Sjedinjene Države su najkrvoločnije carstvo, najveća "teroristička organizacija" na svijetu koja je od kraja Drugog svjetskog rat do danas ubila 55 milijuna ljudi, tvrdi Gianluca Ferrara, dok na blogu Byoblu možete vidjeti niz snimaka kojima potvrđuje ovu tvrdnju.
Počevši od 6. kolovoza 1945. godine, kada je u Hirošimi istrijebljeno 200 000 civila, SAD provode istu politiku. Danas Amerika ima oko 7 000 nuklearnih oružja. 2 000 ih je već raspoređeno, a svako ima eksplozivni potencijal i do tri tisuće puta veći nego bomba koja je bačena na Hirošimu.
Sjedinjenim Američkim Državama, baš kao i što je bio slučaj s Rimskim carstvom ili Napoleonovim imperijem, gospodarstvo se temelji na ratu.
U takvoj ekonomiji, da bi preživjeli, Amerikanci stalno trebaju pronalaziti novog neprijatelja protiv kojeg će se boriti.
Samo 2015. godine je uloženo 1,8 milijardi dolara za vanjsku politiku koju je odredila "elita", koja nas otupljuje koristeći se mainstream medijima.
No, činjenica je da su SAD najbrutalnije terorističko carstvo u povijesti i od 1945. je vanjska politika Zapada uzrokovala smrt 55 milijuna ljudi.
1990. godine je američki cilj bio osvajanje Bliskog istoka. Prvi zaljevski rat je počeo zahvaljujući triku. Amerikanci su nas uvjerili da je Sadam okupirao Kuvajt, koji je u stvari bio britanski protektorat, ali Irak od 1961. godine tvrdi da je to njegov teritorij.
Međutim, Sadam Hussein je prevaren, jer su mu rekli da se SAD neće miješati u njegove poslove s Kuvajtom. To je zamka postavljena od strane April Glaspie, koja je u to vrijeme bila američka veleposlanica u Bagdadu i iračkog vođu je uvjeravala kako će Washington ostati po strani. Kasnije znamo što se dogodilo.
Zatim dolazi 11. rujan 2001. godine, a uništenje Svjetskog trgovačkog centra u New Yorku je bio dobar izgovor da se dovrši posao. Od 19 navodnih napadača nijedan nije bio iz Iraka i nitko iz Afganistana, a čak 15 ih je bilo iz Saudijske Arabije.
Ali SAD nisu napale Saudijsku Arabiju, nego Afganistan. Nesreća Afganistanaca je što je na tom području morao proći plinovod, a talibani to nisu željeli.
1 680 kilometara dug plinovod je trebao turkmenski plin iz Dauletabada dovesti do Pakistana, a trebao je prolaziti preko zapadnog Afganistana, odnosno pokrajina Herat i Kandahar.
Projekt je pokrenut 1996. godine od strane američke naftne kompanije Unocal, za koju su, u suradnji s talibanskim režimom, radili i Hamid Karzai i Zalmay Khalilzad. 1996. godine kompanija Unocal otvara ured u Kandaharu, a godinu dana kasnije su pripadnici talibanskih vlasti su primljeni u Washingtonu.
No, plan je tada propao zbog političkih poteškoća koje su uzrokovali talibani.
Druga nesreća što je '70-ih došlo do eksplozije proizvodnje opijuma i heroina u Afganistanu. Bio je tu i takozvani "Zlatni trokut" kojeg su činili Laos, Burma i Kambodže, a tim je heroinom CIA financirala antikomunističke operacije u jugoistočnoj Aziji.
Talibani su u '90-ih nastavili uhodani posao s drogom i CIA-om, ali je 2000. godini Mullah Omar zabranio proizvodnju opijuma i tako mislio dobiti međunarodnu potporu.
Sljedeće godine je proizvodnja opijuma pala gotovo na nulu. Zahvaljujući osvajanju Afganistana, proizvodnja afganistanskog heroina, koju Amerikanci nikada nisu htjeli suzbiti, tvrdeći "kako to nije njihova zadaća", ubrzo je zadovoljavala skoro 93% globalne potražnje.
Treba reći da Sjedinjene Države nikada ne ratuju sljedeći samo jedan cilj.
UNICEF potvrđuje da je embargo nametnut Iraku, a koji je trajao 10 godina, uzrokovali smrt milijun i pol ljudi, uključujući pet stotina tisuća djece. Američka državna tajnica Madeleine Albright, kad je bila zamoljena da komentira smrt tih pola milijuna iračke djece, rekla je "kako je izbor bio težak, ali se isplatilo".
Neopisiva laž o oružju za masovno uništenje, navodno u rukama Sadama, bio je izgovor da se konačno napadne Irak, što je učinjeno u okviru gospodarske i trgovinske strategije "Prodora u Aziju", čiji je cilj bio okružiti Kinu i zaustaviti širenje kineskog utjecaja prema zapadu kontinenta i dalje prema Europi.
No, jedino oružje za masovno uništenje u rukama Sadama Husseina je bilo ono koje su mu prodali Amerikanci za istrebljenje Kurda.
No, čak i pod pretpostavkom da je Irak posjedovao takvo oružje, zar 7 000 američkih nuklearnih oružja nisu "oružje za masovno uništenje"?
To bi pitanje trebalo postaviti zamjeniku tadašnjeg predsjednika Busha, Dicku Cheneyu, koji je "slučajno" bio i voditelj najveće naftne kompanije Halliburton, koja je kasnije zaposjela iračka naftna polja.
No, kada je završena utakmica s Irakom, proces kolonizacije je uključivao invaziju na Siriju. Bez imalo mašte, Sjedinjene Države su nastojale uvjeriti cijeli svijet da je Assad koristio kemijsko oružje protiv svojih građana. Samo čvrsta odluka Vladimira Putina i vješta diplomacija Sergeja Lavrova je uspjela zaustaviti Obamu, koji je u kasno ljeto 2013. godine bio korak do pokretanja općeg napada na Siriju.
Onda su osmislili strategiju hibridnog rata i Washington financira sve koji se bore protiv Assada, čak i Al-Nusra Front i ISIL. Te su skupine dobivale i još uvijek dobivaju hrpu dolara, što su potvrdili mnogi, među kojima i bivših zaposlenik CIA-e Michael Flynn.
"Naša podrška ISIL-u je bila namjerna odluka", rekao je Flynn, a to su priznali i senator Rand Paul, kao i zastupnica Tulsi Gabbard. Da ne spominjemo potpredsjednika Josepha Bidena, koji je u listopadu 2014. godine otkrio da se islamistima u Siriji šalju nevjerojatne količine novca.
"Pravi razlog zašto je Assad bio napadnut jest što je 2009. odbio na svom teritoriju položiti plinovod, projekt Katara i Saudijske Arabije, koji je trebao proći kroz Tursku i doći do Europe, čime bi se ukinuo monopol Putinove Rusije", tvrdi Ferrara.
I ne samo to, Assad se složio s Irakom oko izgradnje alternativnog plinovoda, a uvijek je bio na strani Palestinaca u borbi protiv izraelske agresije.
Nešto prije Sirije, američki "tretman" je pogodio Libiju, koja ima najveće rezerve afričke nafte, oko 48 000 milijardi barela, te više od 1 500 milijardi kubnih metara plina.
No, Gadafi je zapravo svrgnut iz nekog drugog razloga, slično kao i Sadam. Naime pukovnik Muammar Gaddafi je odlučio da naftu više neće prodavati za dolare, nego kroz suverenu valutu koju je odlučio stvoriti - libijski dinar, koji bi imao pokriće u zlatu i njime bi se zaobišao bezvrijedni američki dolar.
Od Libije do Sirije, pa sve do trenutnog međunarodnog terorizma i nedavnih napada u Francuskoj, Belgiji i Njemačkoj, sve ima sličnosti s onim što se dogodilo u Italiji '90-ih, nakon što se raspao tajni pakt između države i mafije, kada su Rim, Milano i Firenza bili teško pogođeni osvetom Cosa Nostre. Isto tako se sada ISIL i ostale islamističke ekstremističke skupine osvećuju svojim "dojučerašnjim" partnerima. No, kao što su mafijački napadi protiv države u Italiji '90-ih bili poruka i upozorenje, nakon čega je uslijedilo još jedno primirje, vjerojatno i da islamistički napadi nisu konačna objava rata Zapadu, nego poruka što će se dogoditi, ako zaista ostanu napušteni.
Iza bombaša samoubojica stoje pravi i istinski "profesionalci terora", koji se iz sjene uvijek koriste plaćenicima, kriminalcima, fundamentalistima, pa čak i neuravnoteženim osobama, samo kako bi sijali strah i pod okriljem lažne demokracije uspostavili ekonomske i vojne diktature.
Osim toga, islamistički ekstremisti igraju još jednu važnu ulogu. Oni su neizmjerno vrijedno plodno tlo na kojem s lakoćom klija sjeme straha među narodima na Zapadu, a što se više bojimo, više ćemo tražiti zaštitu. Dakle, problem terorizma neće biti riješen samo ubijajući teroriste, nego uklanjanjem uzroka koji ih čine takvima. Naravno, to stratezi i profesionalci terora i straha, ali oni pravi, ne tamo nekakvi Abu Mohammed Al-Golani ili Abu Bakr Al-Bagdadi, nikada neće dozvoliti da se dogodi.
Čak i da se likvidiraju dvojica "kalifa" terora, na njihovo mjesto će doći novi, još krvoločniji, jer su rat, teror i strah nužni za opstanak "Američkog carstva", koji su, prema izračunu kojeg je objavio Gianluca Ferrara, od 1945. progutali 55 milijuna nevinih života.
Pogledajući listu sukoba, ratova i intervencija koje je Washington vodio od 1945. do danas, govorimo o sasvim realnoj brojci:
AMSI
Počevši od 6. kolovoza 1945. godine, kada je u Hirošimi istrijebljeno 200 000 civila, SAD provode istu politiku. Danas Amerika ima oko 7 000 nuklearnih oružja. 2 000 ih je već raspoređeno, a svako ima eksplozivni potencijal i do tri tisuće puta veći nego bomba koja je bačena na Hirošimu.
Sjedinjenim Američkim Državama, baš kao i što je bio slučaj s Rimskim carstvom ili Napoleonovim imperijem, gospodarstvo se temelji na ratu.
U takvoj ekonomiji, da bi preživjeli, Amerikanci stalno trebaju pronalaziti novog neprijatelja protiv kojeg će se boriti.
Samo 2015. godine je uloženo 1,8 milijardi dolara za vanjsku politiku koju je odredila "elita", koja nas otupljuje koristeći se mainstream medijima.
No, činjenica je da su SAD najbrutalnije terorističko carstvo u povijesti i od 1945. je vanjska politika Zapada uzrokovala smrt 55 milijuna ljudi.
1990. godine je američki cilj bio osvajanje Bliskog istoka. Prvi zaljevski rat je počeo zahvaljujući triku. Amerikanci su nas uvjerili da je Sadam okupirao Kuvajt, koji je u stvari bio britanski protektorat, ali Irak od 1961. godine tvrdi da je to njegov teritorij.
Međutim, Sadam Hussein je prevaren, jer su mu rekli da se SAD neće miješati u njegove poslove s Kuvajtom. To je zamka postavljena od strane April Glaspie, koja je u to vrijeme bila američka veleposlanica u Bagdadu i iračkog vođu je uvjeravala kako će Washington ostati po strani. Kasnije znamo što se dogodilo.
Zatim dolazi 11. rujan 2001. godine, a uništenje Svjetskog trgovačkog centra u New Yorku je bio dobar izgovor da se dovrši posao. Od 19 navodnih napadača nijedan nije bio iz Iraka i nitko iz Afganistana, a čak 15 ih je bilo iz Saudijske Arabije.
Ali SAD nisu napale Saudijsku Arabiju, nego Afganistan. Nesreća Afganistanaca je što je na tom području morao proći plinovod, a talibani to nisu željeli.
1 680 kilometara dug plinovod je trebao turkmenski plin iz Dauletabada dovesti do Pakistana, a trebao je prolaziti preko zapadnog Afganistana, odnosno pokrajina Herat i Kandahar.
Projekt je pokrenut 1996. godine od strane američke naftne kompanije Unocal, za koju su, u suradnji s talibanskim režimom, radili i Hamid Karzai i Zalmay Khalilzad. 1996. godine kompanija Unocal otvara ured u Kandaharu, a godinu dana kasnije su pripadnici talibanskih vlasti su primljeni u Washingtonu.
No, plan je tada propao zbog političkih poteškoća koje su uzrokovali talibani.
Druga nesreća što je '70-ih došlo do eksplozije proizvodnje opijuma i heroina u Afganistanu. Bio je tu i takozvani "Zlatni trokut" kojeg su činili Laos, Burma i Kambodže, a tim je heroinom CIA financirala antikomunističke operacije u jugoistočnoj Aziji.
Talibani su u '90-ih nastavili uhodani posao s drogom i CIA-om, ali je 2000. godini Mullah Omar zabranio proizvodnju opijuma i tako mislio dobiti međunarodnu potporu.
Sljedeće godine je proizvodnja opijuma pala gotovo na nulu. Zahvaljujući osvajanju Afganistana, proizvodnja afganistanskog heroina, koju Amerikanci nikada nisu htjeli suzbiti, tvrdeći "kako to nije njihova zadaća", ubrzo je zadovoljavala skoro 93% globalne potražnje.
Treba reći da Sjedinjene Države nikada ne ratuju sljedeći samo jedan cilj.
UNICEF potvrđuje da je embargo nametnut Iraku, a koji je trajao 10 godina, uzrokovali smrt milijun i pol ljudi, uključujući pet stotina tisuća djece. Američka državna tajnica Madeleine Albright, kad je bila zamoljena da komentira smrt tih pola milijuna iračke djece, rekla je "kako je izbor bio težak, ali se isplatilo".
Neopisiva laž o oružju za masovno uništenje, navodno u rukama Sadama, bio je izgovor da se konačno napadne Irak, što je učinjeno u okviru gospodarske i trgovinske strategije "Prodora u Aziju", čiji je cilj bio okružiti Kinu i zaustaviti širenje kineskog utjecaja prema zapadu kontinenta i dalje prema Europi.
No, jedino oružje za masovno uništenje u rukama Sadama Husseina je bilo ono koje su mu prodali Amerikanci za istrebljenje Kurda.
No, čak i pod pretpostavkom da je Irak posjedovao takvo oružje, zar 7 000 američkih nuklearnih oružja nisu "oružje za masovno uništenje"?
To bi pitanje trebalo postaviti zamjeniku tadašnjeg predsjednika Busha, Dicku Cheneyu, koji je "slučajno" bio i voditelj najveće naftne kompanije Halliburton, koja je kasnije zaposjela iračka naftna polja.
No, kada je završena utakmica s Irakom, proces kolonizacije je uključivao invaziju na Siriju. Bez imalo mašte, Sjedinjene Države su nastojale uvjeriti cijeli svijet da je Assad koristio kemijsko oružje protiv svojih građana. Samo čvrsta odluka Vladimira Putina i vješta diplomacija Sergeja Lavrova je uspjela zaustaviti Obamu, koji je u kasno ljeto 2013. godine bio korak do pokretanja općeg napada na Siriju.
Onda su osmislili strategiju hibridnog rata i Washington financira sve koji se bore protiv Assada, čak i Al-Nusra Front i ISIL. Te su skupine dobivale i još uvijek dobivaju hrpu dolara, što su potvrdili mnogi, među kojima i bivših zaposlenik CIA-e Michael Flynn.
"Naša podrška ISIL-u je bila namjerna odluka", rekao je Flynn, a to su priznali i senator Rand Paul, kao i zastupnica Tulsi Gabbard. Da ne spominjemo potpredsjednika Josepha Bidena, koji je u listopadu 2014. godine otkrio da se islamistima u Siriji šalju nevjerojatne količine novca.
"Pravi razlog zašto je Assad bio napadnut jest što je 2009. odbio na svom teritoriju položiti plinovod, projekt Katara i Saudijske Arabije, koji je trebao proći kroz Tursku i doći do Europe, čime bi se ukinuo monopol Putinove Rusije", tvrdi Ferrara.
I ne samo to, Assad se složio s Irakom oko izgradnje alternativnog plinovoda, a uvijek je bio na strani Palestinaca u borbi protiv izraelske agresije.
Nešto prije Sirije, američki "tretman" je pogodio Libiju, koja ima najveće rezerve afričke nafte, oko 48 000 milijardi barela, te više od 1 500 milijardi kubnih metara plina.
No, Gadafi je zapravo svrgnut iz nekog drugog razloga, slično kao i Sadam. Naime pukovnik Muammar Gaddafi je odlučio da naftu više neće prodavati za dolare, nego kroz suverenu valutu koju je odlučio stvoriti - libijski dinar, koji bi imao pokriće u zlatu i njime bi se zaobišao bezvrijedni američki dolar.
Od Libije do Sirije, pa sve do trenutnog međunarodnog terorizma i nedavnih napada u Francuskoj, Belgiji i Njemačkoj, sve ima sličnosti s onim što se dogodilo u Italiji '90-ih, nakon što se raspao tajni pakt između države i mafije, kada su Rim, Milano i Firenza bili teško pogođeni osvetom Cosa Nostre. Isto tako se sada ISIL i ostale islamističke ekstremističke skupine osvećuju svojim "dojučerašnjim" partnerima. No, kao što su mafijački napadi protiv države u Italiji '90-ih bili poruka i upozorenje, nakon čega je uslijedilo još jedno primirje, vjerojatno i da islamistički napadi nisu konačna objava rata Zapadu, nego poruka što će se dogoditi, ako zaista ostanu napušteni.
Iza bombaša samoubojica stoje pravi i istinski "profesionalci terora", koji se iz sjene uvijek koriste plaćenicima, kriminalcima, fundamentalistima, pa čak i neuravnoteženim osobama, samo kako bi sijali strah i pod okriljem lažne demokracije uspostavili ekonomske i vojne diktature.
Osim toga, islamistički ekstremisti igraju još jednu važnu ulogu. Oni su neizmjerno vrijedno plodno tlo na kojem s lakoćom klija sjeme straha među narodima na Zapadu, a što se više bojimo, više ćemo tražiti zaštitu. Dakle, problem terorizma neće biti riješen samo ubijajući teroriste, nego uklanjanjem uzroka koji ih čine takvima. Naravno, to stratezi i profesionalci terora i straha, ali oni pravi, ne tamo nekakvi Abu Mohammed Al-Golani ili Abu Bakr Al-Bagdadi, nikada neće dozvoliti da se dogodi.
Čak i da se likvidiraju dvojica "kalifa" terora, na njihovo mjesto će doći novi, još krvoločniji, jer su rat, teror i strah nužni za opstanak "Američkog carstva", koji su, prema izračunu kojeg je objavio Gianluca Ferrara, od 1945. progutali 55 milijuna nevinih života.
Pogledajući listu sukoba, ratova i intervencija koje je Washington vodio od 1945. do danas, govorimo o sasvim realnoj brojci:
AMSI
