Američka puzajuća eskalacija ima za cilj isprovocirati Ruse da prvi lansiraju raketu masovnog uništenja
Ključni stratezi u Washingtonu još se uvijek primarno nadaju kako izbijanje Trećeg svjetskog rata neće biti nužno i da će krajnje riskantna američka vanjska politika maksimalnog pritiska na Rusiju i Kinu biti dovoljna da zaustavi ambicije dviju država oko uspostave multipolarnog svijeta. Međutim, ako navedena politika ne da rezultate mislim da su spremni na pokretanje WW3 jer su uvjereni u vojnu nadmoć SAD-a, ali još više – jer su izgubili zdravi osjećaj straha od nuklearne kataklizme, što je potpuno suludo i u što bi se, na žalost – mogli brzo uvjeriti
Ovom ću se prigodom najprije osvrnuti na američke izbore, odnosno zahuktalu predizbornu kampanju s obzirom na njihovu važnost ne samo za budućnost SAD-a već i čitavog svijeta s obzirom na američku ulogu i golemi utjecaj kojeg u njemu ima kao još uvijek vodeća svjetska velesila pa makar bila i u opadanju. Nakon toga ću se osvrnuti na najveći i najopasniji globalni geopolitički problem ne samo današnjice – ukrajinski rat, bez obzira što na tu ulogu ubrzano pretendira i brzorastuća bliskoistočna kriza.
Američka duboka država je odabrala
Dakle, na američkoj političkoj predizbornoj sceni paradigma se potpuno promijenila nakon od prije nešto više od mjesec dana odustajanja aktualnog predsjednika Joea Bidena od kandidature u ime Demokratske stranke (DS) za slijedeći predsjednički mandat u korist potpredsjednice Kamale Harris. Nakon početnog usuglašenog medijskog narativa o tome da je Biden tu odluku donio samostalno i dragovoljno, ispostavilo se da to baš i nije bilo tako, tj. da se on tome žestoko opirao sve dok ga u to nisu „uvjerili“ metodom „mrkve i batine“ njegovi najbliži stranački suradnici – kao u nužnost za sprječavanje tada već sve izglednije pobjede kandidata Republikanske stranke (RS) Donalda Trumpa. O tome sada otvoreno pišu i najliberalniji mediji poput The New York Timesa ili Washington Posta. ali to više ionako nije važno jer je „transformacija“ uspješno izvršena tj. izbjegnute su očekivane unutarstranačke borbe koje bi uslijedile u slučaju Bidenovog upornog opiranja i(li) kandidatura drugih istaknutih figura DS-a koje su prije toga medijski također bile najavljivane kao moguća alternativa posustalom Bidenu).
U svega mjesec dana nakon Bidenovog povlačenja stanje se u predizbornoj groznici koja sve više zahvaća Ameriku ubrzano promijenilo. Ali prije nego što kažem o kakvoj je promjeni riječ, želio bih samo kratko skrenuti pozornost na jedan drugi fenomen: Donaldu Trumpu i njegovim predizbornim aktivnostima od prošloga tjedna na hrvatskim najvažnijim informativnim programima i u ključnim medijima daje se svega maksimalno jedna minuta, prostora da javnost čuje ono što on govori, dok Kamala Harris dobiva i po 5 pa i više minuta. Time se stječe dojam kao da Hrvatska aktivno sudjeluje u američkim izborima i da u tom smislu gotovo da ima zadaću stati na stranu kandidatkinje Demokratske stranke.
Harris u više od mjesec dana praktički nije dala nijedan veliki intervju za američke medije, ili održala veliki medijsku konferenciju, nije obznanila svoj predizborni program sve do nacionalne konvencije Demokratske stranke u Chicagu održane prošloga tjedna, već je samo sudjelovala na predizbornim skupovima i govorila, što bi se reklo „politički u prazno“, uz obilje patetike, ako hoćete i demagogije i, naravno, neizostavne oštre protu-Trumpove retorike koja je išla u smjeru nužnosti osiguranja njegovog poraza kao „ključnog za očuvanje američke demokracije i sloboda“.
Međutim, sve to nije smetalo da u anketama provedenim od strane ključnih američkih mainstream medija Harris gotovo preko noći potpuno preokrene donedavno stanje koje je Trumpu išlo u prilog i za koje se on u odnosu na Bidena morao doslovno krvavo boriti (ako imamo u vidu, a moramo – nedavni pokušaj atentata na njega nakon kojega je postalo i jasno kako Biden više nema nikakve šanse za pobjedu) mjesecima a vjerojatno i duže s obzirom na sve ono s čim se suočavao s američkim pravosuđem i potpuno mu nesklonim liberalnim medijima koji zauzimaju preko 90 posto ukupnog medijskog prostora SAD-a.
Dakle, prema najnovijim anketama Harris je do prije mjesec dana potpuno superiornog Trumpa preskočila s već značajnom prednošću od čak 5-6 posto na nacionalnoj razini i, što je još važnije – prekinula njegov uzlazni trend popularnosti u trima ključnim neodlučnim državama koje će i odlučiti o pobjedniku izbora. Naravno, Trumpu skloni mediji poput Fox Newsa i dalje objavljuju svoje ankete u kojima on i dalje ima značajnu prednost nad Kamalom Harris kao što je imao i nad Bidenom, ali, ako bih se sada morao kladiti na budućeg predsjednika prije bih igrao na Harris nego na Trumpa (suprotno 2016. godini kada sam „tipovao“ na Trumpa u njegovu izbornom srazu s demokratskom kandidatkinjom Hillary Clinton).
Zašto tako mislim? Pa jednostavno zato što i laik danas može vidjeti da je najveći dio američke tzv. duboke države svoje uloge stavio na Kamalu Harris, ali i da je Demokratska stranka upregnula sve raspoložive poluge moći kojima raspolaže (i inače su puno veće u odnosu na Republikansku stranku, poglavito sada, kada demokrati u svojim rukama drže i izvršnu vlast na čelu s aktualnom administracijom). Dakle, vidljivo je da su kompletni državni aparat i izvršna vlast potpuno umreženi sa sebi sklonim većinskim i najutjecajnijim medijima (svi redom u privatnom vlasništvu) u projekt ostvarenja Harrisine pobjede pod svaku cijenu, dok se istodobno od Trumpa ponovo stvara „strašilo“, iznova ga se etiketira kao „Putinovog agenta“ i što sve ne.
Povratak otpisanog?
Međutim, iako je u sve težem položaju, Trumpa ozbiljni analitičari i dalje ne otpisuju. Ondje gdje vide njegovu najveću šansu su sve lošiji američki ekonomski pokazatelji u mandatu vlade Biden-Harris. Osim što se pokazalo kako inflacija još uvijek nije ukroćena i stavljena u obećavajuće i planirane okvire od strane aktualne administracije i Feda, nedavno objavljeni statistički podaci negativno su odjeknuli u širokoj javnosti i negirali Bidenove permanentne tvrdnje o rastu zaposlenosti što je koristio tijekom svoje kampanje kao jedan od svojih glavnih predizbornih aduta. Naime, neumoljiva statistika upravo je pokazala kako u SAD-u raste nezaposlenost. Osim toga, Kamala Harris nedavno je javno obznanila kako se protiv inflacije namjerava boriti državnom kontrolom odnosno zabranom rasta cijena, što je pravo svetogrđe po američku tržišnu ekonomiju. To je, naravno, Trump odmah iskoristio i optužio svoju protukandidatkinju da umjesto uvođenja potrebnih mjera ekonomskog karaktera za borbu protiv inflacije ona zemlju želi uvesti u komunizam odnosno etatistički način upravljanja ekonomijom.
Da stvari s američkim gospodarstvom ne stoje baš najbolje svjedoči i nedavni „krvavi ponedjeljak“ s početka kolovoza, kada je zabilježen nagli i veliki pad burze u Tokiju koja se ubrzo prelila i na europske i američke burze odnosno Wall Street. Naziv „krvavi“ proizlazi iz činjenice da se na burzovnim panelima crvenom bojom označavaju dionice tvrtki koje su u padu (zelenom koje su u plusu). A tada su u padu, i to velikom – bile gotovo sve, uključujući i one najveće – iz sfere visoke tehnologije i komunikacija: od Microsofta i Amazona, do Mete. Iako su mnogi analitičari taj dramatičan pad povezivali sa sve složenijim sigurnosnim stanjem u svijetu koje se itekako odražava na trgovinu a onda i na čitava gospodarstva, postoje i oni koji tvrde kako je kriza zapravo izazvana činjenicom da u SAD-u ponestaje prijašnjeg zanosa središnje vlasti vezanog uz nagli razvoj umjetne inteligencije. Ona više nije tako atraktivna kako se činilo u početku (u sebi sadrži znatan broj nepoznanica i tehničke i etičke prirode), a navedene mega-tvrtke su u 2024. godini upravo u tu sferu zajedno uložile čak 100 milijardi dolara. Investirati takav novac, da bi onda sve otišlo u krivom smjeru, mora potresti i najveće kompanije i investitore. Poglavito kada im u sferi visoke tehnologije sada više ne samo za vrat pušu kineske visokotehnološke tvrtke, nego ih sve brže i prestižu. Naravno, ulaganje u umjetnu inteligenciju u korist Pentagona nije upitno.
BRICS nastupa sve agresivnije
Drugim riječima, kada sve skupa navedeno uzmemo u obzir, uz činjenicu o dubokoj podjeli američkog društva na dva podjednako velika i međusobno potpuno suprotstavljena pola, jasno je kako nas očekuje američka vruća politička jesen. Pritom se već vidi kako i jedna i druga strana u svojoj kampanji izbjegavaju teme od ključne važnosti za američke građane – one ekonomske, dok se primarno zadržavaju na onim ideološkim ili pak usmjerenim na blaćenje protivnika na osobnoj razini. To je jasan znak da niti jedna od njih nema pravi recept za rješavanje nastalih problema koji sve više opterećuju zemlju. Oni su također vezani i uz sve veći državni dug koji je na rekordnoj, nezamislivoj razini od čak oko 35 trilijuna dolara, pri čemu utjecaj dolara na globalnoj razini sve više slabi (proces dedolarizacije ubrzano jača) na što sve više upozoravaju ozbiljni američki analitičari. Naime, upravo je dolar, kao ključna valuta u međunarodnoj trgovini, uvijek bio onaj jamac koji nije dozvoljavao da golemi američki dug uguši gospodarstvo te zemlje.
Da je stanje upravo po tom pitanju vrlo ozbiljno svjedoči i vijest koja je stigla u vrijeme pisanja ovog teksta. Prema riječima Elviire Nabiulline, guvernerke ruske središnje banke, čak je 159 zemalja izrazilo spremnost za prihvaćanje novog BRICS-ovog platnog sustava čim postane operativan. Sustav, nazvan SPFS (Sustav za prijenos financijskih poruka), trenutačno je u fazi razvoja, a njegovo pokretanje očekuje se već u listopadu. Ova inicijativa dolazi u trenutku kada se BRICS države (njih je od ove godine deset: Brazil, Rusija, Indija, Kina, Južna Afrika (stare članice), UAE, Saudijska Arabija, Egipat, Iran i Etiopija) suočavaju s posljedicama zapadnih sankcija, poglavito onih nametnutih Rusiji, što dodatno potiče potrebu za alternativnim rješenjima u globalnom financijskom sustavu.
Igra li SAD na Treći svjetski rat?
Pokreće li američka duboka država upravo zbog te činjenice, koja joj nikako ne ide u prilog, i svoju krajnje opasnu igru na međunarodnoj areni koja predstavlja levitiranje na granici izbijanja Trećeg svjetskog rata – a kako su to neki već od ranije skloni tvrditi? Mislim da je to upravo tako, i da se ta opasna „igra“ sada odvija čak na tri bojišnice istodobno: ukrajinskoj, bliskoistočnoj i dalekoistočnoj (u zoni Indopacifika, prije svega u akvatoriju Južnog kineskog mora – JKM). Pritom smatram kako se ključni stratezi u Washingtonu ipak još uvijek primarno nadaju kako izbijanje Trećeg svjetskog rata neće biti nužno i da će krajnje riskantna američka vanjska politika tj politika maksimalnog pritiska na Rusiju, a sada već potpuno otvoreno i na Kinu – biti dovoljna da zaustavi ambicije dviju potonjih država oko uspostave multipolarnog svijeta. Odnosno, nadaju se da će takvom politikom Sjedinjene Države i u nastavku 21. stoljeća, sve do njegovog kraja, uspjeti zadržati svoju dominantnu, netko će reći hegemonističku poziciju u svijetu.
Paralelno s tim smatram i kako američke elite, koje o svemu donose ključne odluke (američki su predsjednici, pa bili oni od idućeg mandata Kamala Harris ili Donald Trump, samo izvršitelji njihovih planova i strategija), unutar sebe više ne poznaju element straha od izbijanja Trećeg svjetskog rata tj. da su za istoga i spremne ukoliko navedena politika pritiska ne da rezultate s obzirom da su uvjerene u američku potpunu vojnu nadmoć. To je pak krajnje riskantno i suludo razmišljanje, i što je najvažnije – ne odgovara stvarnom stanju s obzirom na američki nuklearni paritet s Rusijom, ali i brzorastući kineski nuklearni potencijal koji nikako nije za potcjenjivanje.
Na vidjelo izišao strogo čuvani novi Bidenov strateški dokument
Da Sjedinjene Države u ovom trenutku ipak nisu u mogućnosti osigurati pobjedu u slučaju izbijanja Trećeg svjetskog rata između ključnog trija mega-država jer bi on, nedvojbeno, vrlo brzo prerastao i u nuklearni – svjedoči i prošloga tjedna objavljena, a do sada potpunim velom tajne obavijena u ožujku predstavljena nova američka nuklearna doktrina koju je predložio predsjednik Joe Biden. Štoviše, za nju je bilo rečeno da je toliko tajna da ne postoji niti njezina elektronička verzija. Naime, ona polazi od nužnosti jačanja američkog nuklearnog potencijala do razine koja će SAD-u omogućiti istodobno pobjedonosno vođenje rata i sa svojom najvećom nuklearnom suparnicom Rusijom i s Kinom koja ubrzano razvija svoj nuklearni potencijal. Onaj ključni, strateški, vezano za Kinu, američki analitičari sada procjenjuju na između 300 i 500 (interkontinentalne balističke rakete), dok ih Amerika i Rusija trenutačno imaju svaka po više od 1300). Iako je navedena kineska brojka puno manja u odnosnu na nuklearni potencijal dviju supersila, tajnovitost Pekinga u toj sferi Washingtonu ne ostavlja previše prostora za komoditet i uspavanost.
Uostalom, Peking niti ne taji da ubrzano jača razvoj svog vojnog nuklearnog programa, pri čemu je spreman na uključivanje u postojeće američko-ruske sporazume o smanjenju strateškog nuklearnog naoružanja tek kada s dvjema zemljama postigne paritet. U prvom redu je riječ o ključnom američko-ruskom sporazumu START koji istječe 2026. godine i čije je produljenje ili zamjena novim sada gotovo nemoguća zbog činjenice da pregovora oko toga uopće nema (a oni su i ranije, dok su odnosi između Moskve i Washingtona bili neusporedivo bolji nego što su sada, redovito trajali dugo, čak godinama, zbog opsega sadržaja koji se mora uzeti u obzir i delikatnosti tog pitanja koje se pažljivo razmatra najprije na visokoj stručnoj, a onda i političkoj razini) .
Osim toga Moskva posljednjih mjeseci otvoreno i kategorički odbija nastavak razgovora po tom pitanju, a koje signale odašilje Washington, sve dok potonji, kako kaže, ne odustane od neprijateljske politike prema Rusiji i ne počne s njom razgovarati na ravnopravnim osnovama, uvažavajući temeljne ruske nacionalne i strateške interese. Kako to Washingtonu još ne pada na pamet (najbolji primjer je Ukrajina), jasno je kako svijet očekuje nova velika utrka u naoružanju, prije svega onom nuklearnom, ali i u sferi hiperzvuka kao i primjeni umjetne inteligencije u vojne svrhe (ovo potonje već obje strane aktivno testiraju upravo na ukrajinskim bojišnicama).
Radikalizacija stanja u Ukrajini uz američku puzajuću eskalaciju. Što kažu Rusi?
Kada smo već kod Ukrajine, tamo se događa ubrzana radikalizacija stanja otkako je ukrajinska vojska početkom kolovoza po prvi put pokrenula ofenzivnu operaciju u susjednoj ruskoj zapadnoj regiji Kursk, dok paralelno izvodi dalekometne napade dronovima na ruske energetske i vojne ciljeve poput zrakoplovnih baza s kojih polijeću ruski zrakoplovi u napade na ukrajinske snage i ključnu infrastrukturu.
U tim i takvim okolnostima, kada u spomenutu regiju Kursk osim ukrajinske vojske stiže i sve veći broj stranih plaćenika koji ratuju na strani Kijeva, između ostalog i pripadnici privatnih američkih vojnih tvrtki poput Forward Observation Group, dok američki mobilni raketni sustavi HIMARS u sastavu ukrajinskih snaga istovremeno uništavaju mostove u toj regiji kako bi spriječili ili otežali prebacivanje novih ruskih postrojbi, jasno je kako stanje u svakom trenutku može izmaknuti kontroli tj. eskalirati.
Preciznije, Moskva može na američku permanentnu puzajuću i pažljivo doziranu eskalaciju (to je strategija Washingtona koja polazi od pretpostavke temeljene na načelu „kuhanja žabe“ tj. da Rusija neće poduzeti eskalirajuće poteze ukoliko američki potezi ili potezi ukrajinske vojske nad kojima Pentagon i CIA nedvojbeno imaju presudan utjecaj ne budu masivni po pitanju intenziteta, ubojitosti i dalekometnog dosega) odgovoriti na način da po prvi put ukrajinski sukob proširi izvan njegovih okvira.
Uostalom, to ne bi bilo čudo s obzirom da su oni već prošireni na ruski matični (međunarodno priznati) teritorij po prvi put od početka ruske invazije 24. veljače 2022. godine upravo spomenutom ofenzivom na Kursk. Regiju, koja za Ruse ima veliku povijesnu i emocionalnu vrijednost? Prije svega u kontekstu čuvene bitke kod Kurska iz 1943. godine između njemačkog Wermachta i sovjetske Crvene armije, koja je označila i prijelomni trenutak rata s obzirom da su se od tog trenutka njemačke snage permanentno povlačile prema zapadu pod pritiskom sovjetskih snaga, sve do konačne kapitulacije u svibnju 1945. godine.
U ruskim visokim državnim političkim, kao i u analitičkim krugovima, sada je najprisutnija slijedeća teorija: prema njoj, SAD i NATO su svjesni da Ukrajina nepovratno gubi ovaj rat a ne žele se u njega neposredno uključiti. Zbog toga tjeraju Kijev na radikalne poteze, poput ofenzive na Kursk, u nadi da će Moskva prva upotrijebiti nuklearno oružje, što bi onda potpuno „okrenulo sadašnju šahovsku ploču“ na štetu Rusije jer bi je osudio čitav svijet, čak i one zemlje koje je sada snažno podržavaju. Moskva, kako kaže, nema namjeru to učiniti jer će sve planirano postići klasičnim vojnim metodama za što joj se ne žuri, ali pritom jasno daje do znanja i da revidira svoju nuklearnu doktrinu i da neće bez njenog vojnog odgovora ostati NATO-ovi ciljevi izvan Ukrajine ukoliko SAD i EU dozvole Kijevu napade suvremenim zapadnim raketama na matični ruski teritorij.
Drugim riječima, Moskva želi zapadu “zavezati ruke” po pitanju pružanja daljnje ubojite pomoći Ukrajini jer će time isprovocirati europski i globalni ratni kaos. Prema Moskvi, zapad sada može samo birati: ili Ukrajinu prepustiti svojoj (ruskoj) sudbini (čitaj nedavnoj Putinovoj formuli za završetak rata koju su i zapad i Kijev odmah odbacili), ili se sam uključiti neposredno u rat što će automatski značiti globalni vojni kaos i kataklizmu.
Američka igra s vatrom i Putinov sudbonosni izbor
Ovo što se sada događa u kontekstu ukrajinskog rata je istinska „igra s vatrom“ sadašnje američke administracije – nedvojbeno povezana s tamošnjim predsjedničkim izborima, gdje je Amerikancima i saveznicima nužno pokazati da Bidenova politika pružanja pomoći Ukrajini „do kada to bude potrebno“ nije bila uzaludna i da daje rezultate pa se onda s njom treba i nastaviti do konačne ukrajinske pobjede (ili barem do formiranja nove administracije tko god joj bio na čelu).
Jer ruski predsjednik Vladimir Putin sada se nalazi u velikom problemu. Ruska javnost postaje sve više frustrirana dosadašnjim načinom vođenja rata iako i dalje čvrsto stoji iza Putina i bespogovorno mu vjeruje. Ali traže veće rezultate, makar i one PR dimenzije kakva je nedvojbeno ukrajinska operacija u Kursku. U tome su dijelom i u pravu, jer se uz klasični, danas u svijetu vodi i veliki propagandni rat, a informacije i mediji premrežili su planetu i fizički i utjecajno.
S druge strane Moskva tvrdi kako svojom suzdržanošću prema eskalirajućim potezima Zapada sprječava kataklizmu nuklearnog rata u koji svijet nepromišljeno gura Washington. Možda to i je tako, ali koliko će ta ruska suzdržanost na kraju nju samu koštati i koliko će to još moći i željeti trpjeti njeni građani? Jer ta se suzdržanost prije ili kasnije može početi tumačiti kao Putinova neodlučnost pa i kukavičluk, što pak može radikalizirati unutarnju političku scenu zemlje.
Ali možda Putin upravo to i želi, kako bi i konačno mogao poduzeti radikalne vanjskopolitičke poteze, rizične i za samu Rusiju, ali za koje će onda imati široku potporu svoje javnosti, jer eto – ona to i sama traži.
Kako god bilo Putin se nalazi pred sudbonosnim izborom: ili će i dalje odbijati rusku vojnu eskalaciju zbog očuvanja globalnog mira i ruskog partnerstva s Globalnim jugom o kojem sada ovisi uz istodobno trpljenje osobnog i nacionalnog poniženja, ili će, u svrhu izvlačenja iz gliba u kojem se našao skupa sa svojom zemljom iskoristiti sva raspoloživa vojna sredstva za ostvarenje ciljeva koji mogu zadovoljiti ruske interese, ali onda uz preuzimanje rizika potpune vojne eskalacije sa SAD-om.
Izbor mu nedvojbeno nije lak. Međutim, pravi problem je u nečem drugom. Dovoditi Rusiju, kao nuklearnu velesilu, i njen državni vrh svojim postupcima u pred-šizofreno stanje i pred navedenu dilemu ludost je koja se ničim ne može opravdati. Pa makar to bili i američki predsjednički izbori.
