Kupali su se Jure Bilić, novoizabrani hrvatski član Izvršnog biroa Predsjed-ništva Centralnog komiteta Saveza komunista Jugo-slavije i Zdravko Tomac, tada savjetnik Jakova Blaževića i član Ustavne komisije Sabora Socijalističke Republike Hrvatske. Jure se žalio kako ne može naći šefa za svoj beogradski kabinet. Preporučili su mu Mirka Galića i Gorana Babića. Obojica, rekao je on Tomcu, imaju putra na glavi i repove na turu iz gungule 1971. godine. Treba mu netko mlađi, kompetentan, a "neumočen" i neeksponiran. Tomac mu je ponudio 30-godišnjaka iz aparata Republičke konferencije socijalističkog saveza, čija je uža struka politički sistem, a završio je, s odličnim uspjehom, postdiplomski iz te tematike i stručni je suradnik Ustavne komisije Sabora... To sam bio ja. Jure, koji za mene nikad nije ni čuo, niti me ikad vidio, odmah je, u kupaćim gaćama, pristao
Tako, nakon uvodnih kontekstualnih rečenica koje priču situiraju u konkretan odsječak vremena, započinje memoaristička knjiga Stribora Uzelca Schwendemanna 1973. koja je t o bila godina? Bilješke jednog autsajdera, u kojoj on opisuje svoja sjećanja na period života u kome je bio šef kabineta prirodno inteligentnog, ali komotnog i šlampavog Jure Bilića Puške.
Inače, u povijesti Jugoslavije bila je to na izvjestan način interregnumska godina postavljena između seizmičkih društvenih i političkih promjena koje su se dogodile 1971-e u Hrvatskoj odnosno 1972-e u Srbiji, i 1974-e, kada je donešen novi Ustav koji će republikama dati državnost odnosno mogućnost odcjepljenja od zajedničke države. Bilo je to godina-razdoblje u kojem se još uvijek osjećalo podrhtavanje političkog tla poslije velikih kadrovskih čišćenja od nacionalista i liberala.
Knjiga je zapravo prilagođeno ekstenziranje Uzelčevih dnevničkih zapisa i njihovo nadoknađivanje iskustvenim pogledom unazad. Iako se radi o non-fictionu kojeg karakteriziraju činjenično – podaci i događaji, autor, koristeći instrumentarij beletristike i literature općenito (karakterizacija likova, upotreba narativinih tehnika, izbor načina i redoslijeda slaganja pojedinih dijelova), svoje doživljaje i literarne rekonstrukcije stvarnosti pretpostavlja publicistici, povijesnosti ili objektivnoj prošloj stvarnosti. Uzelac, bistri politički kalfa u radionicama političkih majstora iluzionista, nije se dao impresionirati svojim položajem na dospjele visine jugoslavenske politike. Kao superioran, obrazovan primjerak političkog tehničara, ironizator i svog i položaja drugih u backstageu pozornice čije političke daske karijeru znače, nehotice je bio anticipator destruktivnosti moderne politike koja će tek doći. U razdoblju ministrantske bliskosti sa šefovima i žrecima komunističke religije, s funkcionarima- kapitalcima zvučnih imena, on je nemilice hedonistički uživao u privilegijama. Nije podrivao sustav, ali je bio svjestan njegove paradno-cirkuske dimenzije. Širokih nazora i znanja, mannheimovski slobodnolebdeći intelektualac, sklon introspekciji, nije dopustio da ga se ukotvi u doktrinarnim vodama jugoslavenskog socijalizama, niti je emotivno i kulturološki pripadao socijalističkoj eliti. Riječ je o satiričnom opisu jedne karijere koja je neodvojiva od života. S obzirom da mu su mu sloboda i život ipak važniji od političke karijere, Stribor se u svojim memoarskm bilješkama proglašava autsajderom. A oni kojima je karijera važnija od slobode, oni su glavni igrači.
Knjiga bi se mogla definirati uz pomoć parafraze naslova djela Dylana Thomasa - kao Portret političkog tajnika kao mladog psa. Izrazito razigrano, subjektivno gledanje na vlastiti posao pomoćnika krojača političke povijesti, pomoćnika koji je usprkos javnoj ulozi uspio ostati gazdom vlastitog privatnog života, slobodoljubiv, razularen, znatiželjan i neukrotiv poput mladog neposlušnog političkog psa- napisano je u dahu, u bloku, stilski ujednačeno i atraktivno, s tendencijom da se na humoran način razotkriju mehanizmi vladanja u fazi zrelog jugoslavenskog socijalizma. Na nekim mjestima humor je urnebesan, a duhovito izvrgavaje podsmijehu i poruzi portreta političkih veličina raste do arhisatire. Iako se radi o svojevrsnoj kritici politike, političkog i političara, bez obzira na stranice u kojima respektira istaknute pojedince, autor bez zadrške zna priuštiti valjanje u mekoj nostalgiji. Žal za prošlim jasnije se sagledava kada autor u pojedinim fragmentima knjige seli u kasnija, tvrđa razdoblja svog života, komparirajući početke svoje radne karijere s njenim gašenjem.
1973. koja je to bila godina? Bilješke jednog autsajdera dvadeset šesta je knjiga S. U. Schwendemanna, velikog poznavatelja brodske povijesti, pedantnog feuilltonističkog izričaja, polemičara uvijek spremnog započeti novinsku kavgu s devijantnim političko-kulturnim pojavama i njihovim nositeljima, novinskog pisca smionih, kompetentnih, istraživanja politike i političkog i kao vještine i kao usuda, a treća, nakon Tri tenora i Maxa, koja „skreće“ na prostrani teritorij beletrističkog, umjetničkog. Ponovit ću ono što sam napisao u povodu izlaska knjige Tri tenora – da to skretanje može iznenaditi samo one koji iz Striborovog dosadašnjeg opusa nisu umjeli naslutiti logiku i moguće smjerove razvoja, širinu i razmjere kinetičke energije njegovog stvaralačkog duha i konstantnu sklonost prema evokaciji.
Tako, nakon uvodnih kontekstualnih rečenica koje priču situiraju u konkretan odsječak vremena, započinje memoaristička knjiga Stribora Uzelca Schwendemanna 1973. koja je t o bila godina? Bilješke jednog autsajdera, u kojoj on opisuje svoja sjećanja na period života u kome je bio šef kabineta prirodno inteligentnog, ali komotnog i šlampavog Jure Bilića Puške.
Inače, u povijesti Jugoslavije bila je to na izvjestan način interregnumska godina postavljena između seizmičkih društvenih i političkih promjena koje su se dogodile 1971-e u Hrvatskoj odnosno 1972-e u Srbiji, i 1974-e, kada je donešen novi Ustav koji će republikama dati državnost odnosno mogućnost odcjepljenja od zajedničke države. Bilo je to godina-razdoblje u kojem se još uvijek osjećalo podrhtavanje političkog tla poslije velikih kadrovskih čišćenja od nacionalista i liberala.
Knjiga je zapravo prilagođeno ekstenziranje Uzelčevih dnevničkih zapisa i njihovo nadoknađivanje iskustvenim pogledom unazad. Iako se radi o non-fictionu kojeg karakteriziraju činjenično – podaci i događaji, autor, koristeći instrumentarij beletristike i literature općenito (karakterizacija likova, upotreba narativinih tehnika, izbor načina i redoslijeda slaganja pojedinih dijelova), svoje doživljaje i literarne rekonstrukcije stvarnosti pretpostavlja publicistici, povijesnosti ili objektivnoj prošloj stvarnosti. Uzelac, bistri politički kalfa u radionicama političkih majstora iluzionista, nije se dao impresionirati svojim položajem na dospjele visine jugoslavenske politike. Kao superioran, obrazovan primjerak političkog tehničara, ironizator i svog i položaja drugih u backstageu pozornice čije političke daske karijeru znače, nehotice je bio anticipator destruktivnosti moderne politike koja će tek doći. U razdoblju ministrantske bliskosti sa šefovima i žrecima komunističke religije, s funkcionarima- kapitalcima zvučnih imena, on je nemilice hedonistički uživao u privilegijama. Nije podrivao sustav, ali je bio svjestan njegove paradno-cirkuske dimenzije. Širokih nazora i znanja, mannheimovski slobodnolebdeći intelektualac, sklon introspekciji, nije dopustio da ga se ukotvi u doktrinarnim vodama jugoslavenskog socijalizama, niti je emotivno i kulturološki pripadao socijalističkoj eliti. Riječ je o satiričnom opisu jedne karijere koja je neodvojiva od života. S obzirom da mu su mu sloboda i život ipak važniji od političke karijere, Stribor se u svojim memoarskm bilješkama proglašava autsajderom. A oni kojima je karijera važnija od slobode, oni su glavni igrači.
Knjiga bi se mogla definirati uz pomoć parafraze naslova djela Dylana Thomasa - kao Portret političkog tajnika kao mladog psa. Izrazito razigrano, subjektivno gledanje na vlastiti posao pomoćnika krojača političke povijesti, pomoćnika koji je usprkos javnoj ulozi uspio ostati gazdom vlastitog privatnog života, slobodoljubiv, razularen, znatiželjan i neukrotiv poput mladog neposlušnog političkog psa- napisano je u dahu, u bloku, stilski ujednačeno i atraktivno, s tendencijom da se na humoran način razotkriju mehanizmi vladanja u fazi zrelog jugoslavenskog socijalizma. Na nekim mjestima humor je urnebesan, a duhovito izvrgavaje podsmijehu i poruzi portreta političkih veličina raste do arhisatire. Iako se radi o svojevrsnoj kritici politike, političkog i političara, bez obzira na stranice u kojima respektira istaknute pojedince, autor bez zadrške zna priuštiti valjanje u mekoj nostalgiji. Žal za prošlim jasnije se sagledava kada autor u pojedinim fragmentima knjige seli u kasnija, tvrđa razdoblja svog života, komparirajući početke svoje radne karijere s njenim gašenjem.
1973. koja je to bila godina? Bilješke jednog autsajdera dvadeset šesta je knjiga S. U. Schwendemanna, velikog poznavatelja brodske povijesti, pedantnog feuilltonističkog izričaja, polemičara uvijek spremnog započeti novinsku kavgu s devijantnim političko-kulturnim pojavama i njihovim nositeljima, novinskog pisca smionih, kompetentnih, istraživanja politike i političkog i kao vještine i kao usuda, a treća, nakon Tri tenora i Maxa, koja „skreće“ na prostrani teritorij beletrističkog, umjetničkog. Ponovit ću ono što sam napisao u povodu izlaska knjige Tri tenora – da to skretanje može iznenaditi samo one koji iz Striborovog dosadašnjeg opusa nisu umjeli naslutiti logiku i moguće smjerove razvoja, širinu i razmjere kinetičke energije njegovog stvaralačkog duha i konstantnu sklonost prema evokaciji.
