Pobjednici ne podnose pravdu jer kvari pobjedničko raspoloženje. Nema smisla slaviti ratne pobjede ako se na taj način njeguje kultura rata, produbljuju ratne traume, održavaju stara i potiču nova neprijateljstva. Ima smisla jedino žaliti za ratnim žrtvama i kajati se zbog vlastitih zločina.

Odlaskom u Knin na proslavu 25. godišnjice vojno-redarstvene operacije Oluja, Boris Milošević, potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske, dobio je uglavnom simpatije u hrvatskoj javnosti i među Hrvatima općenito, ali je istodobno na sebe navukao gnjev mnogih svojih sunarodnjaka. Pravdajući svoj postupak, Milošević je izjavio da „želi da se prekine spirala mržnje kako se užasi rata nikada više ne bi ponovili“ i da svoj odlazak u Knin „smatra zalogom za budućnost“. Društvo je, smatra Milošević, „sazrelo da čujemo jedni druge i poštujemo jedni druge bez obzira na nacionalnost“. Da hrvatsko društvo, kao i druga balkanska društva, nije sazrelo i da mnogi ne dijele Miloševićeve stavove, vidjelo se i na sam dan proslave, kad su pripadnici HOS-a, samo nekoliko metara udaljeni od glavne pozornice uzvikivali Za dom spremni.

Političkim predstavnicima srpskog naroda u Srbiji i Bosni i Hercegovini i općenito Srbima na ovim prostorima, Miloševićev se postupak nije nimalo svidio, a srpski mediji su ga gotovo jednoglasno proglasili izdajničkim. Oglasio se i patrijarh Srpske pravoslavne crkve Irinej kazavši da Srbi Oluju „obeležavaju kao tragediju, a braća Hrvati kao najveći trijumf u svojoj istoriji“. Vojno-redarstvena operacija Oluja je doista velika tragedija srpskog naroda, ali ona je posljedica velikosrpske politike koju je podržavala i Srpska pravoslavna crkva. Patrijarh Irinej često govori o stradanjima srpskog naroda, ali je uglavnom bešćutan kad je riječ o stradanjima drugih i ravnodušan prema zločinima koje su počinili pripadnici srpskog naroda. Patrijarh primjerice rado slavi krsne slave Republike Srpske, unatoč tome što je nastala na tragediji bošnjačkog i hrvatskog naroda, i što su zločini počinjeni na njezinom teritoriju, daleko brojniji i strašniji nego što je to slučaj s Olujom.

Organizatori i akteri ovogodišnje proslave Oluje su pomirljivo govorili, spomenute su i žrtve srpskog naroda, pa su neki u tom vidjeli naznaku boljih hrvatsko-srpskih odnosa u Hrvatskoj, a onda i u cijeloj regiji. Takvih euforičnih najava pomirenja bilo je i u prošlosti, ali od njih konkretno nije bilo ništa. Formalna i deklarativna spremnost na praštanje i pomirenje su na ovim prostorima u pravilu obrnuto proporcionalne političkoj volji i raspoloženju posvađanih naroda da do toga doista i dođe.

Ovogodišnja proslava Oluje nije prošla bez reakcija ni u Bosni i Hercegovini. Politički predstavnici Republike Srpske su govorili o zločinima počinjenim nad srpskim narodom, prešućujući pritom zločine velikosrpske politike u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Politički predstavnici bosansko-hercegovačkih Hrvata su slavili što je predsjednik Milanović odlikovao i postrojbe HVO-a koje su sudjelovale u operaciji Oluja. Nije im pritom nimalo zasmetalo što je jedno od odlikovanja primio i general Zlatan Mijo Jelić koji je optužen za ratne zločine nad Bošnjacima. To je izazvalo reakcije bošnjačkih političara, na što je predsjednik Milanović, bahato i arogantno, izjavio da mu se „fućka“ za reakcije iz Bosne i Hercegovine, čime je dodatno uvrijedio i ponizio Bošnjake. No, ni bošnjačka strana u ovom slučaju nije vjerodostojna jer ni njoj nisu strana odlikovanja optuženika za ratne zločine ili postavljanje ljudi sumnjive ratne prošlosti u državne službe kao što je slučaj primjerice sa sadašnjim ministrom sigurnosti Selmom Cikotićem zbog čega negoduju bosansko-hercegovački Hrvati.

„Pravda uvijek bježi iz pobjedničkog tabora“, zapisala je svojevremeno francuska filozofkinja Simone Weil (1909.-1943.). Ako ta konstatacija i ne vrijedi za sve pobjednike, vrijedi svakako za balkanske narode i njihove ratne pobjede i odnos pobjednika prema poraženima. Ondje gdje Hrvati slave, kao što je to slučaj s Olujom, poraženi Srbi, i oni koji s ratom i velikosrpskom ideologijom nemaju nikakve veze, moraju ponizno i pognutih glava šutjeti, pa čak se i pridružiti proslavi kako bi sa sebe skinuli antihrvatsku, velikosrpsku i srbočetničku stigmu. Isto je i na drugim stranama i dok je god tako balkanski narodi neće izaći iz začaranog kruga ratnih pobjeda i poraza i to ne može dovesti do pomirenja o kojem se tako često govori na ovim prostorima.

To navodno „hrvatsko-srpsko pomirenje“ komentirao je i poglavar Islamske zajednice u BiH, reis Husein ef. Kavazović. U svom priopćenju reis Kavazović pozdravlja mirovne inicijative između Hrvatske i Srbije (ostaje nejasno o kakvim je to mirovnim inicijativama riječ?), ali i poručuje da bi u te procese trebalo uključiti i predstavnike BiH i Bošnjaka. Pritom „poziva sve one koji idu u smjeru pomirenja da računaju da bilo koji razgovori o zdravim odnosima na Balkanu ne mogu proći bez BiH i onih bez kojih se u Bosni ništa riješiti ne može“. Vrijedi ipak zabilježiti ove reisove riječi jer su u prošlosti politički dogovori dviju strana iz srpsko-hrvatsko-bošnjačkog političkog trokuta u pravilu bili štetni i pogubni za treću stranu.

Reis Kavazović u svome priopćenju naglašava da su dva osnovna temelja učinkovitih pomirenja – istina i pravda. Najveći problem u odnosima ovdašnjih naroda i jest u tome što svatko ima svoju istinu, a te istine su uglavnom međusobno suprotstavljene, pa i isključive, i najčešće se ne vode principima pravde. Da istina i pravda ne idu uvijek zajedno, primijetio je i Nietzsche kad je pišući o štetnim, bolesnim i razornim učincima historije za život i posvuda prisutne „historijske groznice“ konstatirao da „samo ukoliko istina ima bezuvjetnu volju biti pravednom, samo tada ima nečega velikog u tom posvuda tako nemisaono glorificiranom nastojanju za istinom“.

Hrvatska istina o Oluji, Plenkovićevim riječima kazano, sastoji se u tome da je ta akcija bila „pravno legitimna, vojno neizbježna i politički nužna“, da je njome oslobođen veliki dio okupiranog dijela Hrvatske i da je zaustavila rat i spriječila nove zločine u Hrvatskoj i zapadnoj Bosni. Za srpsku stranu Oluja je prokleta riječ i metafora za stradanja srpskog naroda devedesetih godina u Hrvatskoj i taj se stav vjerojatno neće promijeniti sve da Plenkovićev politički partner Milošević nagovori sve preostale Srbe u Hrvatskoj da dođu na obilježavanje Oluje.

Trijumfalističke proslave ratnih pobjeda, a tako svoje ratne pobjede obilježavaju balkanski narodi, čak i onda kad su vojne operacije obrambenog i oslobodilačkog karaktera, ne doprinose pomirenju. Takve proslave se najčešće politički zloupotrebljavaju za potrebe dnevne politike i zamagljuju pogled prema tuđoj patnji. Najstrašnija perverzija ljudskog zla, i individualnog i kolektivnog, i na strani pobjednika i na strani poraženih, počiva na ravnodušnosti prema vlastitom zlu sve do njegova poricanja. Istodobno, na pretrpljenim nepravdama izrastaju i održavaju se ideologije zlopamćenja.

Za pravdom žude poraženi. Pobjednici ne podnose pravdu jer kvari pobjedničko raspoloženje. Nema smisla slaviti ratne pobjede ako se na taj način njeguje kultura rata, produbljuju ratne traume, održavaju stara i potiču nova neprijateljstva. Ima smisla jedino žaliti za ratnim žrtvama i kajati se zbog vlastitih zločina.

tacno