NAPOMENA: SBPeriskop će u više nastavaka objaviti knjigu Stribora Uzelca Schwendemanna: 1973. koja je to bila godina? Bilješke jednog autsajdera. Knjigu je u posebnom postu prikazao Veljko Lukić, urednik portala.
Stribor Uzelac Schwendemann: 1973. koja je to bila godina? Bilješke jednog autsajdera (Prvi dio) Stribor Uzelac Schwendemann 1973. Koja je to bila godina? Bilješke jednog autsajdera (Drugi dio)
Stribor Uzelac Schwendemann 1973. Koja je to bila godina? Bilješke jednog autsajdera (Treći dio)
Bio je oduševljen kad je saznao da mi je Vlado Uzelac iz Banje Luke, rođeni stric. Znali su se iz predratnih prvoligaških nogometnih vremena, a družili se, u Banjoj Luci, i poslije rata kartajući s Jocom Bojkovskim i Momirom Kaporom. Stric Vlado je bio fenomenalni stand up kozer slonovskog pamćenja. Čitav rat je pješačeći Bosnom, od birtije do birtije, fotografski, kao Dolanc, pamtio imena, ljude, događaje, prilike. Prepričavao ih je, anegdotalno, uvjerljivo imitirajući glavne likove na njihovom izvornom lokalnom govoru. Ljudi su ga mogli slušati satima. Čak i dok je kartao, Vlado nije prestajao sa svojim pričama i redovno je pelješio partnere budući je bio inteligentni majstor dvostruke koncentracije. Dva dana družio sam se s Ratom koji se s puno emocija, na moj poticaj, sjećao svoje mladosti. Savršeno je znao zaustaviti neki trenutak iz prošlosti i zaroniti duboko u njega. Kad god je, kasnije, dolazio u zgradu CK SKJ navraćao je do mene i odlazili bismo na kavu i razgovor u restoran na 22. katu. Jedanput nas je, u divanu, zatekao Stane Dolanc. Pridružio se za stolom i odmah pitao - Što vas dvojica smjerate? A Rato mu je, pokazujući na mene, otprilike rekao - Čuvaj mi Striiiibora, on ti je moj centrafor nasrtaja lijepih uspomena... Pri tom je na bosanski način izgovorio moje ime. Kad su mi, nekoliko godina kasnije, neki hrvatski udbaši u Izvršnom komitetu CK Hrvatske (Hrvatin & company) pokušali osujetiti odlazak u diplomaciju, znajući o meni više nego li sam znam, Dolanc je to glatko otklonio. - Znamo sve o tebi - rekao je. - Andrej mi je pokazao te hrvatske iskopine. Ideš u konzulat u Lyonu. Jebi ga, obećao sam Rati da ću te čuvati, a i ovdje nam remetiš, prevedeno na hrvatski, taj „visoki podobnostni prosjek“ - dodao je i napravio zajebantsku grimasu svojim debelim usnama. Potom mi je pružio ruku, prijateljski položivši svoju ljevicu na one dvije desne koje su se upravo rukovale. I tako su me se, šutom u vis, poput one Ratine šišarke, riješili iz stručnih službi CK SKJ. Na latinskom to se kaže promovatur ut amoveatur što znači unaprijeđen da bi ga se uklonilo. No bit će to tek 1978. godine. Ravno šest godina ranije, neposredno po dolasku u Beograd, upoznajem u terazijskom hotelu Kasina Mitu Kukića. Mita je bio načelnik Odjeljenja za politički sistem u službi CK SKJ s kojim sam usko surađivao. Srbin je iz Osijeka kojeg su poslali u Beograd još prije 1971. Da ga se riješe iz Osijeka. Kad sam došao u Beograd on je već bio zadovoljno etablirani Beograđanin, potpredsjednik NK Crvena zvezda, koja je tada bila prvak države, i uvezan sa srpskim i hrvatskim generalima tzv. „hrvatskim kadrom“, jer su bili porijeklom iz Hrvatske, a žive i rade ili su u mirovini u Beogradu. Mita je bio bistar i inteligentan, ali na čelu službe ljudi „s kolca i konopca“ koji su bili vrijedni, ali spori, nedovoljno politički informirani i netalentirani za posao koji su radili. Među njima bila su i ona dvojica sa Brijuna što ne znaju što je kotlet, a što desert. Za svakog od njih bio sam virtuoz brze, a zadovoljavajuće proizvodnje dosadnih partijskih papira i dokumenata. Mita je to koristio, ali i đentlmenski honorirao. Uveo me u svijet Crvene zvezde, a preko njega i u svijet svog tajnog poroka – kartanja. U hotelu Palas na Topličinom vijencu kartao je barbut, u iznajmljenom apartmanu, s tadašnjim pripadnicima kartaške elite Beograda Lepom Lukić i Draganom Tozovcem. Upoznao sam tu i Cuneta Gojkovića, Vasiliju Radojčić, Boru Spužića Kvaku i Tomu Zdravkovića. Inteligentnom zajebantu Tomi sam se posebno svidio, pa smo Mita i ja s njim, nedjeljom, znali ispijati prijepodnevne kave, ogovarati i tračati u hotelu Moskva. A išli smo s Panajotovićem, Kerijem, Jankovićem i Ačimovićem i u Park, pored Kalemegdana, slušati ga kako pjeva. Čim bi nas ugledao u lokalu, prekidao je glazbu koja se upravo izvodila i prešao na onu Mitinu Noćas mi srce pati, noćas me duša boli... Tu pjesmu lansirala je Silvana Armenulić 1970. u nekoj TV seriji, a Tomo je bio zaljubljen u nju kao puran. Išao je s nama i u London na utakmicu kupa U.E.F.A.-e Tottenham – Crvena zvezda. Bilo je to za 29. novembar 1972. Mita je osigurao da u istoj JAT-ovoj Caravelli, u kojoj su putovali igrači, leti i omanja navijačka grupa. Tadašnje beogradsko poimanje elite je posebno. Jer, od onih koje sam zapamtio, putovali su pekar Spasojević zvani Spasa, koji je imao pekaru na početku Skadarlije u kojoj su se prodavale lepinje punjene đigericom i bubrezima u saftu. Prodavao je tisuće komada dnevno, enormno se obogatio i znao ga je cijeli Beograd. Jer, ići na lepinje kod Spase, pretvoreno je u gradski obiteljski izlazak. Doktor Laza Lazić bio je poznati beogradski ginekolog koji nema komu, od beogradske ženske elite, nije propuhivao jajnike, Đoka Kordić pomoćnik šefa beogradske policije, Stojanović Pavel vlasnik najpoznatije beogradske slastičarne u Sremskoj ulici u kojoj su glavni specijaliteti bili boemi, minjoni, išleri i žito sa šlagom, onda neki pretrglija zvan Grada koji je u avion unio kofer viskija... Uglavnom, uigrano imućno društvo koje se međusobno poznavalo s
ranijih sličnih putovanja, tako da je i ovaj puta show tekao predviđeno. Najpopularniji zajebanti dograbili su se mikrofona i zabavljali čitav avion. Toma Zdravković je ispričao istinitu priču o Bori Spužiću Kvaki koji je sjedio do njega u avionu. Kaže - Izabrala beogradska televizija najružnijeg čovjeka u Srbiji. Vidiš na njemu da su, dok ga je mama nosila, u blizini vršili nuklearne probe. Dovukli ga iz neke valjevačke selendre na televiziju da pokažu gledateljima kako je stvarno zaslužio nagradu. Imao je nosinu ko štrucu hleba od kilograma - pričao je u mikrofon Toma - sitne oči uz tu nosinu, krezuba usta, srećom, ne vidiš od nosa, uši k'o u slona... sve u svemu prirodna katastrofa. I pita sada TV novinar njega, onako svog skvrčenog u fotelji, da li misli da je zasluženo osvojio titulu, a on - kaže Toma - ne razume pitanje zbog onog titula. Pa mu onda postavljaju jednostavnije pitanje, u smislu, mislite li da ste zasluženo najružniji u Srbiji ili znate nekog tko je još ružniji od vas. Čovek zažmirkao onim sitnim očima, počešao se po nosini, stidljivo spustio očne kapke - i sve to Toma, koji sad već stoji na sredini aviona, uspješno imitira, dodajući da je najružniji rekao kako misli da je Boro Spužić Kvaka još ružniji od njega. Avion se tresao od smijeha, a pilot, koji je sve to slušao i pratio, malo ga je nagnuo u lijevo, zbog boljeg efekta. Kad se utišalo i izravnalo Kvaka je uzeo mikrofon svečano "saopčivši" da je šampion ružnoće namjeravao reći kako je od njega ružniji Toma Zdravković, ali mu je, on Kvaka, kao, dao dobre pare da kaže upravo njegovo ime i napravio si time takvu reklamu da se od nje, evo i sada, skoro srušio JAT-ov avion. Kasnije je Zdravković pjevao pjesmu Sliku tvoju ljubim... i svirao harmoniku, a Kvaka ga je, onako usput, pitao kod koga je naučio svirati harmoniku. - Pa kod Stankovića - reče Toma. - Idi da ti vrati pare - zajebe ga Kvaka. I tako su se njih dvojica častila sve do Heatrowa. Te krenuo Bora nekoj kurvi objašnjavati što je veliki prasak i crna rupa, a ona mu odgovorila: majmune, pa ja na tome zarađujem lovu, pa kako je Tomi mama istiskivala pastu za zube do šesnaeste godine i davala brom da zaštiti sitne domaće životinje od seksualnog uznemiravanja, te kako se Kvakine simpatizerke pale na njegove oči jer obožavaju crvenu boju. Ili - Tomo, po kome si dobio ime? - Pa po ocu. - A Kvaka ga onda pita - A kako ti se ono beše zvao otac...? U Londonu smo odsjeli u Palm Bridge Courte hotelu. Preko puta bila je poznata Portobello Road, a ulicu dalje Hyde Park. Ništa to Beograđane nije interesiralo. Nakon dolaska u hotel vadili su mezu iz torbi i nastavili s viskijem dok nisu popadali. Ujutro, nakon doručka kornjačine supe iz konzerve, ponovo kartanje, uz meze, do dolaska autobusa koji nas je trebao prebaciti na utakmicu. Bio je to Putnikov autobus sa šoferom kojem nitko nije objasnio kako doći do stadiona Park Line. S karata za utakmicu pročitali su mu da je stadionski ulaz u Wordchester Avenue, no on niti je poznavao London, niti se snalazio u prometu. Stalno smo bili u nekakvim zastojima i gužvama i to je trajalo dok se slučajno nije zatekao u pravoj ulici. Onda nije imao gdje parkirati i na koncu smo na utakmicu stigli deset minuta pred kraj kad su već sva izlazna vrata bila otvorena... Zvezda je izgubila 2:0 i ispala iz Kupa jer je na Marakani u Beogradu pobijedila samo s 1:0... No, povratak noćnim letom bio je veličanstven. Mislim da su i piloti bili pijani, jer smo umjesto na Surčin sletjeli na vojni aerodrom Batajnicu...
- Nastavlja se -
Stribor Uzelac Schwendemann: 1973. koja je to bila godina? Bilješke jednog autsajdera (Prvi dio) Stribor Uzelac Schwendemann 1973. Koja je to bila godina? Bilješke jednog autsajdera (Drugi dio)
Stribor Uzelac Schwendemann 1973. Koja je to bila godina? Bilješke jednog autsajdera (Treći dio)
Bio je oduševljen kad je saznao da mi je Vlado Uzelac iz Banje Luke, rođeni stric. Znali su se iz predratnih prvoligaških nogometnih vremena, a družili se, u Banjoj Luci, i poslije rata kartajući s Jocom Bojkovskim i Momirom Kaporom. Stric Vlado je bio fenomenalni stand up kozer slonovskog pamćenja. Čitav rat je pješačeći Bosnom, od birtije do birtije, fotografski, kao Dolanc, pamtio imena, ljude, događaje, prilike. Prepričavao ih je, anegdotalno, uvjerljivo imitirajući glavne likove na njihovom izvornom lokalnom govoru. Ljudi su ga mogli slušati satima. Čak i dok je kartao, Vlado nije prestajao sa svojim pričama i redovno je pelješio partnere budući je bio inteligentni majstor dvostruke koncentracije. Dva dana družio sam se s Ratom koji se s puno emocija, na moj poticaj, sjećao svoje mladosti. Savršeno je znao zaustaviti neki trenutak iz prošlosti i zaroniti duboko u njega. Kad god je, kasnije, dolazio u zgradu CK SKJ navraćao je do mene i odlazili bismo na kavu i razgovor u restoran na 22. katu. Jedanput nas je, u divanu, zatekao Stane Dolanc. Pridružio se za stolom i odmah pitao - Što vas dvojica smjerate? A Rato mu je, pokazujući na mene, otprilike rekao - Čuvaj mi Striiiibora, on ti je moj centrafor nasrtaja lijepih uspomena... Pri tom je na bosanski način izgovorio moje ime. Kad su mi, nekoliko godina kasnije, neki hrvatski udbaši u Izvršnom komitetu CK Hrvatske (Hrvatin & company) pokušali osujetiti odlazak u diplomaciju, znajući o meni više nego li sam znam, Dolanc je to glatko otklonio. - Znamo sve o tebi - rekao je. - Andrej mi je pokazao te hrvatske iskopine. Ideš u konzulat u Lyonu. Jebi ga, obećao sam Rati da ću te čuvati, a i ovdje nam remetiš, prevedeno na hrvatski, taj „visoki podobnostni prosjek“ - dodao je i napravio zajebantsku grimasu svojim debelim usnama. Potom mi je pružio ruku, prijateljski položivši svoju ljevicu na one dvije desne koje su se upravo rukovale. I tako su me se, šutom u vis, poput one Ratine šišarke, riješili iz stručnih službi CK SKJ. Na latinskom to se kaže promovatur ut amoveatur što znači unaprijeđen da bi ga se uklonilo. No bit će to tek 1978. godine. Ravno šest godina ranije, neposredno po dolasku u Beograd, upoznajem u terazijskom hotelu Kasina Mitu Kukića. Mita je bio načelnik Odjeljenja za politički sistem u službi CK SKJ s kojim sam usko surađivao. Srbin je iz Osijeka kojeg su poslali u Beograd još prije 1971. Da ga se riješe iz Osijeka. Kad sam došao u Beograd on je već bio zadovoljno etablirani Beograđanin, potpredsjednik NK Crvena zvezda, koja je tada bila prvak države, i uvezan sa srpskim i hrvatskim generalima tzv. „hrvatskim kadrom“, jer su bili porijeklom iz Hrvatske, a žive i rade ili su u mirovini u Beogradu. Mita je bio bistar i inteligentan, ali na čelu službe ljudi „s kolca i konopca“ koji su bili vrijedni, ali spori, nedovoljno politički informirani i netalentirani za posao koji su radili. Među njima bila su i ona dvojica sa Brijuna što ne znaju što je kotlet, a što desert. Za svakog od njih bio sam virtuoz brze, a zadovoljavajuće proizvodnje dosadnih partijskih papira i dokumenata. Mita je to koristio, ali i đentlmenski honorirao. Uveo me u svijet Crvene zvezde, a preko njega i u svijet svog tajnog poroka – kartanja. U hotelu Palas na Topličinom vijencu kartao je barbut, u iznajmljenom apartmanu, s tadašnjim pripadnicima kartaške elite Beograda Lepom Lukić i Draganom Tozovcem. Upoznao sam tu i Cuneta Gojkovića, Vasiliju Radojčić, Boru Spužića Kvaku i Tomu Zdravkovića. Inteligentnom zajebantu Tomi sam se posebno svidio, pa smo Mita i ja s njim, nedjeljom, znali ispijati prijepodnevne kave, ogovarati i tračati u hotelu Moskva. A išli smo s Panajotovićem, Kerijem, Jankovićem i Ačimovićem i u Park, pored Kalemegdana, slušati ga kako pjeva. Čim bi nas ugledao u lokalu, prekidao je glazbu koja se upravo izvodila i prešao na onu Mitinu Noćas mi srce pati, noćas me duša boli... Tu pjesmu lansirala je Silvana Armenulić 1970. u nekoj TV seriji, a Tomo je bio zaljubljen u nju kao puran. Išao je s nama i u London na utakmicu kupa U.E.F.A.-e Tottenham – Crvena zvezda. Bilo je to za 29. novembar 1972. Mita je osigurao da u istoj JAT-ovoj Caravelli, u kojoj su putovali igrači, leti i omanja navijačka grupa. Tadašnje beogradsko poimanje elite je posebno. Jer, od onih koje sam zapamtio, putovali su pekar Spasojević zvani Spasa, koji je imao pekaru na početku Skadarlije u kojoj su se prodavale lepinje punjene đigericom i bubrezima u saftu. Prodavao je tisuće komada dnevno, enormno se obogatio i znao ga je cijeli Beograd. Jer, ići na lepinje kod Spase, pretvoreno je u gradski obiteljski izlazak. Doktor Laza Lazić bio je poznati beogradski ginekolog koji nema komu, od beogradske ženske elite, nije propuhivao jajnike, Đoka Kordić pomoćnik šefa beogradske policije, Stojanović Pavel vlasnik najpoznatije beogradske slastičarne u Sremskoj ulici u kojoj su glavni specijaliteti bili boemi, minjoni, išleri i žito sa šlagom, onda neki pretrglija zvan Grada koji je u avion unio kofer viskija... Uglavnom, uigrano imućno društvo koje se međusobno poznavalo s
ranijih sličnih putovanja, tako da je i ovaj puta show tekao predviđeno. Najpopularniji zajebanti dograbili su se mikrofona i zabavljali čitav avion. Toma Zdravković je ispričao istinitu priču o Bori Spužiću Kvaki koji je sjedio do njega u avionu. Kaže - Izabrala beogradska televizija najružnijeg čovjeka u Srbiji. Vidiš na njemu da su, dok ga je mama nosila, u blizini vršili nuklearne probe. Dovukli ga iz neke valjevačke selendre na televiziju da pokažu gledateljima kako je stvarno zaslužio nagradu. Imao je nosinu ko štrucu hleba od kilograma - pričao je u mikrofon Toma - sitne oči uz tu nosinu, krezuba usta, srećom, ne vidiš od nosa, uši k'o u slona... sve u svemu prirodna katastrofa. I pita sada TV novinar njega, onako svog skvrčenog u fotelji, da li misli da je zasluženo osvojio titulu, a on - kaže Toma - ne razume pitanje zbog onog titula. Pa mu onda postavljaju jednostavnije pitanje, u smislu, mislite li da ste zasluženo najružniji u Srbiji ili znate nekog tko je još ružniji od vas. Čovek zažmirkao onim sitnim očima, počešao se po nosini, stidljivo spustio očne kapke - i sve to Toma, koji sad već stoji na sredini aviona, uspješno imitira, dodajući da je najružniji rekao kako misli da je Boro Spužić Kvaka još ružniji od njega. Avion se tresao od smijeha, a pilot, koji je sve to slušao i pratio, malo ga je nagnuo u lijevo, zbog boljeg efekta. Kad se utišalo i izravnalo Kvaka je uzeo mikrofon svečano "saopčivši" da je šampion ružnoće namjeravao reći kako je od njega ružniji Toma Zdravković, ali mu je, on Kvaka, kao, dao dobre pare da kaže upravo njegovo ime i napravio si time takvu reklamu da se od nje, evo i sada, skoro srušio JAT-ov avion. Kasnije je Zdravković pjevao pjesmu Sliku tvoju ljubim... i svirao harmoniku, a Kvaka ga je, onako usput, pitao kod koga je naučio svirati harmoniku. - Pa kod Stankovića - reče Toma. - Idi da ti vrati pare - zajebe ga Kvaka. I tako su se njih dvojica častila sve do Heatrowa. Te krenuo Bora nekoj kurvi objašnjavati što je veliki prasak i crna rupa, a ona mu odgovorila: majmune, pa ja na tome zarađujem lovu, pa kako je Tomi mama istiskivala pastu za zube do šesnaeste godine i davala brom da zaštiti sitne domaće životinje od seksualnog uznemiravanja, te kako se Kvakine simpatizerke pale na njegove oči jer obožavaju crvenu boju. Ili - Tomo, po kome si dobio ime? - Pa po ocu. - A Kvaka ga onda pita - A kako ti se ono beše zvao otac...? U Londonu smo odsjeli u Palm Bridge Courte hotelu. Preko puta bila je poznata Portobello Road, a ulicu dalje Hyde Park. Ništa to Beograđane nije interesiralo. Nakon dolaska u hotel vadili su mezu iz torbi i nastavili s viskijem dok nisu popadali. Ujutro, nakon doručka kornjačine supe iz konzerve, ponovo kartanje, uz meze, do dolaska autobusa koji nas je trebao prebaciti na utakmicu. Bio je to Putnikov autobus sa šoferom kojem nitko nije objasnio kako doći do stadiona Park Line. S karata za utakmicu pročitali su mu da je stadionski ulaz u Wordchester Avenue, no on niti je poznavao London, niti se snalazio u prometu. Stalno smo bili u nekakvim zastojima i gužvama i to je trajalo dok se slučajno nije zatekao u pravoj ulici. Onda nije imao gdje parkirati i na koncu smo na utakmicu stigli deset minuta pred kraj kad su već sva izlazna vrata bila otvorena... Zvezda je izgubila 2:0 i ispala iz Kupa jer je na Marakani u Beogradu pobijedila samo s 1:0... No, povratak noćnim letom bio je veličanstven. Mislim da su i piloti bili pijani, jer smo umjesto na Surčin sletjeli na vojni aerodrom Batajnicu...
- Nastavlja se -
