Napomena: Tekst je prvotno napisan za županijsko glasilo Posavska Hrvatska, ali nije objavljen. O razlozima neobjavljivanja može se samo pretpostavljati. U svakom slučaju oni se nalaze u osobi pisca ili, što je vjerojatnije, u sadržaju teksta.
U antičko doba koje započinje pojavom prvih civilizacija u Mezopotamiji i Egiptu, a završava padom Zapadnog Rimskog Carstva ,postojalo je 7 kolosalnih građevina koje su se ubrajale, a i danas se ubrajaju u svjetska čuda. Semiramidini viseći vrtovi, Zeusov kip u Olimpu, Artemidin hram u Efezu, Mauzolej u Halikarnasu, Kolos s otoka Roda, Aleksandrijski svjetionik te, naravno, Keopsova piramida koja je jedina ostala sačuvana do današnjih dana. Što se tiče piramide nemamo dokaza da je u gradnju bio uključen gosp. Ljubo Majić, svojevremeno najjači građevinski poduzetnik u ovom djelu Lijepe naše. No, sigurno je jedno: nitko iz Slavonskog Broda i okolice neće biti uključen kada pametnjakovići iz najdraže nam metropole budu kreirali 8. Svjetsko čudo tzv. Hrvatski Wembley, odnosno stadion, pa još i kamp na kojemu bi trebali šutati fudbaleri i timovi iz cijelog Zagreba i Hrvatske, pa i šire. Pomozi im Bože, ne znaju što čine. Sve se nakako nadam da će prevagnuti zrnce mozga u nečijoj visokopozicioniranoj glavurd,i ma čija bila, ali jedno je sigurno, slavonska biti neće. Mi smo svoje 8. svjetsko čudo već kreirali, projektirali, sazidali i zasrali do balčaka, pa nam sad samo preostaje ono standardno u ovakvim situacijama, a to je da utvrdimo čija je odgovornost, tko je zaista krivac i kolika je direktna i indirektna šteta. Tko će namiriti štetu ili izvući korist nije ni bitno.
U posavskom selu Ruščici ( Općina Klakar ) sazidali su talenti osnovnu školu u močvari. Još nije školsko zvono ni zazvonilo da oglasi početak nastave i pozove đake na med i računicu, a zgrada je već bila pod vodom. Parketi, laminati i keramika su „ustali“, odnosno digli se, a zidovi se odmah po ličenju osvježiše sa vlagom. Odgovorne osobe vjerojatno se nikada nisu vozile cestom pokraj igrališta lokalnog NK Posavac i bile u prilici uočiti da poslije svake kiše teren bude dobrano poplavljen, a često puta količina vode bude tolika da se po njemu može voziti čamcem ili igrati vaterpolo. Ali, mogli su barem pitati, i to ne najstarije seljane, što se u pravilu uvijek čini kada se grade veliki projekti. Mogli su pitati malu djecu koja se igraju na raskršću kod pošte i djeca bi im sigurno rekla sve o oborinama, poplavama, konfiguraciji tla i još mnogočemu. Vjerojatno bi neki štreberčić zbrojio dva i dva pa rekao čikama iz Županije da nije baš pametno tolike novce utući u školu gdje nema puno učenika, a ako već hoće zidati bilo bi dobro početi sa čvrstim temeljima. No, kako kaže narod pametan i lud – dva su brata. Zapeli da naprave svjetsko čudo i gotovo,a što klinci još uvijek moraju ići u staru zgradu gdje nema toaleta ni tekuće vode, grijati se na drva, a nastavu tjelesnog održavati na ručnicima koje nose od kuće jer su strunjače već nestale, njih ne zanima previše.
Politika je i ovaj puta neumoljiva. Statistika , također. Sve je to u redu. Projekt se uspješno privodi kraju, radna mjesta će biti otvorena, čeka se još samo uporabna dozvola i par proceduralnih detalja pa da se uslikamo, nazdravimo i pohvalimo kako smo opet pretekli najjače nam konkurente iz Siera Leonea, Albanije, Ugande i ostalih građevinskih velesila. Pa gdje je njima svjetsko čudo, kad su tako pametni ? Njih vjerojatno čuda ni ne zanimaju, jedino im je možda žao što nisu imali čudesnog Ljubu Majića kao što su ga imali Ruščičani. Kleo se Ljubo godinama u Ruščicu i splitskog Hajduka i nažalost oba ga iznevjeriše. Hajduk još tu i tamo uspije nekoga pobijediti, ali je organizacijski čista nula, a to bi Ljubo još nekako i prebolio, ali da mu u Ruški zidaju talenti iz Osijeka koji ne poznaju ni križnu mjeru ni „šlauf vagu“ to on nikada ne bi dozvolio. „Koliki je pos'o gospodine Majiću ?“ pitaju odgovorni. „100 milijuna“- odgovara građevinac. „Zar nije to malo previše ? „ - nastavljaju vlastodršci „Pišite 120 ili pišite što hoćete, evo vam 10 milijuna za kavu i pustite me da radim. Ja odgovaram.“ Opsovao bi majku zaraženu i prionio na posao sa Ilijom Zamorcem i društvom. Dakle sve bi bilo slično kao i danas samo sa mnogo manje papirologije, a i škola ne samo da ne bi bila loše izvedena nego je uopće ne bi ni bilo jer bi Ljubo , onakav opičen kakav je bio, kupio Općini 2 autobusa, zaposlio vozače i naredio da se djeca voze u najbolju školu u gradu, jer u njegovu okruženju sve mora biti na svome mjestu, pa tako i zgrade.
Ljudi koji su zaslužni za ovaj projekt dolaze iz Ministarstva regionalnog razvoja, Brodsko posavske Županije, općine Klakar i Osječke Tvrtke Gradnja, a „ selo kaže“ da bi neka saznanja o tome mogao imati i sam gospodin Sočković. Svaka čast svima, ali nemojte više molimo vas.
Nekada nas je kosila centralizacija dirigirana notama iz Beograda, potom su godinama ravnali sinfoničari i trubaduri iz Zagreba, a sada se sve polako seli prema salonskim muzičarima iz Čingi Lingi Čarde i Legama iz Osijeka. Kako je krenulo za nekih 20-tak godina mogli bi konačno zagospodariti sami sebi. Samo s kakvim kadrovima i kojim resursima ? Da li će ostati ičega osim dobre volje i duše ? Što bi rekao Davor Janjić u filmu Ademira Kenovića : Čovjek je teški hajvan i ovo malo duše što ima šejtan mu je dao da mu bude teže.“
