Unutarstranački odnosi u Živom zidu, stranci koja je sa partnerima na izborima osvojila osam saborskih mandata, jasna su slika unutarstranačkih odnosa, odnosno unutastranačke demokracije u velikim političkim strankama, HDZ-u i SDP-u. Već prvog dana nakon objave rezultata mediji su izvijestili da se Živi zid raspada, da se jedan od izabranih zastupnika ove stranke, Hrvoje Runtić, ne javlja stranačkim kolegama, da se živozidaši međusobno optužuju za izdaju ideja s kojima su izišli pred birače.
Ova vijest dobrano je kasnila, jer Živi zid se raspao davno prije, kad je iz stranačkog članstva izbačena, odnosno kad je stranku napustila većina ljudi koji su sudjelovanjem u sprječavanju deložacija gradili njezin imidž i popularnost. Već duže vrijeme ovu stranku je vodio trojac Ivan Pernar, Ivan Vilibor Sinčić i njegova supruga Vladimira Palfi, a svi koji su im se usprotivili izbačeni su na glavu i optuženi kao izdajnici i ubačeni elementi HDZ-a. Međutim, simpatizeri Živog zida nisu sebi željeli priznati da je stranka postala sredstvo za ostvarenje ambicija vodećeg trojca, da ideje tu ne igraju nikakvu ulogu, da je sve otišlo do vraga zahvaljujući taštini i samovolji trijumvirata Sinčić-Pernar-Palfi. Međutim, raspad se više ne da sakriti. Iznenađujući izborni rezultati Živog zida labuđi su pjev organizacije koja okuplja ne(zado)voljnike svih fela. Pod svjetlom medijskih reflektora stranka će najkasnije za koju godinu prsnuti kao mjehur od sapunice, a propasti trijumvirata obilato će doprinijeti mediji, jer Živi zid je meta koju je bezopasno gađati, plijen na kojem zube bez straha mogu oštriti čak i podrepne muhe u ulozi prime-time političkih novinara Hrvatske radio-televizije. A opet, možda se varamo, možda simpatizeri Živog zida imaju jednako jak želudac kao i simpatizeri SDP-a i HDZ-a, stranaka koje po pitanju unutarstranačke demokracije, rekosmo, ne stoje ništa bolje od Pernarove, Sinčićeve i Palfičine organizacije.
Govoreći o SDP-u, vrhunac demokracije u ovoj stranci bili su izbori za stranačkog predsjednika, oni prvi, kad je na čelo organizacije izabran Zoran Milanović. Jednom kad je izabran, Milanović je postao bog i batina. Oni koji su mu se usudili usprotiviti odstranjeni su po kratkom postupku ili su unutar stranke marginalizirani, ostavljeni da politički trunu. U atmosferi straha, nitko važan u SDP-u nije se našao da stranačkog predsjednika upozori na greške pa je tako bez reakcije stranačkih dužnosnika ostala i akcija pomjeranja SDP-a u desno, zbog čega je, između ostalog, Milanović na koncu izgubio izbore. Računao je da su birači ljevice dovoljno zastrašeni Hasanbegovićem i društvom, računao je da će mu dati glas što god on rekao i napravio. Računica mu je bila potpuno pogrešna, ali nitko, ama baš nitko važan u SDP-u nije se usudio upozoriti ga na grešku. Ili se možda varamo? Ili su, možda, svi u SDP-u smatrali probitačnim da socijaldemokratski vođa pred milijunskim auditorijem istakne u prvi planu dedu ustašu? Neće biti. Nitko Milanovića nije smio upozoriti, da se ne bi proveo kao drugi njegovi neistomišljenici. Ideje, mišljenja i stavovi u SDP-u nisu važni, ako to nisu ideje, mišljenja i stavovi predsjednika stranke.
Kad je o HDZ-u riječ, stvar je poznata. Ta stranka od svog utemeljenja funkcionira po principu predsjednika – diktatora, suradnika mu – klimoglavaca i stranačkog članstva – »roblja« spremnog slijediti svaku ideju, sve dok članstvo u stranci obećava sitan probitak. Smjene na vrhu moguće su tek u slučaju smrti ili krajnje političke nužde, a čovjek-simbol stanja unutarstranačke demokracije Gordan je Jandroković, kadar kojem odgovara svaki stav, svako mišljenje i svaki politički pravac stranačkog predsjednika ili predsjednice. Rezultat takvih odnosa političko je posrtanje od centra do ekstremne desnice, ovisno o volji čovjeka na vrhu i dva tri njegova suradnika do čijeg mišljenja vođa drži. Svi ostali imaju biti kuš ili ih neće biti. Zanimljivo, jedini izuzetak od prakse bio je Andrej Plenković, koji se, dobro usidren u europskom parlamentu, usudio usprotiviti stranačkom šefu Karamarku. Zbog toga je trpio napade stranačkih poslušnika, da bi spletom slučajnih okolnosti i političkoj nuždi zahvaljujući Karamarka zamijenio na mjestu predsjednika HDZ-a. Ukratko, komične prilike unutastranačke demokracije Živom zidu možda jesu pogodan predmet za viceve i dosjetke, ali jednom kad shvatite da se iste u suštini ne razlikuju od prilika kakve vladaju u SDP-u i HDZ-u – smijeh će vam stati u grlu. Jer, organizacije u kojima nije dopuštena elementarna sloboda mišljenja i govora ne mogu (iz)graditi stabilno društvo.
novilist
Ova vijest dobrano je kasnila, jer Živi zid se raspao davno prije, kad je iz stranačkog članstva izbačena, odnosno kad je stranku napustila većina ljudi koji su sudjelovanjem u sprječavanju deložacija gradili njezin imidž i popularnost. Već duže vrijeme ovu stranku je vodio trojac Ivan Pernar, Ivan Vilibor Sinčić i njegova supruga Vladimira Palfi, a svi koji su im se usprotivili izbačeni su na glavu i optuženi kao izdajnici i ubačeni elementi HDZ-a. Međutim, simpatizeri Živog zida nisu sebi željeli priznati da je stranka postala sredstvo za ostvarenje ambicija vodećeg trojca, da ideje tu ne igraju nikakvu ulogu, da je sve otišlo do vraga zahvaljujući taštini i samovolji trijumvirata Sinčić-Pernar-Palfi. Međutim, raspad se više ne da sakriti. Iznenađujući izborni rezultati Živog zida labuđi su pjev organizacije koja okuplja ne(zado)voljnike svih fela. Pod svjetlom medijskih reflektora stranka će najkasnije za koju godinu prsnuti kao mjehur od sapunice, a propasti trijumvirata obilato će doprinijeti mediji, jer Živi zid je meta koju je bezopasno gađati, plijen na kojem zube bez straha mogu oštriti čak i podrepne muhe u ulozi prime-time političkih novinara Hrvatske radio-televizije. A opet, možda se varamo, možda simpatizeri Živog zida imaju jednako jak želudac kao i simpatizeri SDP-a i HDZ-a, stranaka koje po pitanju unutarstranačke demokracije, rekosmo, ne stoje ništa bolje od Pernarove, Sinčićeve i Palfičine organizacije.
Govoreći o SDP-u, vrhunac demokracije u ovoj stranci bili su izbori za stranačkog predsjednika, oni prvi, kad je na čelo organizacije izabran Zoran Milanović. Jednom kad je izabran, Milanović je postao bog i batina. Oni koji su mu se usudili usprotiviti odstranjeni su po kratkom postupku ili su unutar stranke marginalizirani, ostavljeni da politički trunu. U atmosferi straha, nitko važan u SDP-u nije se našao da stranačkog predsjednika upozori na greške pa je tako bez reakcije stranačkih dužnosnika ostala i akcija pomjeranja SDP-a u desno, zbog čega je, između ostalog, Milanović na koncu izgubio izbore. Računao je da su birači ljevice dovoljno zastrašeni Hasanbegovićem i društvom, računao je da će mu dati glas što god on rekao i napravio. Računica mu je bila potpuno pogrešna, ali nitko, ama baš nitko važan u SDP-u nije se usudio upozoriti ga na grešku. Ili se možda varamo? Ili su, možda, svi u SDP-u smatrali probitačnim da socijaldemokratski vođa pred milijunskim auditorijem istakne u prvi planu dedu ustašu? Neće biti. Nitko Milanovića nije smio upozoriti, da se ne bi proveo kao drugi njegovi neistomišljenici. Ideje, mišljenja i stavovi u SDP-u nisu važni, ako to nisu ideje, mišljenja i stavovi predsjednika stranke.
Kad je o HDZ-u riječ, stvar je poznata. Ta stranka od svog utemeljenja funkcionira po principu predsjednika – diktatora, suradnika mu – klimoglavaca i stranačkog članstva – »roblja« spremnog slijediti svaku ideju, sve dok članstvo u stranci obećava sitan probitak. Smjene na vrhu moguće su tek u slučaju smrti ili krajnje političke nužde, a čovjek-simbol stanja unutarstranačke demokracije Gordan je Jandroković, kadar kojem odgovara svaki stav, svako mišljenje i svaki politički pravac stranačkog predsjednika ili predsjednice. Rezultat takvih odnosa političko je posrtanje od centra do ekstremne desnice, ovisno o volji čovjeka na vrhu i dva tri njegova suradnika do čijeg mišljenja vođa drži. Svi ostali imaju biti kuš ili ih neće biti. Zanimljivo, jedini izuzetak od prakse bio je Andrej Plenković, koji se, dobro usidren u europskom parlamentu, usudio usprotiviti stranačkom šefu Karamarku. Zbog toga je trpio napade stranačkih poslušnika, da bi spletom slučajnih okolnosti i političkoj nuždi zahvaljujući Karamarka zamijenio na mjestu predsjednika HDZ-a. Ukratko, komične prilike unutastranačke demokracije Živom zidu možda jesu pogodan predmet za viceve i dosjetke, ali jednom kad shvatite da se iste u suštini ne razlikuju od prilika kakve vladaju u SDP-u i HDZ-u – smijeh će vam stati u grlu. Jer, organizacije u kojima nije dopuštena elementarna sloboda mišljenja i govora ne mogu (iz)graditi stabilno društvo.
novilist
