Dok je globalizacija kao trgovinski fenomen desetljećima pridonosila neslućenom razvoju zapada, prije svega Sjedinjenih Država koje su u osnovi iza nje i stajale svojim moćnim financijskim institucijama i ključnim utjecajem u onim međunarodnim poput Svjetske banke, MMF-a
ili pak WTO-a (ova potonja bi se od prošlog tjedna mogla naći u ozbiljnim problemima), uz dominantan položaj dolara kao svjetske rezervne valute i isto takvu neupitnu američku političku i vojnu moć kao dodatno sredstvo osiguranja toga procesa – sve je bilo dobro
Međutim, kada je globalizacija počela donositi i neslućene razvojne plodove i za druge zemlje izvan tzv. zlatne milijarde, prije svega Kinu ali i ne samo nju – Sjedinjene Države su sve više počele razmišljati na koji način zaustaviti takav neočekivani i neželjeni zaokret rezultata globalizacije koji je sve brže izlazio iz okvira trenda i prelazio u nezaustavljivi proces.
U tom kontekstu, po pitanju Kine, obje američke dominantne političke stranke već su prije više od deset godina percipirale upravo tu zemlju kao glavnog američkog trgovinskog i visokotehnološkog suparnika u 21. stoljeću. Tako su sredinom prošlog desetljeća postigle konačni konsenzus u smislu poduzimanja nužnih mjera za usporavanje kineskog gospodarskog i trgovinskog rasta.
Kako je sve počelo?
To se vidjelo ubrzo nakon pobjede Donalda Trumpa na izborima 2016. godine, kada je novi „nekonvencionalni“ šef Bijele kuće počeo s uvođenjem prvih oštrih trgovinskih poteza prema Kini (pozdravili su ih tada i demokrati), kako onih vezanih uz prvo uvođenje carina na uvoz kineskih proizvoda tako i ograničenja (sankcija) prema pojedinim kineskim visokotehnološkim i brzo rastućim komunikacijskim tvrtkama, poput Huaweia, stvarajući im zapreke za djelovanje u SAD-u i time ih potiskujući s američkog tržišta kao neugodne konkurente.
Paralelno s time (carine su mu poslužile kao sredstvo pritiska) Trump je pokrenuo i proces trgovinskih pregovora između SAD-a i Kine, a prva od planirane dvije faze Trgovinskog sporazuma između dviju mega-ekonomija bila je potpisana potkraj 2019. godine i predstavljala je zapravo pristajanje Pekinga na brojne ustupke koje je tražila američka strana s ciljem smanjenja golemog trgovinskog deficita SAD-a u međusobnoj trgovini. Sve je, međutim, ubrzo zaustavila iznenadna pandemija Covida-19 koja je na kraju, osim što je uništila sam sporazum, Trumpa najviše i koštala poraza u borbi za drugi predsjednički mandat protiv demokrata Jeoa Bidena.
Hvaljena „ping-pong“ diplomacija pretvorila se u katastrofu
Ali ako je netko očekivao da će tradicionalno Kini skloniji Biden i Demokratska stranka općenito promijeniti oštri protukineski smjer kojeg je zauzeo Trump u svom prvom mandatu jako se je prevario. Biden ne samo što nije ukidao uvedene Trumpove carine i druga trgovinska ograničenja protiv Pekinga, nego je nastavio istim smjerom – dovevši odnose između dviju država u nikad lošije stanje još od početka njihove uspostave 1972. godine nakon Nixonove i Kissingerove „ping-pong“ diplomacije. One iste, koja je, da stvar bude tragičnija po današnje Sjedinjene Države, umjesto o Americi potpuno ovisne i kako se u Washingtonu očekivalo u budućnosti demokratizirane Kine koja je tada uvela i tržišna načela poslovanja (usprkos formalno komunističkom jednopartijskom državnom uređenju) – od nje stvorila povijesno neviđeni razvojni fenomen.
Od siromašne, nerazvijene, agrarne zemlje – Kina je kozmičkom brzinom, u svega 30-ak godina prerasla u modernu, suvremenu zemlju i globalnu predvodnicu po mnogim tehnologijama – u zemlju golemog ekonomskog potencijala ali i vojne snage. Postala je čuvena „globalna tvornica“ bez koje svijet više ne može funkcionirati. Ali više ne samo jeftinih proizvoda upitne kvalitete, jer je ubrzo postala i tehnološki div, čiji, sada već i više nego dostatno kvalitetni proizvodi pune police zapadnih supermarketa, autosalona, trgovina industrijske, medicinske i druge opreme po još uvijek puno prihvatljivijim cijenama od onih od strane zapadnih proizvođača.
Štoviše, mnogi ponosni brendovi zapadne industrije masovno su prebacivali svoju proizvodnju u Kinu, gdje su, osim jeftinije radne snage (kako ne bi bilo zabune, ona više nije tako jeftina jer je i kineski standard u međuvremenu jako porastao iako je još uvijek jeftinija nego na zapadu) dobivali i neposredni izlaz na golemo kinesko tržište (to je sad ključni element za zapadne tvrtke u Kini, a ne jeftina radna snaga), čiji je srednji sloj građana (prema zapadnim standardima) u međuvremenu dosegao broj od oko 300 milijuna ljudi (za usporedbu, ukupan broj stanovnika Europske unije iznosi oko 440 milijuna, a u njoj srednji sloj građana već godinama ubrzano kopni i prelazi u onaj siromašni, koji preživljava od mjeseca do mjeseca).
Iako bi se Sjedinjene Države i Europska unija već odavno rado odrekle kineskih proizvoda u korist onih domaćih, problem zašto se to nije dogodilo je vrlo jednostavan i čisto je ekonomske odnosno tržišne prirode: kineski su proizvodi dostatno kvalitetni i jeftini, a domaća proizvodnja je nedostatna i skuplja. Vraćati sada investicije iz Kine u Europu bremenitu problemima ekonomske, energetske i sigurnosne prirode (rat na istoku, migrantska problematika, demografski problemi) – velikim europskim tvrtkama jednostavno nije isplativo. Profit je ono što goni privatni biznis – uvijek je bilo i bit će.
Iako su brojne američke kompanije nakon jačanja političkog sukoba između Washingtona i Pekinga posljednjih godina napustile kinesko tržište (nikako ne sve, pa tako ni „Tesla“ bliskog Trumpovog suradnika Elona Muska) pokušavajući ga kompenzirati pokretanjem proizvodnje u Indiji, Vijetnamu ili pak Filipinima – nije tajna da bi mnoge od njih radije nastavile poslovati u Kini gdje je puno bolja infrastruktura, educiranija radna snaga i uhodano tržište. I to bez obzira što je u navedenim, Kini susjednim azijskim državama radna snaga puno jeftinija nego u samoj Kini. To bi učinile čim bi Peking ukinuo administrativna ograničenja koja je uveo kao odgovor onim američkima prema kineskim tvrtkama u SAD-u, a do čega sigurno neće doći, barem ne u bližoj i srednjoročnoj perspektivi.
Trump je prelomio: „nuklearni udar“ na neoliberalizam i globalizam
Čak i puno prije američkih izbora u studenom 2024. godine Donald Trump je otvoreno davao do znanja da je on merkantilist. Merkantilisti (taj je smjer u ekonomskoj teoriji nastao još sredinom 18. stoljeća u Francuskoj i vrlo se brzo proširio na ostale kolonijalne sile) se zalažu za povećanje novčane mase u zemlji i sprječavanje odljeva nacionalnog bogatstva izvan granica zemlje, a posebno se zalažu za trgovinu ali isključivo za izvoz. On povećava nacionalno bogatstvo, dok merkantilisti uvoz preziru osim kada je to nužnost. S pojmom merkantilizma usko je vezan i pojam protekcionizma kojeg Trump svojim postupcima otvoreno promovira nasuprot globalističkom liberalizmu.
Dakle, prošlotjedni Trumpovi potezi od 2. travnja – kojeg je on nazvao „danom oslobođenja“ SAD-a i odnose se na uvođenje američkih carina gotovo svim zemljama svijeta (u različitim nominalnim iznosima) nisu nikako trebali biti neočekivani iako ih se tako doživljava ukoliko se osvrnemo na reakcije gotovo svih svjetskih državnika koje su ubrzo uslijedile. Oni su, očito, još uvijek gajili nadu da se Trump možda neće usuditi izvršiti „nuklearni udar“ na neoliberalizam i globalizaciju, ili da će te udare barem minimalizirati uslijed nastojanja brojnih emisara iz svijeta koji su stizali u Washington posljednjih tjedana u namjeri da ga uvjere u pokušaj pronalaska dogovora. Onog koji ne bi doveo do tektonskog potresa u globalnoj trgovini.
Ali gadno su se prevarili! Trump ne želi nikakav dogovor: smatra kako Ameriku ostale države desetljećima „pljačkaju“ i „iskorištavaju“, „siluju“ svojim carinama prema američkim proizvodima – uključujući, čak i prije svega one SAD-u prijateljske poput EU-a ili Južne Koreje i Japana.
Kako god bilo nove američke carine već su drugi dan od objave uzrokovale potres na svjetskim tržištima – od samog SAD-a i Europske unije, preko Kine i Japana, do Australije. Burze su redom završavale potpuno u crvenom a u roku od 15-ak minuta dionice su izgubile stotine milijuna dolara – od onih industrijskih do onih koje se odnose na financije i usluge.
Istodobno je zlato na čikaškoj burzi, kako je objavio Forbes, dostigao povijesni maksimum od čak 3200 dolara za uncu!
Europske su dionice oštro pale tijekom trgovanja 3. travnja, a najveći izvoznik robe Njemačka teško je pogođena. Europske burze su skoro u cijelosti “crvene” iako je Europska unija pogođena američkim carinama od „samo“ 20 posto, što je upola manje od Kine kojoj one iznose 39 posto a ukupno s onim nedavno uvedenim – prema Kini iznose golemih 54 posto pa Peking najavljuje oštre protumjere.
Ništa čudno s obzirom kako izvoz čini 20% cjelokupnog kineskog gospodarstva, a trgovina s Amerikom čini oko 15% – što znači da će utjecaj Trumpovih carina na Kinu biti ogroman i širokog dosega. Stručnjaci već predviđaju da bi gubitak radnih mjesta mogao biti u milijunima, male tvrtke koje čine kineske složene opskrbne lance mogle bi propasti, a postoji velika vjerojatnost da će kineski cilj rasta od oko 5% biti nedostižan (info: Geopolitika news, 3. travnja).
Drugim riječima – trgovinski rat počinje! Neoliberalizam i globalizam su mrtvi, i na njih je Trump od 2. travnja 2025. godine zauvijek stavio križ.
Tko će pobijediti? Neočekivani sastanak u Seulu
Tko će pobijediti u tom ratu potpuna je nepoznanica. Kina se za njega nedvojbeno pripremala, čak i prije negoli je Trump izabran za predsjednika ujesen prošle godine. Pojedini analitičari govore da Peking može učiniti ono od čega Trump uvijek najviše zazire – devalvirati svoju valutu juan i time obezvrijediti sve novouvedene carine. Nije, naravno, sve tako jednostavno – Kina trguje i s drugim državama, a juan ne gubi ambicije postati druga globalna rezervna valuta pa u tom smislu njeno obezvrjeđivanje nije poželjno. U svakom slučaju Peking će sam odlučiti što će učiniti.
Jedna od tih odluka, potpuno neočekivana i po Sjedinjene Države posebno bolna sigurno je bila ona o prošlotjednom zajedničkom sastanku u Seulu ministara trgovine Južne Koreje (također jako pogođene američkim carinama s obzirom na veliki izvoz prije svega njenih automobila na američko tržište), Japana i Kine – dakle, oštrih regionalnih geopolitičkih suparnika. Seul i Tokio su veliki politički i vojni partneri Washingtona, ali im se sada ne sviđaju potezi potonjeg koji može ozbiljno utjecati na njihov ionako sve teži ekonomski položaj (to poglavito vrijedi za Japan) i bez novih američkih carina.
Zato im je partnerstvo s Pekingom kroz međusobni „trgovinski trokut“ itekako zanimljivo u novonastaloj situaciji. Tim više što su te zemlje, poglavito se to odnosi na Južnu Koreju, još do prije nekoliko godina i prije političkog pritiska SAD-a da se postupno odmiču od Kine, upravo s potonjom imale najrazvijenije trgovinske odnose – kao uostalom i svi drugi u Aziji (uključujući i Australiju) i naravno, ne samo tamo, već i diljem svijeta.
Trump može i dobiti i izgubiti
Što će od svega toga biti rano je reći. Nije isključeno da će Trump na kraju postići ono što i primarno želi ovim globalnim carinama: potpisati po SAD povoljne bilateralne trgovinske sporazume sa svim zemljama koje to žele, nakon čega bi se prošlotjedne carine ili ukidale, ili korigirale – ovisno o stupnju američkog zadovoljstva potpisanim dokumentima.
Do tada i SAD-u nakon „dana oslobođenja“ predstoje teški dani, mjeseci možda i godine borbi. Veliki broj analitičara smatra kako je recesija u SAD-u nakon ovog poteza s globalnim carinama nezaustavljiva u 2025. godini, a o rastu inflacije da i ne govorimo. Doći će i do rasta nezaposlenosti, a posebno bi mogao stradati financijski i uslužni sektor, dok bi industrijska proizvodnja trebala rasti (ona je počela rasti još i prije spomenutih prošlotjednih mjera Bijele kuće).
Ovih je dana primjetno da i u SAD-u i u svijetu općenito naglo raste prodaja automobila prije nego im skoči cijena zbog novih Trumpovih carina, kao i onih od 25 posto koje je nedavno uveo na uvoz stranih automobila. Ta će prodaja ubrzo, kada carine stupe na snagu, definitivno usporiti.
Američki proizvođači susrest će se i s problemom vrlo skupe radne snage u SAD-u, ali još uvijek i s velikom ovisnosti o uvoznim komponentama, prije svega baš iz Kine – i koje će sada drastično poskupjeti.
Trumpov tim s druge strane i ne računa na brzi efekt uvedenih mjera, već na onaj dugoročni do kojeg će nedvojbeno doći. Međutim, problem po Trumpa je kako uvjeriti američke građane, koje je prije izbora uvjeravao da će odmah po dolasku na vlast „Ameriku učiniti opet velikom“, u nužnost da se strpe „godinu-dvije“ u ime američke borbe za dominaciju s Kinom? Jer Amerikance tradicionalno puno više zanima stanje u njihovim novčanicima od američkih vanjskopolitičkih interesa i borbi za dominaciju u svijetu.
Na carinskom spisku čitav svijet osim Rusije, Bjelorusije i Sjeverne Koreje!
Dakle, čitav svijet od prošle srijede obložen je novim američkim carinama, osim, zanimljivo – Rusije, Bjelorusije i Sjeverne Koreje. Na upit novinara kako to da su nove carine uvedene jednoj Ukrajini (10 posto), ali ne i Rusiji i Bjelorusiji – američki ministar financija Scott Bessent je 2. travnja pred televizijskim kamerama izjavo da “Amerika s njima ionako ne trguje“.
Iako prilično zgodan odgovor na neugodno pitanje, rekao bih kako stvari ipak stoje malo drukčije: osim što su SAD i zapad u cjelini protiv Rusije već uveli sve moguće sankcije koje se mogu zamisliti i zaustavili trgovinu u golemim razmjerima u odnosu na onu prijeratnu, Sjedinjene Države ne žele u uvjetima trenutačne krize i neizvjesnosti uništavati ono što je strateški nužno njihovom gospodarstvu. Tako ruski obogaćeni uran i dalje stiže u Ameriku neovisno što ukrajinski rat traje već više od tri godine. Uvesti sami sebi carine na ruski uran Washington sigurno ne želi, jer si ne želi „pucati u nogu“ kako je to već učinila EU po pitanju uvoza ruskih energenata.
Ovo, dakle, nije nikakav izraz Trumpove „ljubavi“ prema Rusiji i Vladimiru Putinu osobno, već jasan pokazatelj kako se SAD vadi iz svojih ekonomskih problema onako kako to najbolje zna: pljačkajući sav svijet odnosno države koje može, a tamo gdje to ne može, jer ozbiljno štetiti njegovim strateškim interesima – to ne čini, ili ne čini pretjerano snažno da dobije neželjeni protuodgovor.
Dovoljno je podsjetiti kako je Trump još prije desetak dana u intervjuu za NBC zaprijetio Moskvi novim američkim carinama na rusku naftu od 25 posto – čak i državama koje ju nastave kupovati, ukoliko ona ne bude kooperativna oko sklapanja primirja u Ukrajinu. Od prošle srijede Trump je na te carine Moskvi očito zaboravio.
Štoviše, 3. travnja u posjet Washingtonu stigao je i posebni Putinov izaslanik za ruska strana ulaganja Kiril Dimitrijev. Prvi je visoki ruski dužnosnik koji službeno posjećuje SAD od 2022. godine, a koliko je njegov posjet važan svjedoči i činjenica da je zbog za Dimitrijeva učinjena iznimka i ukinuta mu je zabrana izdavanja vize za ulazak u SAD. U vrijeme pisanja ovog teksta trebao bi se sastati s posebnim Trumpovim izaslanikom za Bliski istok ali očito i za komunikaciju s Putinom – Steveom Witkoffom, koji se i sam nedavno u Moskvi susreo s ruskim čelnikom.
Hlađenje „usijanih glava“
Osim što je za sada „zaboravio“ na novo sankcioniranje ruske nafte, Trump bi mogao vrlo lako zaboraviti i na samu Ukrajinu te se potpuno fokusirati na svoju novu „igračku“ – carine svuda i svakome.
To bi moglo biti vrlo loše za Kijev, jer će tema carina od prošloga tjedna dominirati svjetskom politikom – i to za dugo.
Osim toga, ona bi itekako mogla ohladiti i sva nastojanja „usijanih glava“ iz Europske unije da nastave s izdvajanjem golemih financijskih sredstava za pomoć Ukrajini. Za ovu godinu EU je već Kijevu ranije obećao 20 milijardi dolara, a njegova šefica diplomacije Kaja Kallas nedavno je neuspješno pokušala proguratii novi paket od 40 milijardi dolara za Kijev u 2025. godini kojeg prethodno nije ni pokušala usuglasiti barem sa šefovima diplomacije ključnih europskih država što su joj ovi zamjerili.
Navodno je zbog svog „soliranja“ u potezima prema Moskvi već došla i u nemilost same Ursule von der Leyen – predsjednice Europske komisije. Jer neće valjda „tamo neka nadobudna“ političarka iz Estonije nametati svoja pravila igre čitavoj Europskoj uniji i njenim ključnim metropolama. Preambiciozno bi to bilo i za ministre iz puno većih i utjecajnijih država Unije nego što je Estonija. Kaja Kallas na tu je važnu dužnost ipak postavljena najprije zato da poslušno provodi ono što od nje traže ključne osobe u lancu odlučivanja. Od „činovnika“ iz malih država članica ipak bi trebalo biti puno lakše tražiti poslušnost nego da je riječ npr. o šefu europske diplomacije koji bi u ova turbulentna vremena dolazio iz jedne Francuske, Njemačke ili Italije – zemalja koje se još uvijek u mnogo toga ipak primarno brinu o vlastitim nacionalnim interesima u odnosu na zajedničke politike.
Dakle, pretpostavljam kako će poslije najnovijih Trumpovih carina – a još više i nakon mogućeg oštrog europskog odgovora koji bi, ukoliko uslijedi, definitivno pokrenuo trgovinski rat između dviju strana Atlantika – teško biti dodatnog interesa članica EU-a da se razbacuju svojim novcem za državu čija je sudbina još posve neizvjesna. Pogotovo ako Trump od Ukrajine posve digne ruke, između ostalog i zbog europske politike koja ustrajava na vojnoj pomoći toj zemlji gotovo do njene pobjede (iako se taj izraz sada vrlo rijetko upotrebljava) – što otežava njegove pregovore s Moskvom.
Europa na presudnoj prekretnici
Prema pisanju njemačkog Bilda 3. travnja, američke nove carine „opljačkat“ će Njemačku za čak 200 milijardi eura. Ursula von der Leyen ubrzo nakon vijesti iz Washingtona rekla je kako su Trumpove carine oštar udar na svjetsku trgovinu te je zaprijetila oštrim europskim odgovorom i mogućim povezivanjem sa svim zemljama svijeta u trgovini kao odgovor ako se ne postigne neki dogovor s Washingtonom.
Francuski predsjednik Emmanuel Macro 3, travnja pozvao je sve francuske tvrtke „da obustave sve svoje investicije u SAD-u do razjašnjenja situacije“.
Odlazeći njemački ministar gospodarstva, koji više ni o čemu ne odlučuje, Robert Habeck, pozvao je na europsko jedinstvo i zajednički oštar odgovor SAD-u, i td., i td.
Svi se oni još uvijek nadaju da se možda nešto može dogoditi što bi spriječilo neizbježni scenarij s američkim protekcionizmom, koji, osim malih i slabih svjetskih država može ozbiljno zagušiti i europsko gospodarstvo koje je gotovo upola manje od američkog (zanimljivi podaci o tome mogu se pronaći i na ovoj poveznici MMF.
U trgovinskom srazu SAD-a i EU-a ovaj drugi nema šanse i to svi dobro znaju, a otuda i brojni europski emisari koji Trumpu hodočaste posljednjih tjedana i vidljivo mu se ulaguju, neki mu čak i nudeći smanjenje dosadašnjih carina na američke proizvode poput britanskog premijera Keira Starmera čija popularnost u Ujedinjenom Kraljevstvu ionako pada velikim koracima.
Ništa bolje nije ni s popularnošću spomenutog Emmanuela Macrona u Francuskoj, a teško da će biti i nakon prošlotjedne sudske presude nadležnog francuskog suda protiv oporbene čelnice iz desnog Nacionalnog okupljanja – RN, Marine Le Pen, daleko najpopularnije francuske političarke i najozbiljnije pretendentice za novu predsjednicu na izborima u toj zemlji 2027. godine. Le Pen je u ponedjeljak osuđena na prvostupanjskom suđenju u slučaju pronevjere europskog novca u korist svoje stranke na petogodišnju zabranu obavljanja dužnosti što joj, kako sada stvari stoje (prije moguće žalbe), onemogućuje da se kandidira za francusku predsjednicu! Tajming teško da je mogao biti za Macrona i njegove liberale bolje odabran od strane „nezavisnog pravosuđa“ – kako ga je sam Macron ubrzo nakon izricanja presude nazvao. Ali daleko je to sve još od idealnog rješenja po francuske i europske liberale kojima je sve teže.
Za sve će na kraju biti kriv Trump
Ono što je za vladajuće liberalne elite u EU-u u svemu ovome jedino dobro je to, što će krivnju za sve ekonomske i socijalne probleme sa sebe i svojih politika moći svaliti na Trumpa i njegovu carinsku i protekcionističku politiku. Nekako slično kako to već dugo čine i kada je riječ o Rusiji i njenoj invaziji na Ukrajinu.
U uvjetima opravdano rastućeg straha europskih građana od onoga što im donosi sutra, malo će tko od njih pokušati tražiti krivce i unutar okoštalih europskih struktura i političkih elita u Bruxellesu. Onih istih koji se osim ideologijom, zelenom agendom i bildanjem nastavka rata u Ukrajini u nadi da će u njega na kraju ipak uvući SAD pa će onda zajedničkim snagama do nove pobjede (kako je to bilo i u Drugom svjetskom ratu) uvijek u javnosti prikazuju sposobnima – ali samo za poziranje pred televizijskim kamerama i foto-aparatima.
Oni do sada Europu vode samo iz jedne krize u drugu, ne znajući strateški i dalekovidno promišljati. Nisu znali ni prevenirati ni liječiti goleme probleme koji su posljednjih godina pritiskali i još pritišću Stari kontinent – od ilegalnih migracija, preko pandemije covida, do ruske invazije i ponovnog dolaska Trumpa na vlast u SAD-u.
Umjesto toga redovito su nudili pogrešne recepte za različite bolesti, pa je teško vjerovati da će i ovoga puta – u borbi protiv Trumpove Amerike biti drukčije. Spasiti ih može jedino Trumpov neuspjeh na domaćoj sceni i eventualni povratak na vlast poraženih liberalnih i globalističkih struja – što nikako ne može biti isključeno.
Ali nadati se uvijek u nekoga i nešto, a pritom glumiti odlučne i sposobne političare – postaje krajnje iritantno za europske građane koji sve više žele svježu krv i svježe politike u strukturama vlasti. Kako onim nacionalnim, tako i u središnjici u Bruxellesu.
Međutim, kako je krenulo teško da će ih dočekati, što će samo produbljivati rastuće frustracije.
