O ukrajinskom ratu, kojem se kraja ne nazire, već je toliko toga rečeno da se čini kako o njemu svi već sve znaju, iako je puno bliže istini da nitko ništa ne zna. Barem ne po pitanju pronalaska modaliteta za njegov završetak na za po sve strane prihvatljiv način, ili – preciznije – da se nijedna od njih ne osjeća poraženo (ni Rusija, ni SAD, ni Ukrajina)
Stanje u međunarodnim odnosima proteklih se dana dramatično pogoršava, pa izgleda kao da čitav svijet doslovno puca po šavovima, neizbježno klizeći u kaos totalnog sukoba iz kojeg nema povratka.
Olujni oblaci i nemirno more prljave geopolitike moćnika sve više zatvaraju put svjetlu i sprječavaju pronalazak sigurne luke za čovječanstvo koje nikad većim koracima nije srljalo u vlastitu propast. Pritom prokletnici – jednako udaljeni i od Boga i od običnih, malih ljudi – brinu isključivo za svoje uske financijske interese i probitke, živeći u lažnom uvjerenju da će sve ovo što se sada sa svijetom događa i čega su oni tvorci njih mimoići, ili da im barem neće naškoditi u mjeri koja bi za njih bila neprihvatljiva i nepodnošljiva.
Dakle, svojim suludim strategijama i politikama guraju nas u katastrofu, pokušavajući pritom i dalje držati obične ljude što dalje od mračnih prognoza i nadolazeće sumorne perspektive, nudeći im lažno svjetlo kroz uvjeravanja da sve drže pod kontrolom, a kako bi oni (moćnici) i dalje bez straha mogli gurati svoje destruktivne strategije u smjeru koji im, barem tako misle – odgovara. To im, treba priznati, još uvijek prilično uspijeva, jer u rukama imaju i više nego dostatno alata za „anesteziranje“ širokih masa – (zabava, sportske manifestacije, zaglupljivanje ljudi i uništavanje kritičkog razmišljanja, hedonizam – duboko usađen u ljudska srca kao nova religija i svrha postojanja, bacanje ideoloških „kostiju razdora“ gdje se onda ljudi međusobno glođu i dragocjeno vrijeme prosipaju po društvenim mrežama brinući se oko trivijalnih stvari, daleko od stvarnoga života i magle koja se iza brda valja). Cilj je jedan: da ih te „bezvrijedne“ mase ne ometaju u njihovom „prosvjetiteljskom“ djelovanju i „pročišćenju“ svijeta od nepotrebnog „ljudskog šljama i otpada“ koji samo kvari idilu svijeta kojoj oni teže i kakvom su je oni za sebe zamislili.
Može li se izbjeći nadolazeća katastrofa, pitanje je na koje danas sve više osoba iz uglednih analitičkih krugova nije spremno dati jednoznačan odgovor. A to je onda jasan znak da nije dobro, i da sve ovo što se događa ne može dobrim završiti.
U pozadini svega je američko-ruski sukob
U pozadini ovog mračnog uvoda (koji nije plod „letargije“ ili „fatalizma“ autora, već isključivo njegov poziv na otrežnjenje svih i svuda) definitivno su gravitacijskom brzinom padajući američko-ruski odnosi.
Američki geostratezi Rusiju su već ranije definirali kao ključnu metu za pokoravanje ili odstrel, nakon čega bi uslijedio američki puno lakši obračun s Kinom, koja, ostavljena „jedan na jedan“ s tzv. združenim Zapadom ne bi imala dugoročne šanse i bila bi primorana odustati od svojih globalnih strategija i sadašnje dinamike visokotehnološkog razvoja koji najviše ugrožavaju američke interese u 21. stoljeću – puno više od Rusije. Po pitanju takvog epiloga ti su geostratezi posve sigurno u pravu. Međutim, problem po njih i sadašnju američku administraciju koja ovu strategiju prva u potpunosti provodi (vidjet ćemo što će biti nakon skorih predsjedničkih izbora) je u tome da Rusija nije spremna prihvatiti ulogu koju su joj namijenili.
Zamke za Kinu i Rusiju
Američki su stratezi Rusiji i Kini postavili opasne zamke za koje su znali da ih ove teško mogu izbjeći. Preciznije, u zamku za „ruskog medvjeda“ – Ukrajinu, Moskva je već duboko upala, ali ne kao lutajuća divlja zvijer čiju nogu bolno prikliješte opaka „gvožđa“, već je to učinila svjesno (nitko ju na to nije formalno prisiljavao) – smatrajući kako je taj rat neizbježan i da bi se prije ili kasnije dogodio, ali tada s još većim posljedicama po nju samu. S druge strane, Tajvan je pripremljen kao neizbježna zamka za „kineskog zmaja“, o čemu više nekom drugom prilikom.
O ukrajinskom ratu, kojem se kraja ne nazire, već je toliko toga rečeno da se čini kako o njemu svi već sve znaju, iako je puno bliže istini da nitko ništa ne zna. Barem ne po pitanju pronalaska modaliteta za njegov završetak na za po sve strane prihvatljiv način, ili – preciznije – da se nijedna od njih pritom ne osjeća poraženo (ni Rusija, ni SAD, ni Ukrajina).
Egzistencijalni rat, i kako je sve počelo
Rusija je već na početku svoje invazije ovaj rat definirala kao po sebe egzistencijalan s obzirom ne samo na politiku nastavka širenja NATO saveza na njene granice (u kojem se kontekstu prije rata na zapadu Ukrajina često spominjala, uključujući i kroz međusobnu vojnu suradnju i zajedničke vojne vježbe na ukrajinskom teritoriju), već ništa manje i zbog sve oštrije i ratobornije zapadne političke i medijske retorike u odnosu na Rusiju. Ta se retorika počela zaoštravati na političkoj i medijskoj razini nedugo nakon čuvenog govora Vladimira Putina na Minchenskoj sigurnosnoj konferenciji 2007., zamah je dobila nakon rusko-gruzijskog rata 2008. (iako je službena komisija OESS-a za taj rat optužila tadašnje gruzijsko vodstvo na čelu s Mihailom Sakashvilijem), da bi krešendo počeo nakon ukrajinske revolucije u veljači 2014. g. i svega što je nakon toga uslijedilo, u što spada i spomenuta ruska invazija u veljači 2022. nakon koje je uslijedila kulminacija ne samo oštre zapadne proturuske retorike, već i praktičnih poteza (prije svega uvođenje neviđenih sankcija i velikih isporuka zapadnog oružja Ukrajini). Rusija je odgovorila svojim protusankcijama (koje se odnose prije svega na zapadne tvrtke koje su poslovale u Rusiji i uvođenje rublja u platni promet s EU po pitanju plasmana ruskog plina).
S druge strane, Zapad se svojim postupnim, sve aktivnijim pristupom ukrajinskom sukobu na strani Kijeva doveo u situaciju da je i sam naposljetku morao reći kako je taj rat i za njega egzistencijalan. Ključni zapadni političari i stratezi tu njegovu egzistencijalnost (za razliku od Moskve koja ju shvaća doslovno kao prijetnju ruskom suverenitetu, teritorijalnom integritetu sve do same opstojnosti zemlje) tumače prije svega kroz činjenicu da bi poraz Ukrajine bio i poraz zapada i NATO saveza, jer bi u svijetu nepovratno izgubili ugled. Suprotno – ugled bi dramatično porastao Rusiji (i Kini koja joj nije okrenula leđa usprkos golemim pritiscima Washingtona na Peking koji i dalje traju).
Ovi su stavovi definitivno ispravni, tim više što su Sjedinjene Države već i sada, još i prije završetka ukrajinskog rata suočene s gubitkom i utjecaja i simpatija u zemljama tzv Globalnog juga koje osjećaju povijesnu važnost trenutka i radije se okreću u stranu Kine dok s Rusijom velika većina njih i dalje nastavlja gospodarsku i političku suradnju.
Time je ova „velika igra“ između SAD-a i Rusije i konačno mogla početi, preciznije, prijeći u fazu otvorenog neprijateljstva i vojnog sučeljavanja na tlu Ukrajine, koja je najveća žrtva – ali zašto to ne reći, zahvaljujući najviše gluposti ili uskim interesima njene elite.
Tko je strateški pobjednik?
Gubitak pozicija izvan združenog Zapada neposredna je posljedica prije svega američke politike, ne isključivo po pitanju Ukrajine, već i Bliskog istoka i puno šire. Upravo je ta politika dovela do naglog ubrzavanja procesa dedolarizacije, čak i u pitanju trgovine naftom čija se kontrola od strane SAD-a desetljećima provodila najviše kroz tzv. petrodolar kao sredstvo naplate. Takav položaj dolara omogućavao je SAD-u višedesetljetni veliki geopolitički utjecaj diljem svijeta, a isto tako i financijsku i ekonomsku stabilnost, kao i visoki životni standard njegovim građanima usprkos golemom državnom dugu.
Međutim, stvari po tom pitanju sve više izmiču kontroli. Državni dug SAD-a je početkom rujna došao na neviđenu razinu od preko 35 trilijuna dolara što se sve više pretvara u golem, nerješiv problem, uključujući i onaj međugeneracijski u smislu „zar ćemo tolike dugove ostaviti našoj djeci“. Upravo to proteklih tjedana naglašavaju i američki liberalni i konzervativni mediji.
Tako ugledni medij The Hill („specijaliziran“, između ostalog za dubinsko praćenje zbivanja u Kongresu), 19. rujna piše slijedeće:
„Rat (u Ukrajini, op.ZM.) je, u međuvremenu, razotkrio neke nedostatke zapadne vojske, uključujući američke neadekvatne industrijske kapacitete za obnavljanje zaliha oružja i kritičnog streljiva koje je potrošeno u opskrbi Ukrajine. Rat također nosi skrivene troškove, uključujući inflaciju kod kuće. Istraživanje je pokazalo da 49 posto Amerikanaca podržava pregovore između Ukrajine i Rusije kako se troškovi američkih kućanstava ne bi dodatno povećali.
Američki dolar, koji se prije rata u Ukrajini suočavao s “nevidljivom erozijom“, sada se suočava s otvorenijim, novonastalim izazovom svojoj globalnoj dominaciji kao odgovor na zapadno korištenje financija kao oružja i otimanje ruske zarade od imovine njene središnje banke koju su zapadne vlade zamrznule. Dok zemlje istražuju alternative dolaru, dolar počinje gubiti dio svog globalnog utjecaja, poglavito na tržištima nafte.“ (https://thehill.com/opinion/international/4887001-the-hidden-costs-of-americas-entanglement-in-the-ukraine-war/)
Istodobno, sankcije Rusiji, iako su ju nedvojbeno snažno pogodile, nisu nanijele nikakve sistemske posljedice. Stječe se dojam (govorim u svoje ime) kao da je Moskva njih i očekivala nakon početka invazije. Očekivala ih je sigurno, iako ne u takvim razmjerima s obzirom na dotadašnju veliku ekonomsku i energetsku isprepletenost Rusije i Europske unije, iako je Bidenova administracija nekoliko tjedana prije početka invazije slala javna upozorenja kako će se u tom slučaju Moskva suočiti s neviđenim sankcijama. Dakle, očito je da se za sankcije ranije pripremila ali u puno užim okvirima od onih koji su bili potrebni da bi na njih bila u potpunosti imuna.
Rusija je vrlo brzo okrenula svoj gospodarski (i politički) smjer prema istoku – Aziji, dok je paralelno uspješno izvršila prijelaz na vojnu ekonomiju te danas, primjerice, proizvodi novog streljiva više nego čitav zapad zajedno. Naravno, brže i više proizvodi i tenkova i topničkog oružja i – općenito, ne pokazuje niti najmanje namjere da rat završi prije ostvarenja svojih strateških ciljeva (okupirani teritoriji koje je i službeno anektirala ostaju u sastavu Ruske Federacije, ostatak Ukrajine mora biti u vojno-neutralnom statusu, vratiti sva ljudska prava ruskim građanima na ukrajinskom teritoriju, a u odnosu na NATO osigurati međusobnu stratešku sigurnost i daljnja pravila igre u budućnosti koja će za obje strane dugoročno biti blago rečeno suparnička i prepuna nepovjerenja).
Navedeni elementi sadržani su i u prije par mjeseci ponuđenom novom Putinovom prijedlogu za završetak rata koji se na zapadu jednoznačno naziva ultimatumom na koji Ukrajina nikada neće i ne smije pristati. A kako je Putin rekao da je to minimum ruskih zahtjeva s kojima se de facto zadržava ukrajinska državnost, osigurava njen nesmetan izlaz na Crno more kroz Odesu i Mikolaiv i zadržava veliki dio teritorija i da će svako odbijanje prihvaćanja njegovog prijedloga po Ukrajinu imati još teže posljedice – jasno je kako je do konačnog mira u toj zemlji još dug i trnovit put.
To je općenito sadašnje stanje u i oko Ukrajine u kontekstu neviđene američko-ruske globalne geopolitičke borbe. Bez obzira što ta borba traje i dalje, i što je daleko od završetka, sve se češće čuju riječi i unutar zapadnih analitičkih krugova (oni ruski to već duže vrijeme učestalo govore) da je Rusija nanijela strateški poraz SAD-u (i zapadu), da su toga svjesni u ključnim zapadnim prijestolnicima i da zato raste nervoza. Jer nanošenje strateškog poraza Rusiji bila je (i još je uvijek) dominantna teza koja se provlači i u izjavama američkih i drugih državnika iz ključnih zapadnih država, a do nje je još dalek, a vjerojatno i nedostižan put.
Upravo pokrenut veliki psihološki rat koji može završiti kataklizmom
Ta se nervoza posljednja dva tjedana ogleda u neviđenom psihološkom ratu između Moskve i Washingtona, pokrenutom oko tog hoće li zapadne zemlje omogućiti Ukrajini korištenje njihovih dalekometnih raketa za nanošenje udara po međunarodno priznatom teritoriju Rusije.
Ne čekajući njihovu (čitaj američku odluku, jer sve su ostale, od drugih zemalja, samo o njoj ovisne ukoliko nisu samoubilački nastrojene) ruski vođa Putin već je ranije svima javno obznanio kako je za Moskvu Washington (a ne Kijev, London, Bruxelles, Berlin ili Pariz) onaj na kojemu je sada odluka hoće li se NATO savez neposredno uključiti u rat protiv Rusije na strani Ukrajine. Dakle, ako dozvoli navedene udare po ruskom teritoriju Rusija će SAD i NATO smatrati direktnim sudionikom rata i prema tome postupati sukladno procjenama ugroze i prevenirajući moguće štetne posljedice – rekao je ruski vođa. Podsjećam, da je kao obrazloženje ove odluke izjavio kako je svima jasno da ukrajinski vojnici nisu u stanju koristiti suvremeno zapadno raketno oružanje, niti samostalno ciljati ruske mete, jer za to nemaju ni znanja ni tehničkih mogućnosti. Za Ukrajince to mogu činiti jedino vojni specijalisti NATO članica, uz neposrednu američku obavještajnu tj. satelitsku potporu u stvarnom vremenu koju druge članice NATO saveza kada je teritorij Rusije u pitanju nemaju (poput preciznih snimaka konfiguracije terena za navođenje projektila po niskoj putanji kretanja) – rekao je ruski predsjednik.
Naravno da su ove riječi odmah izazvale oštre osude brojnih političara, prije svega u Europi, a kretale su se najčešće oko toga da Putin ponovo zapadu prijeti nuklearnim oružjem. Međutim, ono kojima je ovo Putinovo upozorenje i poslano i koji ga moraju čuti pravilno a još više pravilno razumjeti – a to su prije svega glavni stratezi u Washingtonu – to su nedvojbeno i učinili. Barem za sada radikalnog odgovora nema, a najvjerojatnije ga neće ni biti. Američke reakcije na visokoj razini, uključujući i nakon prošlotjednih konzultacija u Washingtonu na najvišoj razini tijekom posjeta britanske delegacije na čelu s premijerom Keirom Starmerom (koji je prethodno kazao kako njegova zemlja daje dozvolu Kijevu za korištenje britanskih raketa za napade na Rusiju), ipak su blaže. One pak ratoborne, SAD znalački prepušta Europi i njenim (geo)političkim „čarobnjacima“. Štoviše, nakon navedenog sastanka reterirao je i sam britanski premijer (očekivano, jer ni London ne može previše solirati iako to nikad neće priznati), kasnije izjavivši kako britanske rakete ne mogu letjeti bez američke satelitske potpore (Putinova tvrdnja!) čime ih je de facto prizemljio i prije negoli su prema Rusiji i poletjele.
Bidenova administracija sada ovu „vruću kašu“ prebacuje na ovotjedno redovito zasjedanje Opće skupštine UN-a, kada se u New Yorku okupljaju čelnici svih država članica. S njima se američki predstavnici namjeravaju konzultirati o ovoj vrućoj temi, a nakon čega bi se trebala donijeti i konačna odluka Washingtona. Do tada se igrajmo moderne „kubanske krize“
Evo tko su europski „geopolitički genijalci“
Europski parlament, u svom novom sazivu, u četvrtak je usvojio rezoluciju kojom podržava pravo Ukrajine da zapadnim dalekometnim raketama napadne “legitimne vojne ciljeve” unutar Rusije, ukazujući na potrebu ukidanja postojećih ograničenja koja ometaju ukrajinsku samoobranu, i tvrdeći kako će bez tih ograničenja Ukrajina biti bolje zaštićena od napada na svoje stanovništvo i infrastrukturu. Osim toga, izglasali su i “ponavljanje poziva državama članicama da ispune svoju obvezu iz ožujka 2023. da isporuče milijun komada streljiva Ukrajini, da ubrzaju isporuke oružja, posebno modernih sustava protuzračne obrane i drugog oružja i streljiva kao odgovor na jasno utvrđene potrebe, uključujući (njemačke dalekometne) projektile Taurus” (namijenjene za uništenje podzemnih bunkera)“.
Ali ni tu nije bio kraj, pa je izglasana rezolucija također utvrdila “stajalište da bi se sve države članice EU-a i saveznici u NATO-u trebali kolektivno i pojedinačno obvezati na vojnu potporu Ukrajini, s najmanje 0,25 posto svog BDP-a godišnje”. Konačno, apelira se na “uspostavu pravnog okvira za konfiskaciju ruske državne imovine zamrznute u EU-u, kako bi se iskoristila za nadoknadu štete koju je Ukrajina pretrpjela tijekom rata”. Istodobno je Ursula von der Leyen idući dan stigla u Kijev i obećala mu novih 35 milijardi dolara pomoći od zamrznutih ruskih aktiva.
Paralelno s ovim, bivši britanski premijer Boris Johnson odskočio je dalje od svih, te je u mediju The Spectator pozvao ne samo na davanje dozvole Ukrajini, već i za njen ulazak u NATO – i to odmah. Citiram dalje pojedine oštre Johnsonove riječi iz teksta objavljenog 20.rujna (https://www.spectator.co.uk/article/its-time-to-let-ukraine-join-nato/).
„Putinovo blaćenje i zveckanje oružjem ispalo je besmislica, jer je zapravo on taj koji se boji eskalacije. … Ako ste uistinu zabrinuti zbog „eskalacije“, onda zamislite što će se dogoditi ako Ukrajina izgubi ovaj rat – jer tada bi stvari stvarno počele eskalirati. Ukrajina neće izgubiti, ali da izgubi, imali bismo rizik eskalacije na cijeloj periferiji bivšeg sovjetskog carstva, uključujući granicu s Poljskom… to bi značilo globalni kolaps zapadne vjerodostojnosti. … Bio bi to katastrofalan poraz NATO-a, eksplozija aure nepobjedivosti NATO-a koja je pomogla da mi – Britanci – budemo sigurni proteklih 80 godina. … Mogli bismo pozvati Ukrajinu (u NATO) prije nego što se rat završi. Mogli bismo time proširiti sigurnosno jamstvo iz članka 5. Na cijeli ukrajinski teritorij kojeg ona sada kontrolira, istovremeno potvrđujući apsolutno pravo Ukrajinaca na cijelu njihovu zemlju iz 1991. godine. … Trebali bismo to učiniti u idućih nekoliko mjeseci jer je ovo najveći pojedinačni potez kojeg možemo poduzeti kako bismo završili ovaj užasni rat. … Time bismo poslali ključnu poruku Kremlju, onu koju Rusi stvarno trebaju čuti… Gotovo je. Nemate više carstvo. Nemate „blisko inozemstvo“ ili „sferu utjecaja“.“
I dok se na Johnsonove riječi, kao bivšeg dužnosnika, sada daleko od izvršne vlasti u Rusiji nitko od političara nije niti osvrnuo, o navedenoj, neobvezujućoj rezoluciji Europskog parlamenta reagirao je predsjednik ruskog parlamenta – Državne dume, Vjačeslav Volodin. Osim što je upozorio kako takav potez može otvoriti put nuklearnom svjetskom sukobu, izrazio je zabrinutost zbog mogućnosti da se takva rezolucija koristi kao sredstvo za eskalaciju sukoba i pozvao Europski parlament da se samoraspusti. Pritom je zapitao, jesu li se zastupnici EP-a prije toga konzultirali sa svojim građanima oko toga što oni o svemu tome misle?
Prosudba
Iako želim vjerovati da će u čitavoj ovoj američko-ruskoj „velikoj igri“ na kraju ipak prevladati razum i da SAD neće donijeti odluku o davanju dozvole Kijevu da zapadnim raketama gađa ruski teritorij, ipak nisam uvjeren kako to toga i ne može doći. Najviše zbog navedenog slabljenja globalnog utjecaja Sjedinjenih Država, a s njima onda i čitavog EU-a, što oni pod svaku cijenu sigurno žele spriječiti.
Je li i po cijenu nuklearnog rata – to baš nisam siguran, već više smatram da, ukoliko do pozitivne odluke o dozvoli za Kijev dođe, zapadne elite iskreno vjeruju kako Rusija i Putin ni u tom slučaju neće poduzeti ništa u praksi, kao što nisu poduzimali niti ranije kada su bili u pitanju prelasci ruskih „crvenih crta“ oko isporuka sve modernijih vrsta zapadnog oružje Kijevu (raketni sustavi HIMARS, ATACMS, Storm Shadow, SCALP, tenkovi Abrams, zrakoplovi F-16).
Uostalom, i sada bi ukrajinski pokrovitelji mogli probati s prokušanom metodom „kuhane žabe“ i dozvoliti Kijevu najprije pojedinačnu, u duljem vremenskom razdoblju, a postupno sve češću i masovniju uporabu navedenih raketa po ruskom teritoriju, smatrajući kako će time izbjeći očekivani snažni i destruktivni vojni odgovor Moskve kakav bi uslijedio u slučaju masovnih raketnih udara po ruskom teritoriju. Smatraju kako se Moskva neće odmah željeti uključiti u opasnu eskalaciju s nepredvidljivim posljedicama i po nju samu ako ti napadi budu slabog intenziteta i po ne toliko važnim ciljevima, dok će joj kasnije to biti sve teže kako ukrajinski napadi budu postajali rutina, kao i sada, u slučaju napada ukrajinskih dronova u dubinu ruskog teritorija koji traju već dugo.
Tim više američki stratezi mogu biti u takvom uvjerenju jer se i u zapadnim medijima posljednje vrijeme postojano, gotovo po sistemu spojenih posuda plasiraju teze o problemima s ruskom mobilizacijom, da je ruska javnost postala svjesna opasnosti prelijevanja rata i na ruski teritorij i da će rat i po njih postati bolan. Upravo zbog toga u navedenim se tezama provlači i potreba za davanje dozvole Kijevu za udare po Rusiji, jer će nakon toga ruski građani izvršiti snažan pritisak na Putina da sjedne za pregovarački stol i zaustavi rat.
Opasna zabluda
Ovakvim razmišljanjima suprotstavio bih nekoliko ključnih argumenta:
- navedena Putinova izjava je prva od početka ukrajinskog rata kojom je on javno upozorio što će konkretno uslijediti odnosno što će Rusija poduzeti u slučaju donošenja odluke Washingtona o udarima na ruski teritorij i gradove;
- s punom odgovornošću usuđujem se reći kako je teza o nezadovoljnim Rusima koji žele kraj rata pod svaku cijenu potpuno promašena i pogrešna, a time i krajnje opasna. Jer stanje je upravo dijametralno suprotno. Velika većina Rusa već dugo s nestrpljenjem čeka Putinove odlučne vojne poteze (uključujući i one prema Zapadu) s obzirom da su frustrirani i dinamikom i intenzitetom kojima on i ruska vojska vode ovaj rat i koje smatraju ponižavajućim za zemlju. Dakle, upravo suprotno: Putinovo odustajanje (a ne pokrenuta eskalacija) od svoje javno objavljene oštre reakcije u slučaju donošenja navedene odluke od strane Zapada za njega bi bilo smrtonosno u političkom smislu, a vjerojatno bi baš u tom slučaju moglo doći i do na Zapadu toliko priželjkivane destabilizacije Rusije i njenog konačnog strateškog poraza, čak i do dezintegracije.
- Rusija i Kina upravo su demonstrirale odlučnost kroz provedbu zajedničkih vojnih pomorskih i zračnih vježbi Ocean-2024. od Kaspijskog i Baltičkog mora, preko Sjevernog ledenog oceana, do Ohotskog i Japanskog mora, u kojoj je sudjelovalo 400 brodova i podmornica, te 90 tisuća vojnika;
- Rusija je ljetos pokrenula prve taktičke nuklearne vojne vježbe u nekoliko faza, u kojima se uvježbava njihovo brzo prebacivanje iz lokacija skladištenja i borbena primjena;
- u Rusiji je u tijeku promjena nuklearne doktrine o primjeni nuklearnog oružja (uključuje i strateško i taktičko ili kako se ovo potonje još zove – nestrateško nuklearno oružje) zbog, kako je rečeno, novih eskalacijskih izazova od strane NATO-a;
- i konačno, nedavno je Putin donio uredbu o povećanju ukupnog ruskog vojnog osoblja na 2 384 000 od čega je 1,5 milijuna vojnika.
Sve su ovo i više nego uvjerljivi signali o ruskoj odlučnosti, a ne namjeri kapitulacije, koju od Moskve de facto traži ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski svojim nerealnim zahtjevima o povlačenju ruske vojske na granice iz 1991., koje sigurno ne iznosi samostalno i koje se, ne slučajno, skoro potpuno podudaraju s gore navedenim riječima ex britanskog premijera Borisa Johnsona.
Ruski državni vrh sigurno je potpuno svjestan ukupne delikatnosti nastalog stanja, ali je definitivno odlučan djelovati u smjeru eskalacije ukoliko za to osjeti potrebu u smislu rastuće ugroze po rusku fundamentalnu sigurnost. On definitivno ne želi nuklearni rat u kojem pobjednika ne može biti, ali može i bez nuklearnog oružja poduzeti osvetničke poteze po zapadnim ciljevima na svaki ukrajinski napad zapadnim raketama po ruskim gradovima i strateškim objektima (u vrijeme pisanja ovog teksta brojni ruski analitičari pozivaju rusku Dumu da izglasa svoju rezoluciju, prema kojoj će mete ruskih raketa istog trenutka kada bude napadnut ruski teritorij zapadnim raketama, postati gradovi zemalja koje su Kijevu za to dale dozvolu!).
Time Moskva opet prebacuje lopticu odgovornosti na Washington, na koji će način i hoće li ovaj uopće odgovoriti na potencijalne ruske napade na zapadne ciljeve. A kako zbog naglašenog američkog držanja do vlastitog ugleda po pitanju „tko je najjači u svijetu“ ovakvi ruski potezi teško mogu ostati bez odgovora, došlo bi sigurno do nezaustavljive spirale međusobnih napada koji bi vrlo brzo prerasli u nuklearne udare jednih po drugima s obzirom kako si nitko više ne bi mogao dozvoliti poraz.
Geopolitički slijepci i avanturisti koji donose konačne odluke, koje nije briga nizašto osim za svoje uske interese, ovoga bi crnog scenarija – koji je, nažalost, sve realniji ali ipak još ne i neizbježan – konačno morali postati svjesni i pokušati učiniti sve da se strasti smire. Jer ni oni u suprotnom neće proći neokrznuto.
Davno sam u jednoj svojoj analizi, gotovo pola godine pred početak ruske invazije napisao kako će Ukrajina, ako između Moskve i Washingtona na kraju ne prevlada razum i ne dođe do dogovora, postati „crna rupa“ koja može usisati cijeli svijet. Za sada se, nažalost, stvari odvijaju upravo u tom smjeru.
