne intervencije u privatnu ekonomiju suspendirao zakone kapitalističke konkurencije, a cjelokupnu društvenu masu viška vrijednosti raspodijelio među populacijom visoko industrijaliziranih metropola, čije je bogatstvo većinom dolazilo od eksploatacije gospodarski zaostalih zemalja Trećeg svijeta.
To bi u kombinaciji sa slamanjem nekadašnjih revolucionarnih organizacija radničkog pokreta u određenim zemljama vodilo do integriranog društva koje “svim” članovima dopušta da profitiraju na sustavu, ali nejednako.
Atomiziranje pojedinaca i netransparentnost vladajućeg fetišizma robe za Dutschkea, također dovode do sustava sveopćeg otuđenja.
Jedini oblik vladavine koji je dopušten kao vladajući jest autoritarna i prisilna vladavina tehnokrata potpomognuta svemoćnim masovnim medijima i time uvjetovanim isključenjem kritičke u samokritičke svijesti u javnosti. Takav oblik vladavine tehnokrata je simboliziran u “propadanju demokratskih institucija” koja tada pogađa i parlament, a svaka samostalna, klasično građanska inicijativa i radikalno demokratska djelatnost biva ugušena u samom začetku.
Tako se nekada progresivni razvoj proizvodnih snaga na svim poljima posljedično preobraćuje u stalnu destruktivnu snagu. Primjerice, politiziranje klasne borbe na nivou proizvodnje bi bilo onemogućeno, a gospodarske krize više ne bi imale karakter automatskog dovođenja sustava kako takvog pod znak pitanja.
Za Dutschkea, navodno realni socijalizam nije bio nikakva alternativa tome, budući da je ovaj socijalizam putem vladajućeg birokratskog sloja podčinjen duboko antidemokratskim procesima formiranja.
Ovaj birokratski sloj nastoji u prijateljskoj koegzistenciji sa zapadnim sistemskim neprijateljem kanalizirati i umiriti realne proturječnosti i sukobe u cijelom svijetu, a prije svega u zemljama Trećeg svijeta.
Međutim, ovaj vladajući sustav metropola je strukturno labilan, jer niti može niti smije počivati na jednoj aktivnoj masovnoj osnovi, jer bi time napravio prvi korak ka samostalnosti širih narodnih slojeva, a što je potencijalno opasno po sustav.
Stoga će mase, zahvaljujući svojoj pasivnosti, podnositi sustav integralnog etatizma. Napad na sustav i njegove parlamentarne institucije bi onda bio moguć tek sporadično i isključivo od strane svjesne, ali marginalizirane manjine koja stoji izvan sustava.
Prosvjećivanje i akcija označavaju put radikalne opozicije, a to znači; rad na prosvjećenju, rad putem provokativnih svjesno kreativnih akcija. Provokacija se ovdje shvaća kao nužno sredstvo da te akcije prodru u formiranu javnost i da se čuju.
To bi bile sve one svjesne provokativne akcije koje bi manjini revolucionara omogućile da se sami obrazuju, sami sebe čine revolucionarima i stvore jednu drukčiju, alternativno samoodređenu racionalnost. Ovi svjesni revolucionari time pokreću dijalektički proces vodstva masa, proces permanentne kulturevolucije koja podriva pasivnost masa i u stanju je pretvoriti se u aktivni antagonizam.
Ovaj proces bi se tako mogao u uvjetima objektivne krize sustava razviti u fazu pred-revolucije. Na ovaj način bi se podrila moć integracije sustava i time bi se ponovo otvorio put ka povratku klasičnoj klasnoj borbi.
Dakle, cilj ove koncepcije je pokretanje anti-autoritarne kulturne revolucije kao prvog koraka ka klasičnoj socijalističkoj revoluciji. Dutschkeova teorija revolucije zaokružuje cjelokupni svoj smisao kao teorija “pred-revolucije”.
Sam svjesni čin revolucionarnog proletarijata mogao bi preobratiti objektivnu krizu kapitalističkog sustava u revolucionarnu transformaciju istog. I samo tako, kako Dutschke piše, “subjektivna, aktivistička teorija revolucije dobiva svoje materijalističko utemeljenje”. Jednostavno rečeno, sve ovisi o svjesnoj volji ljudi, od toga hoće li konsenzus vladajućih i onih nad kojima vladaju biti ukinut i hoćemo li konačno uzeti kreiranje povijesti u svoje ruke.
Ovo je ukratko prikazano centralno političko-teorijsko oruđe s kojim se mladi Dutschke u formi “praktičnog teoretičara” okrenuo subverzivnim pobunama. Njena odlučujuća sinteza je bila otkrivanje Che Guevarine teorije, pomoću koje je Dutschke pokušao razumjeti južnoameričku gerilsku taktiku.
Gerilski oblik borbe, što znači “subverzivno raditi unutar aparata i institucija moći,” kako je on pisao, “stoji u odnosu dijalektičkog identiteta s radom revolucionarne opozicije u imperijalističkim metropolama.” “Propaganda metaka” u Trećem svijetu mora biti proširena u metropolama putem “propagande djelovanjem”, metodom “urbanizacije ruralne gerilske djelatnosti” koja se zasniva na “pukom iregularitetu kao destrukciji sustava represivnih institucija.”
Po Dutschkeu, ulogu “chegevarističke” gerile, ponajprije samoprozvane skupine, ali vrlo brzo i avangarde koja se stopila sa svim marginaliziranim, izoliranim i podčinjenim pojedincima u metropolama igraju studenti.
Oni organiziraju svoju društvenu bazu u formi alternativnog anti-miljea, svojih domova, mjesta za zabavu, instituta, škola, univerziteta, itd. S pozicije ovih protiv-institucija kao modernih mjesta društveno-kritičke opozicije i protiv-moći, moguće je putem “dugog marša” kroz postojeće institucije minirati djelotvornost navodno stabilnog kasno-buržoaskog državnog aparata.
U specifičnoj mješavini legalne i ilegalne borbe, koja je nužna zbog represije i nasilnog karaktera vladajućeg sustava, “dugi marš” je prisiljen na elemente ilegalnosti i izrasti će jedan novi sloj revolucionarnih profesionalaca koji će biti sposobni preuzeti moć i organizirati socijalistički poredak bez samoizolacije u jednom novom birokratskom sloju stanovništva.
Politička orijentirana svrha je nestala s raspadom jednog cjelovitog pokreta na fragmente koji više nisu uzimali u obzir nužnost mišljenja “totaliteta”.
Uz osvrt talijanskog stručnjaka Gennara Scale, koji ne vidi nikakve veze između pacifizma, šarenih balončića i pjevanja pjesmica s marksizmom, potom uz promišljanja Rudija Dutschkea, praktičara pobune s kraja ’60-ih i početka ’70-ih, mi smo danas u situaciji da nam izlaz iz ove nepodnošljive situacije nude konzervativni populistički pokreti, s čijim se stavovima ponekad i ne slažemo.
Međutim, oni nude rješenja – oštar prekid svih veza s tehnokratskom i birokratskom Europskom unijom, imperijalističko-intervencionističkim NATO paktom i vraćanje monetarnog suvereniteta izlaskom iz eurozone. Što nudi današnja “ljevica”, nazovimo je tako? Ništa. Napustila je radništvo, marginalizirane, izolirane i podčinjene pojedince i prepustila brigu o njima nevladinim udrugama, odrekla se pomoći narodima Trećeg svijeta u borbi za njihovu punu neovisnost i, poput Bernarda-Henria Lévya, podržava agresorske ratove i subverzivne aktivnosti globalističke “elite”, od Bliskog istoka do sjevera Afrike, od Latinske Amerike do širokih prostranstava Euroazije. Naravno, uvijek istočno od granica “civiliziranog i demokratskog svijeta”. U ovim okolnostima reći da je bolje u beskraj teoretizorati i živjeti u limbu Europske unije i Zapadnog bloka samo da ne vlast ne dođu “fašisti”, isto je što i podržavati ovaj vješto prikriveni fašizam.
Prostora za djelovanje ima, ali ga je ljevica prepustila konzervativnim populističkim strankama i pokretima, a kao odgovor piše eseje i vodi rasprave o mogućim “štetnim posljedicama njihovog dolaska na vlast”.
Dakle, “drugovi i drugarice”, probudite se iz zimskog sna, jer je 1945. završila prije više od 70 godina. XXI stoljeće traži nova rješenja, ali ne ona koja će vam već spremna ponuditi razne “ljevičarske” zaklade financirane od vlada koje žele da se ne promjeni ništa, a možda da bude i gore. Tek tada ćete imati sva prava da kritizirate one koji čine nešto, a koje prozivate “opasnim desnim populistima, koji će prije ili kasnije pokazati svoju fašističku narav”.
logično
Ljevica je gotovo nestala. Nekakvih naznaka buđenja je bilo s pobjedom Syrize u grčkoj i pojavom Podemosa u Španjolskoj, ali je Syriza pogazila sva predizborna obećanja, a Podemos potpuno promijenio početne zacrtane ciljeve i priklonio se liniji vladajuće političke elite koju predvode konzervativci i socijaldemokrati. Više se ne čuju zahtjevi za izlaskom iz eurozone, NATO pakta ili preispitivanjem odnosa Španjolske i Bruxellesa. Podemos u težnjama za neovisnosti nije podržao ni tradicionalno ljevičarsku Kataloniju i podržao je dinastiju u Madridu.
Ljevičarski populistički pokreti i stranke ne nude nikakva rješenja i aktualni teoretičari marksizma se gube u beskrajnim raspravama o potpuno nevažnim temama.
Područje bivše Jugoslavije, gdje su stasale generacije priznatih stručnjaka u područje znanstvenog socijalizma, slijedi istu liniju. Vrlo rijetki se usude opisati stvarima onakvima kakve jesu, dok o konkretnim akcijama nitko i ne razmišlja. Nakon uspješno provedene revolucije za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata, iskustva sa samoupravnim socijalizmom, uloge Jugoslavije u anti-imperijalističkom Pokretu nesvrstanih, Praxisovaca i drugih mislioca znanstvenog socijalizma, naprosto je nevjerojatno da nema nikoga tko će ponuditi konkretna rješenja za aktualne probleme s kojima se suočavamo.
Jedan od problema je i takozvano Otvoreno društvo, koje je kroz razne nevladine udruge atomiziralo društvo, a svaka skupina se bori za rješenje jednog od problema, gubeći na tom putu čvrste veze koje bi te ljude mogle povezati u kritičnu masu sposobnu za promjene. Zapravo, projekt Georga Sorosa i njegovog mentora, filozofa Karla Poppera, najlukavija je pobjeda reakcionarnih elita u modernoj povijesti.
Odgovor nije mogao izostati, bez obzira na činjenicu koliko je europsko razjedinjeno i uspavano radništvo. Međutim, u “Staroj Europi”, bivšoj Europskoj zajednici, nisu se okrenuli predstavnicima ljevice koji teoretiziraju u beskraj, nego podršku daju desnim i konzervativnim “populistima”. Nažalost, kod nas postoji problem što je desnica, ili barem njezin veći dio, pretjerano vezana za političke pokrete i stranke koje su se u Drugom svjetskom ratu priklonili nacifašističkom okupatoru. Na drugoj strani imamo ljevicu koja žive u sjećanjima i raspravlja o dostignućima KPJ i Borisa Kidriča, herojskoj borbi protiv nacifašizma ili idealnim rješenjima u Zakonu o udruženom radu ili Ustavu SFRJ s početka ’70-ih, ne shvaćajući da danas živimo u 21. stoljeću i da takve rasprave, osim povjesničara, više nikoga ne interesiraju. Na kraju, komentirajući uspon desnih populističkih pokreta u EU, ljevica se drži stava “kako je bolje da nama vlada i globalistička “elita”, nego da na vlast dođu “fašisti” i zbog toga Nacionalni front, njemački AfD i slične stranke ne zaslužuju podršku”.
No, što je učinila ljevica, koja je prva trebala uzeti barjak borbe protiv te i takve “elite”? Ništa. Odavno se odrekla klasne borbe i prihvatila koncept obrane ljudskih prava, maglovitog termina koji se upotrebljava ovisno o geopolitičkim interesima “elite” od koje je podmićena.
Da pojasnim što mislim reći, ovdje ću se koristiti dijelovima starih materijala, objavljenih prije dvije ili tri godine.
Naime, zapadnoeuropska institucionalizirana ljevica je oduvijek zbunjivala radništvo. Od začetnika ideje “dugog marša kroz institucije”, odbacivanja nasilnog prevrata i boljševičkih metoda, Karla Kautskog, do danas.
Jedan od važnijih datuma u povijesti socijaldemokracije je kongres njemačkih socijaldemokrata u Bad Godesbergu 1959. godine, na kojem je Willy Brandt išao tako daleko da je izjavio da je platforma njemačke socijaldemokracije: “Ne marksizam – da socijalizam i ne nacionalizacija – da socijalna država” (welfare state).
Posljedice tog popuštanja i kompromisa su se počele osjećati tek nakon pada Berlinskog zida. Uz svu nužnu kritiku Sovjetskog Saveza i Kine, ne bi trebalo zaboraviti da bi bez tih antikapitalističkih sila veliki dijelovi Europe i Azije bili vazali njemačkog i japanskog fašizma, a čak ne bi bilo ni dekolonijalizacije Trećeg svijeta. SAD ne bi vladale kao poraženi kapitalistički svjetski žandar koji je u dubokoj unutarnjoj krizi, nego kao nesporni pobjednik. Vladajuće klase bi, bez straha od komunizma, na zahtjeve radničke klase odgovarale mnogo brutalnije i nikakav “welfare state”, kojeg je slavio Willy Brandt, ne bi bio moguć.
Sve navedeno je dovedeno u pitanje kada je europska ljevica nakon stotinu godina ipak okusila slast pobjede i osvojila jedan parlament demokratskim putem. Govorimo o pobjedi Syrize u Grčkoj i podršci naroda na referendumu o odbijanju mjera štednje. Ali je iluzija kratko trajala. Syriza je kapitulirala i Grci žive još gore nego prije dolaska “komunista” na vlast.
Sad smo opet na početku i iznova se nameće pitanje: “Što da se radi?” 2010. je Domenico Losurdo, talijanski filozof, povjesničar, marksist i intelektualac, objavio knjigu “Nenasilje, borba za mir i Obojene revolucije ” u kojoj govori upravo o nužnosti izbjegavanja nasilja u mijenjanju društvenog poretka. Nenasilje je bila karakteristika i “Obojenih revolucija”, te programski sadržaj pokreta “Indignados ” i “Occupy Wall Street”. Losurdo spominje začetnike antimilitarizma, Karla Liebknechta, potom Ghandija, Dalaj Lamu, Martina Luthera Kinga, američki pacifizam, itd.
No, osim početnih izvojevanih “pobjeda”, za radničku klasu i siromašne, ako su a priori odbacivali bilo kakav oblik nasilne pobune, tijekom povijesti se u biti ništa nije promijenilo. Kako se radništvo ne bi dovelo u bezizlaznu situaciju i sljedeći Treći ili Četvrti put kojim ga žele povesti “marksisti” trećeg milenija, nužna je kritika Losurdovog djela.
Prije nekoliko godina su ugledni hrvatski akademski ljevičari za jedan visokotiražni dnevni list izjavili kako ne pristaju na etiketiranje da ih se proziva salonskim ljevičarima, samo zato što ne zagovaraju osnivanje “Frakcije Crvene armije” poput skupine Baader-Meinhof u Njemačkoj ili partije staljinističko-boljševičkog tipa. U redu, ali ako su nenasilnu revoluciju “preoteli” stratezi Obojenih revolucija i Arapskih proljeća, ako su “Svjetski društveni forum”, kao što je bio slučaj u Tunisu, preotele profesionalne nevladine udruge koje financiraju USAID, NED, CIA, njemačke zaklade “Konrad Adenauer”, “Heinrich Böll” i “RosaLux”, strana veleposlanstva i institucije EU, što još preostaje?
Ako će se teoretizirati u beskraj, pisati eseje i konstatirati da nam nije dobro i da nas netko potkrada i krši nam prava, “revolucija”, “sloboda” i “borba” su samo riječi bez ikakvog sadržaja. S druge strane gledamo grafite: “Kada nepravda postane zakon, otpor postaje dužnost!” Kakav otpor? Otpor sa zastavicama duginih boja i pjevanjem Internacionale? To je sve? Otpor poput onog u Grčkoj, gdje je do dolaska na vlast Syrize održano preko 8 000 prosvjeda, štrajkova, nekoliko oružanih juriša na parlament i nije se postiglo ništa, također govori da nešto s tim “otporom” nije u redu.
Kritika “Nenasilja, borbe za mir i Obojenih revolucija”
”Znamo koliko je suza i krvi proliveno u pokušajima da se svijet promjeni revolucijom. Walter Benjamin je 1921. kritizirao nasilje, čak i onda kada su iza njega bili plemeniti ciljevi. No, što mi znamo o dilemama, razočaranjima i istinskim tragedijama s kojima su se morali suočiti pokreti koji su vođeni idealom “nenasilja”?, piše Losurdo.
Dakle, Losurdo prihvaća kritičan stav prema nasilju, ali u posljednjem poglavlju tu kritiku preispituje, kako bi je transformirao u jedno realno ne-nasilje, koje će se ipak smjeti upotrijebiti onda kada bude potrebno.
Radi se, dakle, o začaranom krugu. Danas bi, međutim, “tradicionalne” metode društvenih promjena morale biti preispitane, jer pacifizam služi isključivo kako bi, teoretski i materijalno, “razoružao” skupine, nacije i narode koji su puki objekt politike koja želi dominirati.
Društvene promjene su uvijek bile posljedica sukoba između ljudi. Kada neki društveni poredak ne funkcionira, latentni konflikt, zbog nastojanja da se iznađe novu poredak koji bi bio vitalniji od prethodnog, prelazi u akutno stanje.
Naravno, bilo bi najbolje kada bi se jedan truli društveni poredak mogao uništiti bez građanskog rata i “užicima” koje on sa sobom nosi. Ali unaprijed, iz pukog principa isključiti mogućnost nasilne promjene, znači isključiti mogućnost društvene promjene same po sebi. Iz tog razloga, oni koji se deklariraju kao “marksisti” poput Losurda se u biti svrstavaju na suprotnu stranu.
Dokaz toj tvrdnji je prosta činjenica da je marksizam u svojoj biti revolucionarna politička doktrina. Marksistički koncept u sebi sadrži i neminovnost nasilne promjene društva, ali nas povijest uči kako se dualizam klasne borbe pokazao kao prejednostavan i neprimjeren i mora se iznaći kompleksnija metoda koja će posvetiti veću pozornost međunarodnom aspektu tog sukoba, kao i sukobu unutar skupina koje u njemu sudjeluju.
Iako se i Lenjinu mogu pripisati ovi “grijesi”, ipak je zapadnoeuropski marksizam taj koji je komunizam u praksi pretvorio u “anti-imperijalistički pacifizam”. To je vidljivo u programima mnogih suvremenih “lijevih radikalnih” stranaka u Europi. Pacifizam nije ništa drugo doli oblik suradnje s vladajućom klasom. Pacifizam i revolucionarni pristup nisu kompatibilni, obzirom da nijedan pokušaj promjene društva ne može predvidjeti razinu nasilja nužnu da do te promjene dođe.
Losurdo, koji želi komunistički pokret stopiti s pacifizmom, pokušava izmiriti “vraga sa svetom vodom“. Demokracija, pacifizam, reformizam i parlamentarizam su reakcionarni zato što im je jedina uloga da stanu na put klasnoj borbi i uspostave red u odnosima između društvenih skupina. Sve to čine, unatoč neprirodnom stanju stvari koje održavaju u životu.
Marksizam je revolucionarna teorija koja kida sve veze s prošlošću i zamišlja prelazak iz jednog društvenog poretka u drugi, iako utopijski – komunizam. Dakle, povezivati ga s demokracijom, pacifizmom, reformizmom i parlamentarizmom, znači odstupati od njegove prave prirode.
Jedan od najvećih nedostataka marksizma je taj što nije razradio teoriju koja će dati smjernice za ponašanje u ne-revolucionarnim vremenima. Možda zato što ni Marx, ni Engels nisu bili pacifisti. Marx je oštrom retorikom zazivao pobunu, revoluciju protiv europske buržoazije i carske Rusije, koje je smatrao bastionima reakcije. Engels je blagonaklono gledao na ideju o obveznoj mobilizaciji masa u “naoružano radništvo”, stvarajući tako potrebni instrument za provođenje revolucije, kada za to dođe vrijeme.
Kada govorimo o Lenjinu, tada je situacija kompleksnija. Kako bi ga razumjeli, pročitajmo kratki ulomak iz njegovog djela “Socijalizam i rat“:
“Socijalisti su oduvijek osuđivali ratove među narodima kao barbarsko i životinjsko ponašanje. No, naš stav prema ratu je potpuno drugačiji od buržujskih pacifista, samozvanih propovjednika mira i anarhista. Od prvih se razlikujemo po tome što razumijemo vezu između rata i klasne borbe unutar pojedinih nacionalnih država. Nemoguće je iskorijeniti ratove sve dok se ne iskorijene klase i dok se ne izgradi socijalizam. Stoga u potpunosti podržavamo i dajemo legitimitet građanskim ratovima koji su progresivni, to jest onim ratovima koje potlačeni pokrenu protiv tlačitelja. Robovi protiv robovlasnika, sluge protiv aristokracije, radnici protiv buržoazije. Od pacifista i anarhista mi marksisti se razlikujemo u tome što razumijemo povijesnu nužnost svakog od tih ratova, dakako, s točke gledišta Marxovog dijalektičkog materijalizma. U povijesti su se događali ratovi koji su, bez obzira na sve strahote, bili progresivni. Time što su uništili reakcionarne i štetne institucije su podigli ljudsko društvo na jednu višu razinu. Srušili su najokrutnije tiranine s vlasti, na primjer u Rusiji i Turskoj. Stoga svaki rat ima svoje povijesne karakteristike , na koje trebamo obratiti pažnju.”
Lenjin podsjeća da Marx i Engels prema nijednom ratu nisu zauzeli neutralan ili pacifistički stav. Uvijek su bili na strani onih čija bi pobjeda doprinijela emancipaciji radništva. On osobno drži kako se u Prvom svjetskom ratu bilo nemoguće svrstati na “pravu stranu“, ali je poraz carske Rusije smatrao manjim zlom.
Nije jasan stav njemačkih komunista, koji su sa svojim antimilitarizmom dopustili jednom od najokrutnijih režima u povijesti čovječanstva da preuzme vlast. U Njemačkoj, koja je nakon Versailleskog sporazuma bila na koljenima, ekonomski devastirana, zadužena i ponižena, njemački komunisti su sebi dozvolili luksuz antimilitarizma, poklanjajući zemlju u ruke nacionalsocijalistima.
To je jedno od ključnih neriješenih pitanja koje je posljedica manjkavosti evolucije izvornog marksizma. Treba naglasiti da je Losurdo znanstvenik koji daje odgovore na mnoga pitanja, no ova knjiga nas odvlači u zamku akademskog promišljanja. Problem je što njegova teorija nije potkrijepljena primjerima iz povijesti ili citatima iz drugih djela, koji bi toj misli dali “akademsku dimenziju”.
Stoga nije jasan njegov stav u mnogim krucijalnim pitanjima, nego sami moramo izvoditi zaključke. Zanimljivo je njegovo kritičko preispitivanje nenasilja.
Nenasilje, koje u slučaju nužde dozvoljava uporabu nasilja. Takav način promišljanja je sastavni dio propagande Zapada. SAD su najbolje iskoristili Ghandijev “nenasilni otpor”. Takvo “nasilje” su propagirali u “Obojenim revolucijama”, dijeleći brošure i upute koje su slobodno kolale internetom.Međutim, uvijek se dođe do točke kada nasilju pribjegavaju i nenasilni. Tada i oni, kako bi ostali dosljedni, moraju “dehumanizirati” protivnika kako bi se riješili moralnih dilema.
“Lenjinizam, kao i “ghandizam” imaju svoje korijene u antikolonijalizmu. Te dvije ideologije imaju mnogo toga zajedničkog”, piše Losurdo, iako to uopće nije istina. Ni marksizam, ni lenjinizam nisu oblik pacifizma i tu se vidi kako, osim pokojeg citata, Losurdo nije uopće dublje preispitao stavove Marxa i Lenjina o pitanju rata i mira.
Znakovito je kako se u pokušaju da se marksizam i lenjinizam prikažu kao “mirotvorne ideologije“, poziva na onaj dio Marxovog i Lenjinovog opusa koji je blizak anarhizmu, a kojeg je ranije uvijek kritizirao. O nužnosti “odumiranja države” govore i Marx i Lenjin, no to njih ne čini pacifistima. U jednom dijelu pojašnjava i bitnu razliku između šovinizma i patriotizma, ali je to neprimjenjivo kada su Sjedinjene Države u pitanju.
Amerika naprosto ne poznaje šovinizam u europskom obliku. Njena je politika internacionalističko-imperijalistička u ime “demokracije i ljudskih prava”, a koristi razne metode, ovisno gdje treba intervenirati, a da se toj politici europske vlade nikada nisu uspjele suprotstaviti.
Američkom se intervencionizmu ne možemo suprotstaviti ni šarenim balončićima, kojima u prosvjedima mašu čelnici europske ljevice, a potom u parlamentima glasaju za vojne intervencije i “doprinos miru u svijetu”.
Uostalom, postoji više vrsta “mira”. Mir koji se temelji na ravnoteži snaga, a koja jamči neovisnost i razvoj narodima. Međutim, postoji i mir koji podrazumijeva prihvaćanje podređene uloge, a u takvoj situaciji je razvoj i prosperitet naroda koji na to pristaje nemoguć. Upravo zato pacifizam i ne-nasilje ne pripadaju marksističkoj misli.
Je li nužno da odbijajući antimilitarizam čovjek postaje militarist? Ne, budući da je jedini pravi mir onaj u kojem postoji ravnoteža snaga. Kako ne bi trpjeli nasilje, treba biti spreman ponašati se i nasilno. Naravno, ako to trenutak zahtijeva. Pacifizam je samo drugo lice imperijalizma. Nekada su misionari crkve pratili kolonijalne ekspedicije, a danas to rade nevladine organizacije, i to uz veliku podršku zapadne institucionalizirane ljevice, tako da se u suštini nije promijenilo ništa.
Od prosvjeda do otpora – Vanparlamentarna oporba koju prema Dutschkeu čine svi svjesni građani
Možda bi se kao jedini svijetli trenutak u povijesti zapadnoeuropske ljevice mogao nazvati onaj u vrijeme djelovanja Rudija Dutschkea, aktivista, praktičara pobune, revolucionarno-socijalističkog agitatora, čovjek čija je ideja radikalizacije, teorijske, ali i praktične vanparlamentarne pobune toliko zanemarivana, a danas nam je potrebna više nego ikada, napisala je svojevremeno moja kolegica V. Premzl.
Dutschke nije uzeo strojnicu u ruke, nije osnovao terorističku skupinu poput “Frakcije Crvene armije” i skupine Baader-Meinhof u Njemačkoj ili “Crvenih brigada”, niti je osnovao partiju staljinističko-boljševičkog tipa, a još manje za temelj svoje borbe uzeo iskustva “Spartaka” Karla Liebknechta, Rose Luxemburg, Clare Zetkin i drugih.
Politički razvoj Dutschkeove teorije je integralni dio povijesti i teorije takozvane “Nove Ljevice” i to ne tamo gdje ona reflektira svoje lomove, već prije svega lom između prve i druge generacije “Nove Ljevice”, između lijevog socijalističkog “starog fronta” i njihovih antiautoritarnih “prevladača”.
Teorija Rudija Dutschkea “antiautoritarne pobune u neokapitalizmu” je razasuta u mnoštvo kratkih i tek nekoliko dužih spisa. Polazna točka ove sinteze je analiza imanentno autoritarnog karaktera kasnog kapitalizma, to jest “uobličenog društva”.
Dutschke je razmatrao suvremeni kasni kapitalizam kao sustav “integralnog etatizma”. Promjene u poslijeratnom kapitalizmu su se tumačile kao pokušaj vladajućih klasa da putem državne regulacije gospodarstva stabiliziraju društvenu strukturu, koja je bila krajnje nestabilna i diljem svijeta dovedena u pitanje društvenim i narodno-revolucionarnim pokretima za oslobođenjem.
Sustav integralnog etatizma razumijeva se kao dovršenje monopola kapitalizma, koji je pomoću sustavno pokrenute državne intervencije u privatnu ekonomiju suspendirao zakone kapitalističke konkurencije, a cjelokupnu društvenu masu viška vrijednosti raspodijelio među populacijom visoko industrijaliziranih metropola, čije je bogatstvo većinom dolazilo od eksploatacije gospodarski zaostalih zemalja Trećeg svijeta.
To bi u kombinaciji sa slamanjem nekadašnjih revolucionarnih organizacija radničkog pokreta u određenim zemljama vodilo do integriranog društva koje “svim” članovima dopušta da profitiraju na sustavu, ali nejednako.
Atomiziranje pojedinaca i netransparentnost vladajućeg fetišizma robe za Dutschkea, također dovode do sustava sveopćeg otuđenja.
Jedini oblik vladavine koji je dopušten kao vladajući jest autoritarna i prisilna vladavina tehnokrata potpomognuta svemoćnim masovnim medijima i time uvjetovanim isključenjem kritičke u samokritičke svijesti u javnosti. Takav oblik vladavine tehnokrata je simboliziran u “propadanju demokratskih institucija” koja tada pogađa i parlament, a svaka samostalna, klasično građanska inicijativa i radikalno demokratska djelatnost biva ugušena u samom začetku.
Tako se nekada progresivni razvoj proizvodnih snaga na svim poljima posljedično preobraćuje u stalnu destruktivnu snagu. Primjerice, politiziranje klasne borbe na nivou proizvodnje bi bilo onemogućeno, a gospodarske krize više ne bi imale karakter automatskog dovođenja sustava kako takvog pod znak pitanja.
Za Dutschkea, navodno realni socijalizam nije bio nikakva alternativa tome, budući da je ovaj socijalizam putem vladajućeg birokratskog sloja podčinjen duboko antidemokratskim procesima formiranja.
Ovaj birokratski sloj nastoji u prijateljskoj koegzistenciji sa zapadnim sistemskim neprijateljem kanalizirati i umiriti realne proturječnosti i sukobe u cijelom svijetu, a prije svega u zemljama Trećeg svijeta.
Međutim, ovaj vladajući sustav metropola je strukturno labilan, jer niti može niti smije počivati na jednoj aktivnoj masovnoj osnovi, jer bi time napravio prvi korak ka samostalnosti širih narodnih slojeva, a što je potencijalno opasno po sustav.
Stoga će mase, zahvaljujući svojoj pasivnosti, podnositi sustav integralnog etatizma. Napad na sustav i njegove parlamentarne institucije bi onda bio moguć tek sporadično i isključivo od strane svjesne, ali marginalizirane manjine koja stoji izvan sustava.
Prosvjećivanje i akcija označavaju put radikalne opozicije, a to znači; rad na prosvjećenju, rad putem provokativnih svjesno kreativnih akcija. Provokacija se ovdje shvaća kao nužno sredstvo da te akcije prodru u formiranu javnost i da se čuju.
To bi bile sve one svjesne provokativne akcije koje bi manjini revolucionara omogućile da se sami obrazuju, sami sebe čine revolucionarima i stvore jednu drukčiju, alternativno samoodređenu racionalnost. Ovi svjesni revolucionari time pokreću dijalektički proces vodstva masa, proces permanentne kulturevolucije koja podriva pasivnost masa i u stanju je pretvoriti se u aktivni antagonizam.
Ovaj proces bi se tako mogao u uvjetima objektivne krize sustava razviti u fazu pred-revolucije. Na ovaj način bi se podrila moć integracije sustava i time bi se ponovo otvorio put ka povratku klasičnoj klasnoj borbi.
Dakle, cilj ove koncepcije je pokretanje anti-autoritarne kulturne revolucije kao prvog koraka ka klasičnoj socijalističkoj revoluciji. Dutschkeova teorija revolucije zaokružuje cjelokupni svoj smisao kao teorija “pred-revolucije”.
Sam svjesni čin revolucionarnog proletarijata mogao bi preobratiti objektivnu krizu kapitalističkog sustava u revolucionarnu transformaciju istog. I samo tako, kako Dutschke piše, “subjektivna, aktivistička teorija revolucije dobiva svoje materijalističko utemeljenje”. Jednostavno rečeno, sve ovisi o svjesnoj volji ljudi, od toga hoće li konsenzus vladajućih i onih nad kojima vladaju biti ukinut i hoćemo li konačno uzeti kreiranje povijesti u svoje ruke.
Ovo je ukratko prikazano centralno političko-teorijsko oruđe s kojim se mladi Dutschke u formi “praktičnog teoretičara” okrenuo subverzivnim pobunama. Njena odlučujuća sinteza je bila otkrivanje Che Guevarine teorije, pomoću koje je Dutschke pokušao razumjeti južnoameričku gerilsku taktiku.
Gerilski oblik borbe, što znači “subverzivno raditi unutar aparata i institucija moći,” kako je on pisao, “stoji u odnosu dijalektičkog identiteta s radom revolucionarne opozicije u imperijalističkim metropolama.” “Propaganda metaka” u Trećem svijetu mora biti proširena u metropolama putem “propagande djelovanjem”, metodom “urbanizacije ruralne gerilske djelatnosti” koja se zasniva na “pukom iregularitetu kao destrukciji sustava represivnih institucija.”
Po Dutschkeu, ulogu “chegevarističke” gerile, ponajprije samoprozvane skupine, ali vrlo brzo i avangarde koja se stopila sa svim marginaliziranim, izoliranim i podčinjenim pojedincima u metropolama igraju studenti.
Oni organiziraju svoju društvenu bazu u formi alternativnog anti-miljea, svojih domova, mjesta za zabavu, instituta, škola, univerziteta, itd. S pozicije ovih protiv-institucija kao modernih mjesta društveno-kritičke opozicije i protiv-moći, moguće je putem “dugog marša” kroz postojeće institucije minirati djelotvornost navodno stabilnog kasno-buržoaskog državnog aparata.
U specifičnoj mješavini legalne i ilegalne borbe, koja je nužna zbog represije i nasilnog karaktera vladajućeg sustava, “dugi marš” je prisiljen na elemente ilegalnosti i izrasti će jedan novi sloj revolucionarnih profesionalaca koji će biti sposobni preuzeti moć i organizirati socijalistički poredak bez samoizolacije u jednom novom birokratskom sloju stanovništva.
Politička orijentirana svrha je nestala s raspadom jednog cjelovitog pokreta na fragmente koji više nisu uzimali u obzir nužnost mišljenja “totaliteta”.
Uz osvrt talijanskog stručnjaka Gennara Scale, koji ne vidi nikakve veze između pacifizma, šarenih balončića i pjevanja pjesmica s marksizmom, potom uz promišljanja Rudija Dutschkea, praktičara pobune s kraja ’60-ih i početka ’70-ih, mi smo danas u situaciji da nam izlaz iz ove nepodnošljive situacije nude konzervativni populistički pokreti, s čijim se stavovima ponekad i ne slažemo.
Međutim, oni nude rješenja – oštar prekid svih veza s tehnokratskom i birokratskom Europskom unijom, imperijalističko-intervencionističkim NATO paktom i vraćanje monetarnog suvereniteta izlaskom iz eurozone. Što nudi današnja “ljevica”, nazovimo je tako? Ništa. Napustila je radništvo, marginalizirane, izolirane i podčinjene pojedince i prepustila brigu o njima nevladinim udrugama, odrekla se pomoći narodima Trećeg svijeta u borbi za njihovu punu neovisnost i, poput Bernarda-Henria Lévya, podržava agresorske ratove i subverzivne aktivnosti globalističke “elite”, od Bliskog istoka do sjevera Afrike, od Latinske Amerike do širokih prostranstava Euroazije. Naravno, uvijek istočno od granica “civiliziranog i demokratskog svijeta”. U ovim okolnostima reći da je bolje u beskraj teoretizorati i živjeti u limbu Europske unije i Zapadnog bloka samo da ne vlast ne dođu “fašisti”, isto je što i podržavati ovaj vješto prikriveni fašizam.
Prostora za djelovanje ima, ali ga je ljevica prepustila konzervativnim populističkim strankama i pokretima, a kao odgovor piše eseje i vodi rasprave o mogućim “štetnim posljedicama njihovog dolaska na vlast”.
Dakle, “drugovi i drugarice”, probudite se iz zimskog sna, jer je 1945. završila prije više od 70 godina. XXI stoljeće traži nova rješenja, ali ne ona koja će vam već spremna ponuditi razne “ljevičarske” zaklade financirane od vlada koje žele da se ne promjeni ništa, a možda da bude i gore. Tek tada ćete imati sva prava da kritizirate one koji čine nešto, a koje prozivate “opasnim desnim populistima, koji će prije ili kasnije pokazati svoju fašističku narav”.
logično
