Priča o splitskom ratnom logoru Lora, osnovanom u istoimenoj, tada već bivšoj ratnoj luci JNA u Splitu, jedna je od sramotnijih ratnih epizoda. Epizoda je to koja traje već dobre 23 godine, od 1992. kada je logor osnovan, pa sve do danas, i to bez solidne konkluzije. Obilježena je s nekoliko sudskih procesa i paradoksalnom popratnom javnom tišinom s obzirom na težinu zločina i pokušaje da ih se privede kraju.
Vojno-istražni centar Lora otvoren je 1992. godine, njime je upravljala 72. bojna Vojne policije HV-a, a na čelu mu je bio Tomislav Duić. Duićev zamjenik bio je Tonči Vrkić, a čuvari istaknuti u dosadašnjim optužnicama bili su još i Anđelko Botić, Emilio Bungur i Anto Gudić te uz njih Miljeno Bajić, Josip Bikić i Davor Banić. Prema izjavama svjedoka, ponižavanja i mučenja u Lori su bili svakodnevica.
Kroz Loru je prema procjeni jednog od njenih zatočenika, Vukana Kovača, prošlo i do 1000 ljudi, pripadnika JNA, srpskih paravojnih postrojbi i srpskih civila, dok ih je ubijeno sedamdesetak. Kovač se u izjavama za medije prisjetio i vlastitih dana u Lori pa je tako ispričao da se morao tuširati hladnom vodom dok je bio u odjeći, pa zatim trčati u krug dvorištem pjevajući ustaške pjesme dok su ga čuvari mlatili bejzbolskim palicama i polijevali šmrkovima vode. Također je svjedočio da je morao lizati i prati svoju vlastitu krv nakon mlaćenja, te da su se druge metode mučenja sastojale od prisiljavanja zarobljenika da stoje na suncu u dvorištu dok se ne bi onesvijestili i spajanja zatvorenika na indukcijske žice telefona radi mučenja strujnim udarima.
U svojem svjedočanstvu, bivši zatvorenik Živko Mutić priča kako je u Lori bio nakon završetka rata i potpisanih sporazuma između Hrvatske i Srbije, sve do 1997. godine do kada je logor radio. Napominje da je kao zarobljenik bio slan u Knin, a onda i u Kistanje i Martićevo Selo da služi kao radna snaga u pljačkanju srpskih kuća. Ono što bi se uzelo, kaže Mutić, slalo bi se u vojna skladišta gdje je također proveo nekoliko mjeseci. Vojska je takva iskorištavanja zarobljenika sakrivala od Crvenog križa.
Pravda je u Hrvatskoj spora, pa tako zatočenici Lore na nju čekaju već desetljećima, a kako stvari stoje čekat će i dalje. U slučaju Lora 1 koji se odnosi samo na zločine počinjene u razdoblju od ožujka do kraja ljeta 1992. godine protiv civila, pravomoćno su osuđeni Duić i Vrkić, na svaki po 8 godina zatvora, Banić na kaznu od 7 godina zatvora, a Bajić, Bikić, Bungur, Gudić i Botić svaki na zatvorsku kaznu u trajanju od 6 godina. Tomislav Duić u bijegu je već jedanaest godina.
Slučaj Lora 2 nije još uvijek priveden kraju. Njegovi temelji su isti, kao i optuženici, ali se optužbe ovog puta odnose na ratne zločine protiv ratnih zarobljenika. Duić i Bungur, ukoliko budu u bijegu i za vrijeme donošenja presude za Loru 2 te ukoliko budu opet optuženi, bit će optuženi u odsustvu i dok ih se ne uhvati, žrtve neće imati nikakvu zadovoljštinu.
Tanja Belobrajdić, svjedokinja u procesu Lora
Još 2011. godine Županijsko državno odvjetništvo u Splitu objavilo je da je u tijeku istraga za proces Lora 3, u kojem će, izgleda, jednu od glavnih uloga imati bivša supruga Tomislava Duića, Tanja Belobrajdić (tada Tanja Duić). Belobrajdić je prema izjavama više svjedoka sudjelovala u ponižavanju i mučenju zarobljenika, te je osobno birala one nad kojima će se provoditi iživljavanje. Svjedoci su izjavljivali da je Belobrajdić bila obučena u maskirnu uniformu i vojničke čizme, s pendrekom i pištoljem, da je skidala zarobljenike do gola i tjerala ih da puze, a druge vezala za cijevi od radijatora i osobno mučila.
Mirnodopske dogodovštine Tanje Belobrajdić
Očito je da se protiv Tanje Belobrajdić kuhaju ozbiljne optužnice, pa je logično zapitati se što dotična radi ovih dana. Odgovor je groteskno banalan: piše knjigu.
Belobrajdić je nedavno napisala roman Crni kaput, (anti)ratni roman inspiriran njenim vlastitim iskustvima iz ratnog Vukovara, koji je ušao među šest finalista VBZ-ovog natječaja za najbolji neobjavljeni roman. Od tada ga promovira po Hrvatskoj, pa je tako za vrijeme promocije u Gradskoj knjižnici Vukovar Belobrajdić izjavila da je roman prožet humorističnim scenama jer je ipak humor bio taj koji ih je sačuvao da ne polude.
"Crni kaput" dobitnik je ovogodišnje nagrade "Josip i Ivan Kozarac"
Budući da neki od nas ne smatraju urnebesno smiješnim 24 svjedočanstva o zvjerstvima gospođe Belobrajdić iz Lore, kao ni ideju da osoba kojoj se smiješi optuženička klupa za ratne zločine može putovati Hrvatskom promovirajući svoju viziju rata po knjižnicama i školama bez da netko barem postavi nekoliko pitanja o tome, kontaktirali smo Elektrostrojarsku školu u Varaždinu u kojoj je gospođa Belobrajdić dva dana prije promovirala knjigu. U razgovoru s ravnateljem škole, Igorom Kosom, saznali smo da je promocija romana prošla u najboljem redu, s velikom posjećenošću od strane učenika, pa i profesora. Pitali smo ravnatelja Kosa je li on osobno pozvao Tanju Belobrajdić, na što je odgovorio da ne, da je promocija bila organizirana od strane drugih djelatnika škole te da je on samo odobrio. Tada smo ga obavijestili o prošlosti književnice Belobrajdić, na što je ostao iznenađen budući da je, kako kaže, mislio da je ona jednostavno vukovarska braniteljica i da je to - to. Za kraj je napomenuo da bi, da je znao cijelu priču, definitivno drukčije postupio.
I to je, ukratko, problem Lore u Hrvatskoj - efektivno je nepostojeća u medijima, a kamoli u javnom diskursu. Riječ je o jednom od najtežih ratnih zločina hrvatske strane, o kojem društvo uopće ne priča, a kada društvo ne raspravlja o takvim stvarima i kada mediji te stvari ne prate onako kako bi trebali, Tanja Belobrajdić može ići okolo po hrvatskim knjižnicama, školama i drugim kulturnim ustanovama bez da se itko zapita tko je zapravo ta osoba i što je napravila. Tako žena, koja je prema svjedočanstvima nekoliko desetaka ljudi mučila i mlatila civile i ratne zarobljenike danas drži govore djeci o svojem navodno antiratnom romanu.
I nikoga nije briga.
h-alter
