Udruga antifašističkih boraca i antifašista uz 69. obljetnicu oslobođenja grada Slavonskog Broda

Naravno da su odlučujuću ulogu u pobjedi na Italijom, Njemačkom i Japanom imale armije Saveznika. Ipak, svi pokreti otpora, pa tako i jugoslavenskopartizanski, doprinjeli su: konstantnom vojnom ometanju okupatora, brizi za stanovništvo i njegovoj zaštiti i prihvatu savezničkih trupa. De Gaule je Makiju „potcjenjivao“ i tako njene predstavnike eliminirao iz trke za vrh vlasti. Tito je na vlast došao kao jedini pobjednik na području dezintegrirane Jugoslavije, nakon velikih žrtava i političkih odluka. Time je i Hrvatsku koja je imala, koliko znam, najviše boraca, legitimirao kao antifašističku zemlju. Svi kasniji pokušaji da se Hrvatsku prikaže kao fašističku zemlju zato nisu uspjeli. Na kraju krajeva razvio je osjećaj kod Hrvata da se mogu boriti za svoju slobodu i samostalnost. Na koji način je on razvijan, pitanje je povijesnih rasprava.

Ivane, Hrvatska je imala samo dva korpusa od ukupno 11, 8. dalmatinski i 10. Zagrebački. Sve ostalo su naknadne konstrukcije. Ta teza o Hrvatskoj kao sili pobijednici se pojavljuje tek 1990. Do tada se govorilo samo Jugoslaviji u tom smislu. Velik broj Hrvata u partizanskim jedinicama nikad nije dokazan konkretnim izvorom već proizvoljnim manipulacijama. Dalje se tvrdi kako su 1945. položeni temelji hrvatske države i nacionalnog oslobođenja,ali bez odgovora na pitanje zašto su onda ti isti utemeljitelji zavnoške »hrvatske države« sve do 1990. svako nastojanje prema uspostavi stvarne hrvatske državne nezavisnosti, mišlju, riječju ili djelom, pa i među svojim disidentima, kažnjavali kao protuustavnu i protudržavnu radnju.

Njemačke divizije su bile trećepozivne jedinice, tek je dio ozbiljnih postrojbi prebačen u NDH nakon sloma Italije jer su se bojali Savezničkog iskrcavanja na istočnu jadransku obalu. Srijemsko bojište je bilo posljednje mjesto ozbiljnijeg otpora, sve poslije toga je bio ulazak u gradove uz manje okršaje bez pravim borbi s velikim operativnim značajem. Slobodni teritoriju su mit koji je naknadno konstruiran, većinom se radilo o zapuštenim šumovitim i gorskim područjima bez strateške važnosti a i broj ljudi u njima je bio manji od predstavljenog. Tek s mobilizacijom u Srbiji 1944. što im je omogućila Crvena armija NOV/JA dobiva pravi zamah ali tad više nije bilo pravih bitaka.

Ne bih se složio s tobom da su na području raspadnute Jugoslavije bile trećepozivne njemačke jedinice. Podsjetio bih te na postrojbe koje su sudjelovale u samom dvanaestdnevnom osvajanju Jugoslavije, operaciji Rösselsprung, na Sutjesci, Neretvi... Naravno, stacionirane jedinice u pokorenim gradovima bile su udarno slabije.
Slobodni teritorij nije bio važan u strateškom smislu, ali je bio u moralno-političkom- kao dokaz da se može narušiti cjelovitost tzv, državnih tvorevina.
Partizanske jedinice bile su važan dio općeeuropskog otpora fašizmu i nacizmu koji su se temeljili i na rasnim zakonima.

Ovakva tvrdnja o "pristojnim zemljama" ne govori ništa o realitetu ove problematike. Slavljenje određenog događaja ima isključivo veze sa poistovjećivanjem stanovništva određenog područja s tim istim događajem. Normalno je da će partizanske godišnjice slaviti u Banja Luci ili Puli jer je stanovništvo tih krajeva većinom bilo uz partizansku borbu. U Slavonskom Brodu, kao i većini Hrvatske toga nije bilo (unatoč naknadnim pokušajima konstruiranja takve prošlosti) pa je logično da lokalno stanovništvo većinom neće u ovakvim događajim prepoznati nešto vrijedno slavljenja.

Prihvate li se tvoji „teritorijalni“ rezoni ostaje nejasno zašto se pobjeda nad fašizmom ne obilježava ni u Dalmaciji i „crvenom“ Splitu – najjačim koncentracijama partizanskog otora, teritoriju koji je Pavelić „prodao“ fašističkoj Italiji?
Na „poistovjećivanje stanovništva“ s antifašizmom utjecala je kompromitacija JNA u Domovinskom koja je uvijek doživljavana kao prosrpska, te revival ustaštva u čijem je regeneriranju pretegnula njihova komponenta boraca za nacionalno oslobođenje Hrvata. Međutim, sve to ne bi trebalo utjecati na činjenice i na revidiranje povijesti koje je dvadeset godina na djelu. A što se tiče Slavonskog Broda, bio je to itekako partizanski kraj. Bilo je više partizana, nego ustaša. Podvinje, Garčin... generali Mišković, političari Čiro Buković.
Ne želim odmjeravati snage i baviti se navijanjem, ali, ipak, jednostavno nije pristojno da u oslobođenju grada od okupacije ne sudjeluje gradonačelnik.

@Ivan Marić pa upravo i taj odnos u Dalmaciji govori o tome koliko je to bilo mjesto otpora. Objavljena je dokumentacija o "čišćenju" tih krajeva 1944/45. gdje se vidi da stvarnost nije onakva kakva se idealizirano prikazivala. Istra, Kvarner i dijelovi sjeverozapadne Hrvatske su jedan blok a ostatak Hrvatske drugi po ovom pitanju, tako da je teritorijalizacija itekako prisutna. Glede revidiranja povijesti, ono što su spinovi jednog totalitarnog režima ne može se smatrati objektivnim prikazom prošlosti pa je stoga revizija potrebna, ali ona nije učinjena već je jednom sklopu mitova dodan drugi, onaj o masovnom ustanku u Hrvatskoj kojeg stvarno nije bilo. Glede Broda, ne bih se složio da je bilo više partizana pogotovo se to ne može argumentirati s nekoliko imena, 5. bojna II. i 1. bojna XVI. Ustaškog zdruga su bile iz Broda s velikim brojem boraca. O sudjelovanju gradonačelnika ne bih jer ne poznam njegov stav.

Alain, dijelovi Hrvatske koje spominješ nisu bili pod izravnim terorom ustaških postrojbi. Tamo gdje su Ustaše imale apsolutni nadzor iskorjenjivale su svaki otpor genocidnim postupcima, otvaranjem logora, osvetom koja je nadilazila razloge. Uostalom, i brutalni Nijemci su se zgražavali spram postupaka „crnaca“. Očito da su Talijani bili „mekši“. „Tekovine NOB-a“ među koje svakako spada i državnost Hrvatske, devedesetih su zatrte akcijama rušenjem spomenika, stigmatiziranjem, iseljavanjem..., u jednu riječ, kontrom, srpskom elementu u cijelom mozaiku. Dobro da je nakon svega i ovoliko pijeteta spram ondašnje hrvatske mladosti preživjelo. A Tuđman je umjesto istinskog ujedinjenja energija išao na frankističko „mikasnje kostiju“. I uvijek preživljuje aktualno, novopobjedničko, tako da su partizanski pasatisti ispali smješni nostalgičari bez volje, hrabrosti i znanja da dokažu/pokažu/iskažu ono što se pobiti ne da.
Partizanske jedinice oslobodile su Hrvatsku od okupacije. Možeš ti realtivizirati tu povijesnu činjenicu prikazujući ih kao spinove, ali onda se postavlja identično pitanje – je li, po broju sudionika, Domovinski rat bio to što je bio. I, napose, radi li se u našoj najnovijoj povijesti također o spinovima totalitarnog režima?

"Fašizam je usvojio neka trajna n a č e l a katolicizma, a onda
se uvijek rijetkom elastičnosti znao vješto prilagoditi trenutnim
narodnim željama i najprečim potrebama."
Otuda i uspjesi tog rasističkog, crnog režima.